LEGENDA O SVETOM GRALU
SVETA KRV, SVETI GRAL
Poganski mit i antikršćanska propaganda
”Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.” (1 Kor 11, 27-29)
U suvremenoj književnosti i filmskoj umjetnosti možemo zapaziti raznovrsne pokušaje razumijevanja svetog grala. U romanu Sveta krv, sveti gral Michela Baigneta i romanu Da Vincijev kôd Dana Browna nudi se tumačenje grala kao krvne veze Isusa Krista s Marijom Magdalenom. U filmu Indiana Jones i posljednji križarski pohod nismo sigurni što gral znači za Indianu Jonesa. On je za Hollywood tek prazna čaša koja služi za oživljavanje poganskih mitova i antikršćanske propagande.
U psalmima i proročkim spisima čaša je metafora za blagoslov ili prokletstvo.
”Ovako mi reče Jahve, Bog Izraelov: Uzmi ovaj pehar vina iz moje ruke i napoji njime sve narode kojima ću te poslati. Neka piju dok ne zateturaju i dok se ne izbezume zbog mača što ću ga među njih poslati”. (Jr 25,15-16). U jednom kontekstu čaša je simbol Božjeg blagoslova, a u drugom čaša gnjeva. Isus postavlja učenicima pitanje: ”Možete li piti čašu koju ja pijem?” Čaša koju Isus pije je raspeće i smrt.
”Jer je život živog bića u krvi. Tu krv ja sam vama dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote. Jer krv je ono što ispašta za život.” (Lev 17,11)
Žrtva na križu i euharistijska žrtva je jedna te ista žrtva: „Jer žrtveni dar je jedan i isti, onaj isti koji se nekoć na križu žrtvovao, žrtvuje se danas po službi svećenika, ali način žrtvovanja je drugačiji.” (Tridentski sabor DS 1743, kao i KKC 1367)
U svetoj Misi Krist združuje svoju Crkvu sa sobom u prinošenju ove žrtve, i usprkos toga, ostaje Veliki svećenik i žrtva. Sakrament presvete Euharistije je tijelo i krv, božanstvo i čovještvo, cijeli Krist, prisutan na našem oltaru, kad se izgovaraju uzvišene riječi pretvorbe. Koncil u Tridentu je to jasno rekao: „Jer je to rekao Krist, naš Otkupitelj i Spasitelj, ono što nam donosi pod prilikom kruha je doista njegovo tijelo, takva je vjera uvijek vladala u Crkvi Božjoj, i to sada ovaj Koncil ponavlja: Po posveti (konsekraciji) kruha i vina se događa potpuna promjena cijele supstancije kruha u supstanciju tijela Kristova, našeg Gospodina, a supstancija vina u supstanciju krvi Njegove. Ovu promjenu je sveta Katolička Crkva uvijek nazivala u vlastitom smisli pretvorba biti (transupstancijacija).” /DS 1642 i KKC 1374/
Svi romani koji se baziraju na legendi o svetom gralu počinju pričom o Josipu iz Arimateje. Kad je Isus na križu već izdahnuo, jedan od vojnika mu ”probode bok kopljem i odmah poteče krv i voda”. (Iv 19,34). Josip iz Arimateje stajaše podno križa te uspije uhvatiti nekoliko kapi krvi koje potekoše iz Kristova boka. Posuda u koju je skupio krv bijaše prema pučkoj legendi ona koju je Isus koristio na Posljednjoj večeri. Legenda o gralu dalje kaže da je Josip iz Arimateje zajedno s apostolom Filipom napustio Jeruzalem kako bi širio evanđelje u Galiji, rimskoj provinciji koja obuhvaća područje današnje Francuske. Legenda kaže da je Josip iz Arimateje došao u Britaniju kako bi navještao Riječ Gospodnju. U Glastonburyju je Josip sagradio crkvicu u koju je smjestio sveti kalež. Kasnije se tvrdilo da je Glastonbury zapravo Avalon, posljednje počivalište kralja Arthura.
Jedini povijesni izvještaj kojeg posjedujemo iz vremena kralja Arthura je onaj kojeg je sastavio sv. Gildo Mudri (500.-570.), koji piše kako je kršćanstvo došlo u Britaniju tijekom vladavine cara Tiberija, pod kojim Isus bijaše raspet. U vrijeme kad se kršćanstvo u Britaniji počelo ukorijenjivati, na istočnoj obali britanskog otoka pojavila se prijetnja od Sasa, kako su ih Rimljani zvali. Sasi štovahu germanske poganske bogove Wodana i Thora. Njihovo najveće pleme zvali su se Angli. Do kraja 4. st. Rimljani su utvrdili cijelu istočnu obalu Britanije. Prema Gildu, nakon odlaska Rimljana Briti upadoše u građanski rat barbarâ s barbarima. Iz brojnih borbi i sukoba Angli su izišli kao pobjednici. Posljednja kušnja za Brite bijaše opsada Mount Badona. U bitci kod Badona Velški anali spominju kršćanskog ratnika po imenu Arthur. Sv. Gildo Mudri je vjerovao da povijesnim događajima upravlja Bog. Arthur se borio za opstanak kršćanske civilizacije protiv poganstva i barbarstva. Nakon Arthurove smrti, veći dio Britanije pao je u ruke Anglâ. Gildo je to protumačio kao posljedicu grijeha, mlakosti i nemara za nadahnuća Božja.
