Razgovor s dr. Ivom Lučićem

U svojoj prošlogodišnjoj knjizi ‘Uzroci rata…’ podsjetili ste kako su komunisti za Bosnu i Hercegovinu tvrdili da nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego je ‘i srpska, i hrvatska i muslimanska’. No, čija je Bosna i Hercegovina danas nakon 24 godine od raspada Jugoslavije i nakon svega što se događalo i događa u toj zemlji?

Bosna i Hercegovina ni danas nije ni hrvatska, ni srpska, ni muslimanska. Ona je uglavnom u rukama birokrata međunarodne zajednice, lokalnih političkih oligarhija i birokracija te ‘nevladinih organizacija’ koji je (svatko na svoj način) dodatno razaraju. Počnimo od Visokog predstavnika koji ima diktatorske ovlasti, a zapravo nikome ne odgovara za svoj rad, preko nekolicine veleposlanika koji nemaju ovlasti, ali imaju moć i ponašaju se i gore od diktatora. Vidjeli smo i čuli ovih dana kako se određuje tko može, a tko ne može biti u novoj vladi Ukrajine, možete pretpostaviti kako izgledaju slični razgovori o BiH.

Ono što zovemo ‘međunarodna zajednica’ upravlja Bosnom i Hercegovinom, počevši od izravnog utjecaja na kadrovsku politiku preko kontrole rada tako postavljenih dužnosnika pa do upravljanja čitavom mrežom „nevladinih organizacija’ koje su ‘nevladine’ utoliko što ih strane vlade financiraju obilnije od domaćih vlada (državnih, entitetskih, županijskih…).

Kada se povremeno javno pokaže kako je ta njihova uprava loša, tada oni prebace odgovornost na ‘lokalne političare’. Prije nepune četiri godine upravo su najviši predstavnici ‘međunarodne zajednice’ nelegalno instalirali nelegitimnu platformašku vlast, s kojom sada ni sami ne znaju što bi.

Što je ključni problem Bosne i Hercegovine bez kojega ne će biti dugoročne stabilizacije te države?

Ključni problem Bosne i Hercegovine je nepostojanje društvenog konsenzusa, suglasnosti o njezinu uređenju, pa čak i opstanku. Ili jednostavnije rečeno, ključni je problem neriješeno nacionalno pitanje. Postoje tri dominantna pogleda na BiH i na njezinu budućnost. Prvi je onaj bošnjačko/bosanski (kao nekada srpsko/jugoslavenski) koji BiH vidi kao ‘normalnu’, ‘građansku’ državu, što je zapravo centralizirana nacionalna država Bošnjaka-muslimana/Bosanaca. Takvo viđenje BiH opravdava se ‘funkcionalnošću’, ‘ekonomičnošću’, pa čak i ‘demokratičnošću’.

Zagovornici takve BiH inzistiraju na načelu ‘jednake vrijednosti glasa svakoga građanina’ (jedan čovjek – jedan glas) što smo već vidjeli u Jugoslaviji za vrijeme ‘Antibirokratske revolucije’ i Slobodana Miloševića. I tada se vikalo ‘ne dajmo da nas dele’, pozivalo se na ‘gladan narod’, ‘klasnu borbu’ i ‘bratstvo i jedinstvo’, rušilo se nepodobna republička i pokrajinska vodstva s uzvicima ‘dole lopovi’ i slično.

Drugi pogled je onaj iz Republike Srpske koji BiH uglavnom vidi kao nužno i privremeno zlo koje se za sada mora trpjeti. Treći je hrvatski pogled na BiH kao decentraliziranu državu s tri razine vlasti, gdje bi Hrvati mogli graditi svoje institucije i birati svoje zastupnike. Oni koji tako gledaju na BiH još uvijek podržavaju njezin vanjski okvir kao poveznicu između Hrvata u Hercegovini, Središnjoj Bosni, Posavini i diljem zemlje te prihvaćaju BiH kao svoj interes. Eventualnim iseljavanjem i asimilacijom Hrvata izvan kompaktnog većinski hrvatskog teritorija BiH nestao bi i interes Hrvata za očuvanjem BiH.

Javnosti se često nameće i ‘građanski pogled’ na BiH, odnosno pogled ‘ostalih’ i onih koji se nisu nacionalno izjasnili. Takozvani ‘ostali’ su pripadnici nacionalnih manjina (Albanaca, Mađara, Talijana, Crnogoraca…) kojima treba osigurati sva prava u skladu s europskim standardima, dok je onih koji se nisu nacionalno izjasnili na popisu 1991. godine bilo 0,33 posto, a taj postotak se nije bitno promijenio do danas.

Pitanje statusa ‘ostalih i nacionalno neopredijeljenih’ zapravo problematiziraju i nameću bošnjačko/bosanski nacionalisti kako bi poništili ili umanjili važnost konstitutivnosti Hrvata i Srba u BiH te postavili sustav vlasti tako da osiguraju apsolutnu kontrola nad BiH. Zato oni traže četvrtog člana Predsjedništva BiH, ako će već izgubiti mogućnost biranja trećeg (hrvatskog) člana.

Nevažno je što misli Mesić

Kako gledate na prijedlog predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika da BiH bude konfederacija triju entiteta, srpskog, bošnjačkog i hrvatskog?

To je jedan od dva već spomenuta radikalna zahtjeva prema uređenju BiH koji idu k razgradnji države. On je legitiman, ali nije ništa manje opasan za BiH od unitarističkog zahtjeva za ‘normalnom državom’ odnosno uređenjem na principu ‘jedan čovjek jedan glas’ za što se zauzimaju bošnjačko-muslimanski/bosanski nacionalisti. Logično bi bilo težiti trećem, srednjem, hrvatskom rješenju koje bi pomirilo krajnosti.

Ali, naravno, to samo ukoliko se doista želi sačuvati BiH. Problem s političkim i povijesnim procesima je u tome što se oni ne daju vraćati unazad. Prije deset godina u BiH se raspravljalo o konsocijacijskom obliku demokracije, što je predstavljalo podjelu vlasti između konstitutivnih nacija. To je tada u Sarajevu dočekano na nož, dok se danas više nitko ne bi zadovoljio takvom ponudom.

Može li biti rješenje ono što predlaže hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić da EU ponudi BiH jedan ubrzani model pristupanja EU? Istodobno, bivši predsjednik Stjepan Mesić, pak, sad se zauzima za promjenu Daytona?

Razumijem dobre želje ministrice Pusić, ali imajući u vidu (ne)raspoloženje članica EU k daljem, a posebno problematičnom širenju, mislim da je i ta ideja zakašnjela. Rješenje je u odustajanju od daljnjeg eksperimentiranja i pokušaja izgradnje ideološko-političkih utopija. EU, odnosno ‘međunarodna zajednica’ treba sagledati BiH stvarnost te pomoći u političkom dogovoru legitimnih predstavnika triju bosansko-hercegovačkih nacija.

Na tom dogovoru treba graditi institucije po europskim standardima. Tu svakako treba imati u vidu i Deklaraciju donesenu u EU Parlamentu početkom veljače, u kojoj su osuđene centralističke snage i ponuđene smjernice za preustroj BiH. Što se tiče Stipe Mesića, imajući u vidu njegovu desetogodišnju politiku prema BiH s pozicije predsjednika Republike Hrvatske, potpuno je nevažno za što se on zauzima sada kao umirovljenik.

Nedavni, i još aktualni, prosvjedi u krajevima BiH s dominantno bošnjačkim stanovništvom imali su socijalnu dimenziju, ali u pozadini je bilo i politike. Je li to razlog zbog kojega se nisu uspjeli prenijeti i na područja u kojima žive Hrvati i Srbi? Nije li to, zapravo, dokaz da u BiH prvo treba riješiti ključna politička pitanja?