Najveći engleski povjesničar sv. Beda Časni Britima zamjera manjak u evangelizaciji i svjedočenju. Legende koje su se kasnije stvarale o Arthuru najvjerojatnije potječu od keltskog pjesnika, barda Taliesina. U keltskim legendama, čarobne posude su posredovale tajno znanje onkraj dosega smrti. Obraćenje Anglâ na kršćanstvo započelo je s papom sv. Grgurom Velikim i sv. Anselmom Canterburyjskim. Srednjovjekovna umjetnost nadahnjivala se mističnim viđenjima pape Grgura Velikog o živoj prisutnosti Kristovoj u euharistiji. Vrlo popularno djelo dugo godina bijaše Povijest britanskih kraljeva Geoffreya od Monmoutha. Utjecaj Geoffreyeve Povijesti je golem na književnost. Shakespeare i brojni drugi pisci tu su pronalazili nadahnuće za svoja djela. Dvojica najčuvenijih Geoffreyevih prevoditelja su bili Wace i Layamon. Oni su dodavali neke priče koje nisu bile u izvorniku. Primjerice, priča o kralju Arthuru i vitezovima Okruglog stola. U vrijeme kad je Geoffrey od Monmoutha radio na svom djelu, Europu je zahvatio snažan euharistijski pokret. Ustanovljena je svetkovina Presvetog tijela i krvi Kristove (Tijelovo). Mistična viđenja Tijela i Krvi Kristove imao je i posljednji engleski kralj Edward Ispovjedalac (1003.-1066.). Pripovijesti o svetom Gralu polaze od kršćanskog viteza. Kao prototip kršćanskog viteza uzimao se Arthur, koji u boj nosi sliku Djevice Marije. Sv. Bernard iz Clairvauxa (1090.-1153.) podržavao je i poticao osnivanje viteških redova. ”Dvorska ljubav” bila je glavna srednjovjekovna književna vrsta. Marie de France bijaše omiljena spisateljica i promicateljica romantične ljubavi. Njezinim putem ide i francuski pjesnik Chrétien de Troyes koji u pripovijesti o Vitezu od zaprežnih kola spominje kralja Arthura, kraljicu Guinevere i Lancelota koji je zaljubljen u kraljicu. Pripovijest o Gralu Chrétien de Troyes je posvetio grofu Filipu od Flandrije. Tu susrećemo viteza po imenu Perceval. U svojoj ludoj potrazi za ljubavlju, Chrétienovi junaci su zaboravili na Boga da su grijeh proglasili krepošću. Gral kojeg je Perceval tražio sadržavao je euharistijski kruh a jedino pitanje upućeno vitezu je ”je li ga dostojan?” Chrétienovo djelo Pripovijest o Gralu, premda je nedovršeno, osvojilo je srca brojnih čitatelja i književnika. Pojavile su se različite verzije pripovjedaka o Gralu. Gnosticističko tumačenje tajne Grala nudi francuski pjesnik Robert de Boron. U pripovijesti o gralu spominje tajna učenja koja je Krist šapnuo Josipu iz Arimateje. Kod Wolframa von Eschenbacha gral je ”dragi kamen” s čudesnom snagom ozdravljenja. Walter Map vješto je spojio ”dvorsku ljubav” i duhovnu alegoriju u svojoj Potrazi za svetim Gralom. Lancelot predstavlja palog čovjeka, a Okrugli stol postaje alegorija o grijehu i otkupljenju, duhovnom napretku. Ciklus Waltera Mapa sastoji se od tri romana. Lancelotovo viđenje svetog Grala nas podsjećaju na biblijsku priču o Kovčegu saveza. Uza i Ahjo, Abinadabovi sinovi su pratili kola sa Kovčegom Božjim (2 Sam 6,3;6-7). Sličnost između Lancelota i Uze je velika. Gral ne nosi samo blagoslov, nego i prokletstvo. Za razliku od Lancelota Galahad je uzoran lik kršćanskog viteza. Kod srednjovjekovnih legendi o svetom gralu primijećujemo pomiješanost između kršćanskih elemenata i keltske predaje. Kršćani u srednjem vijeku su se itekako preispitivali jesu li dostojni blagovati tijelo i krv Kristovu. Nakon sir Thomasa Maloryja, značajan književnik u arthurovskoj literaturi je Alfred Lord Tennyson.
Film Indiana Jones i posljednji križarski pohod temelji se na nacističkoj opsjednutosti svetim gralom. No, Gral je za Himmlera, vođu SS-a, predstavljao predmet s magičnim moćima, simbol krvi – ali ne Kristove krvi, nego čiste arijevske krvi. Dok su srednjovjekovni pisci romana o svetom gralu usitinu vjerovali u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, posebno Walter Map, za suvremene neognostike gral je šifra za zavjeru protiv Krista.
Silvana Dragun, mag.phil.
Prudencija.hr/HUB