Prosvjede valja sagledati u svim njihovim slojevima. Oni jesu imali socijalnu podlogu, ali i nacionalnu nadgradnju. Prosvjedi u Tuzli nisu isto što i oni u Sarajevu, a da ne govorimo o Mostaru gdje su velikim naporima spriječeni međunacionalni sukobi. Treba pročitati blog otpravnika poslova Ambasade SAD u BiH koji je objavljen na stranicama ‘Dnevnog avaza’, čiji je vlasnik aktualni ministar sigurnosti BiH koji podržava demonstracije (i nesigurnost) protiv vlasti u kojoj sudjeluje i ima izuzetno važnu ulogu.

Naslov bloga glasi ‘Demonstranti su umorni od političara koji im lažu i ne nalaze rješenja za probleme’. To je sjajna ilustracija licemjerja ‘međunarodne zajednice’. Gospodin otpravnik piše kako su ‘građani umorni od retorike podjela, nedjelovanja i izgovora, od političara koji ih nikada ne slušaju, koji im lažu i ne nalaze rješenja za probleme’. On zaključuje kako ‘demonstranti žele da ova zemlja bude funkcionalna. Sjedinjene Države žele to isto’.

I sve to kao da Ambasada, odnosno njegov prethodnik veleposlanik Moon nije pravnim i političkim nasiljem doveo te ‘lažljive i nesposobne’ političare na vlast!? Osim toga, ti i takvi političari su zapravo i odgovorni i racionalni, problem je u tome što oni nisu odgovorni biračima u BiH nego Ambasadi koja ih je dovela na vlast i bez koje neće moći nastaviti vladati. Očito je problem u tome što oni nisu sposobni ispuniti sve zahtjeve koji su pred njih postavljeni pa su organizirani plenumi koji bi ih trebali zamijeniti.

Ono što kaže gospodin otpravnik, zdušno ponavlja i većina od preko 26.000 profesionalnih aktivista i 63.000 volontera iz 12.000 nevladinih udruga u BiH kao i njihove ‘kolege’ iz ‘regije’. A sve to stvara lažnu sliku stvarnosti i u funkciji je izgradnje ideološko-političke konstrukcije koja će se raspasti svaki put kada se sudari sa stvarnošću.

Osim toga, što zapravo znači ‘funkcionalnost’ bez slobode i ljudskih te nacionalnih prava. I Treći Reich je bio funkcionalan pa ga ne uzimamo kao uzor. Demonstracije se nisu proširile na većinski hrvatska područja Federacije i Republiku Srpsku ne zato što tamo nema nezadovoljstva, ima ga vjerojatno i više, već zato što njegovu manifestaciju sprječava neriješeno nacionalno pitanje.

Izjava Jasmile Žbanić svjedoči o razini inficiranosti antihrvatskim šovinizmom

U jeku prosvjeda hrvatski premijer Zoran Milanović posjetio je Mostar, a bosansko-hercegovačka redateljica Jasmila Žbanić poručila mu je ‘Marš, kući’, dodajući da je u Bosni uvijek bilo nereda kad se Hrvatska miješala u njezine unutarnje stvari. Je li Milanović dobro postupio, a kako ocjenjujete njezinu reakciju, odnosno, je li u njezinoj reakciji sublimirano na neki način neznanje, nehtijenje ili nerazumijevanje tamošnje situacije?

Premijer Milanović došao je u Mostar svjestan opasnosti od izbijanja međunacionalnih sukoba. Pozvao je na mir i na europski put BiH, ponudio je pomoć i uspio spustiti tenzije. Oni koji su se nadali da će se stvari drukčije odigrati, osjetili su se izigranima. Svu njihovu frustraciju, stvarne namjere te razinu inficiranosti antihrvatskim šovinizmom otkrila je spomenuta gospođa u citiranoj izjavi. Tu se zapravo očitava i argumentacija protiv inicijative ministrice Pusić, ipak treba ispuniti određene kriterije pa ući u EU.

Jugoslavija nije mogla opstati zbog svojih unutarnjih proturječja i kroničnih bolesti. Može li BiH, koje je i uspostavljena kao manji preslike Jugoslavije, opstati premda je jasno da ima iste ili slične hendikepe?

Bosna i Hercegovina je ipak drukčija od Jugoslavije, ona ima puno manje izgleda za opstanak i zato je pred onima koji je žele očuvati veliki posao traženja rješenja za njezino funkcioniranje. To je, po mom mišljenju, prije svega rješavanje nacionalnog pitanja, dostizanje europskih standarda i ulazak u EU. Pitanje je samo, postoje li na političkoj sceni uopće snage koje se zalažu za te vrijednosti.

Čini se da je i međunarodna zajednica svjesna da su uređenje i odnosi u BiH neodrživi, ali da se ne želi upuštati u promjene. Zašto, odnosno odgovara li joj ovaj ‘kaos’?

To što zovemo ‘međunarodnom zajednicom’ predstavlja vrlo širok spektar politika i interesa. Mislim da je bolje govoriti o politici SAD-a i EU – koja opet nema jedinstvenu politiku prema BiH. Naravno da su svi, ili barem većina, svjesni kako stvar ne funkcionira, ali je iz perspektive četverogodišnjeg mandata teško priznati neuspjeh i uhvatiti se u koštac s ratnim i poratnim naslijeđem.

Kako će SAD nakon ‘blistave diplomatske pobjede’ priznati da su pogriješili te da su uzalud utukli sve one silne milijarde dolara, koliko su uložili u ‘pomoć BiH’ od 1993. godine? S druge strane, koliko god Obamina administracija bila nezainteresirana za BiH, ne želi ju prepustiti politici Europske Komisije koja bi mogla biti neuspješna, ili, što je za Obaminu politiku još gore, mogla bi biti uspješna.

U svojoj knjizi cijelo poglavlje posvetili ste tzv. mitu o Tuđmanovoj podjeli Bosne i Hercegovine na sastancima s Miloševićem dokazujući da je to izmaštana priča koja je bila potrebna jugonostalgičarima kako bi i Hrvatsku optužili za raspad omiljene im Jugoslavije. Kako je moguće da ta priča bez ijednog dokaza bude prihvaćena među Bošnjacima, ne njihovim političkim predstavnicima, nego među narodom, dakle Muslimanima koji danas jednako tretiraju Hrvatsku i Srbiju?

Mit o ‘podjeli BiH u Karađorđevu’ jedan je od utemeljiteljskih mitova bošnjačko-muslimanske nacije i važno oruđe tog nacionalizma. U teško ratno vrijeme kada se znatan broj muslimana počeo izjašnjavati Hrvatima (koliko je domovnica izdano muslimanima temeljem ‘pripadnosti hrvatskom narodu’), bošnjačko-muslimanski nacionalisti morali su presjeći tu vezu i postaviti barijeru.

To je ujedno i važan uzrok hrvatsko-muslimansko/bošnjačkom ratu u BiH. Posljedica takve politike i dugotrajne propagande je podjednak odnos većine Bošnjaka prema Hrvatskoj i Srbiji. Skoro je nevjerojatno da u Sarajevu, pa i u Bihaću gotovo isti status imaju Ratko Mladić i Ante Gotovina. To pokazuje kako je virus jugoslavenštine uz ratnu i političku propagandu teško zarazio bošnjačku nacionalnu zajednicu. Malobrojni su ostali otporni i zato su dragocjeni sugovornici.

U knjizi potanko opisujete nastanak i ukorjenjivanje mita o tzv. podjeli BiH na sastanku Tuđman – Milosević u Karađorđevu. Ono što je zapanjujuće jest zapravo lakoća s kojom su pojedini politički aktivisti, javni djelatnici, tzv. aktivisti za ljudska prava, povjesničari, novinari i drugi prihvatili taj mit kao realnost. Zapanjujuće je i danas njihovo odbijanje da se suoče s činjenicama. U knjizi ih suočavate s njihovim proturječnim izjavama, logičkim paradoksima u koje smo upali. Stjepan Mesić je o toj temi govorio čas jedno, čas drugo, dr. Ivo Banac i I. Z. Čičak su tvrdili da imaju dokaz ‘podjele’ BiH nekog neimenovanog generala HV i vrpce sa sastanka, Dušan Bilandžić je pod utjecajem naknadne pameti sjetio se da mu je Tuđman o tome govorio, Dobroslav Paraga je tvrdio da ima dokaze, Hrvoje Šarinić je mahao nekim papirima kad ga je Tuđman potjerao, itd. Kako je moguće da ti ljudi žrtvuju vlastiti profesionalni i intelektualni dignitet i pristanu na forsiranje laži, pristanu na činjenje štete svojoj zemlji Hrvatskoj, a bez ikakva dokaza. Mislim da bez prihvaćanja tog mita o podjeli BiH u Hrvatskoj, sam mit ne bi postao tako snažna kleveta. Slažete li se?

Ideološko i političko mišljenje bitno je drukčije od znanstvenog: ono se temelji na interesu, a ne na spoznaji, odnosno istini – koliko god se ona osporavala. Političkim Jugoslavenima, muslimansko-bošnjačkim nacionalistima, srpskim nacionalistima, kao i dijelu ‘međunarodne zajednice’ odgovaralo je optužiti Tuđmana da je zajedno s Miloševićem ‘dijelio BiH’ te tako dodatno kriminalizirati samu ideju neovisnosti Republike Hrvatske.

Optužba za ‘podjelu BiH’ je zapravo optužba za podjelu Jugoslavije koja je gotovo iznuđenim međunarodnim priznanjem Hrvatske izgubila na snazi. Važno je znati da su neki političari i znanstvenici bili spremni lažno optužiti državno vodstvo Republike Hrvatske, a to znači i samu državu, za podjelu susjedne države, agresiju i sl. Time su ozbiljno ugrozili interese zemlje te doveli u pitanje opstanak Hrvata u BiH, a sve to da bi se domogli vlasti i(li) bili u milosti onih koji su tijekom prošlih godina dijelili golem novac za ‘razvoj civilnog društva’ i ‘demokratizaciju’ Hrvatske.

Vidimo u kakvo smo se društvo razvili i koliko smo daleko dogurali s demokratizacijom. Možemo pretpostaviti da su neki od spomenutih ili nespomenutih doista povjerovali u ‘karađorđevački mit’, ali to onda jasno govori o njihovoj sposobnosti rasuđivanja i kompetentnosti za poslove koje su obavljali ili obavljaju. U svakom slučaju, bez njih mit o ‘podjeli BiH’ ne bi zaživio niti bi Hrvatska imala sve one probleme s kojima se suočavala i suočava.

Lučićeva knjiga prvorazredan historiografski rad koji mora pročitati svatko tko želi objektivno misliti o BiH!

Dr. Ivo (Ivica) Lučić povjesničar je zaposlen na Hrvatskom institutu za povijest. Ujedno je hrvatski general i bivši obavještajac, rođen u Ljubuškom 1962. godine. Jedan je od najupućenijih u prilike i probleme Bosne i Hercegovine. Prošle godine objavio je knjigu ‘Uzroci rata, Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine’ koja je u stručnoj i široj javnosti ocijenjena kao prvorazredan historiografski rad i u kojoj je u tri dijela obradio dinamiku političkih i društvenih procesa kao i sve proturječnosti u Bosni i Hercegovini bez spoznaje kojih nije moguće razumjeti uzroke rata koji se u toj zemlji dogodio 90-ih.

U trećem dijelu dr. Lučić razotkriva mit po kojemu su 1991. dr. Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Karađorđevu dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine, a u dijaboličnoj verziji, na temelju toga i odlučili o ishodu rata. Dr. Lučić demaskira taj mit, ali i njegove protagoniste u BiH, Hrvatskoj i u svijetu, uvjerljivo pokazuje kako nije bilo dogovora između Tuđmana i Miloševića gotovo ni o čemu pa ni o podjeli BiH o kojoj uopće nisu ni razgovarali.

Lučićeva knjiga ‘Uzroci rata, Bosna i Hercegovina od 1982. do 1992.’ jedna je od najdragocjenijih knjiga suvremene hrvatske povijesne literature. Nju bi trebala danas imati i pročitati svaka hrvatska obitelj, napose svi oni koji žele imati objektivan i činjenično potkrijepljen stav o Bosni i Hercegovini.

Autor: Ivica Marijačić – Hrvatski tjednik/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save