Riječka nevladina udruga „Pokret otpora – Riječani protiv korupcije” nedavno je, na svojoj facebook stranici, objavila kratki zapis (status) o jednom od svojih omiljenih antijunaka, za njih simbola sviju političkih i korupcijskih zala, u Rijeci i Lijepoj našoj, a za većinu Hrvatica i Hrvata drugog najpopularnijeg političara u Lijepoj našoj (iza predsjednika dr. Ive Josipovića): ministru financija Slavku Liniću.

Uz objavljenu presliku kratkog članka iz Novog lista, objavljenog pradavnog 2. studenog 2001., u kojem je taj dnevnik prenio dio intervjua koji je tadašnji i današnji ministar financija Slavko Linić dao Jutarnjem listu, aktivisti Pokreta otpora su zapisali: „Ovo je bilo vrijeme kada je Linić govorio istinu, pa kad pročitate prosudite sami da li je to tako. Još jednom: Linić je vrh svih zala koja se događaju u Hrvatskoj ! Nekad je krao trešnje i jabuke, a sada milijune.”

Ispod citiranoga zapisa objavljena je preslika člančića iz Novog lista kojeg ovdje prenosim:

Zapis riječkoga Pokreta otpora ubrzo se proširio društvenim mrežama, nakon što ga je prenio portal indeks.hr koji – zbog visokih i neplaćenih poreza – također ne voli ministra Slavka Linića. Taj je portal članak objavio uz nadnaslov „SKANDALOZNO” i naslov: „Linić: Krao bih i ne sramim se toga!”

U prigodnom, vrlo kratkom, komentaru (osvrt je potpisan inicijalima R.I.), uredništvo indeks.hr-a Linićevu izjavu iz 2001. smatra „skandaloznom”, ali i ocjenjuje kako je bivši i sadašnji ministar financija ozakonjenjem i praksom pred-stečajnih nagodbi „napokon došao u priliku da ostvari davno sanjani (lopovski – op. S.L.) san”.

Linićevo javno razmišljanje ili priznanje o „lopovskom iskušenju/poučku” (nazovimo ga tako) iz 2001. izuzetno je zanimljivo sa stajališta moralnog bogoslovlja (teologije), moralnog mudroslovlja i, posebice, suvremene moralne psihologije, jer je primjer vrlo rijetke ljudske i političke iskrenosti profesionalnih političara.

Podsjetit ću na temeljne odrednice Linićeva – lopovskog poučka.

Polazeći od nostalgičnog prisjećanja na prva, za njega, očito, vrlo pozitivna – romantična i pustolovna – dječačka lopovska iskustva (kazao je: „Meni su u mladosti najslađe bile trešnje i voće koje nije iz vlastitog vrta. To je bio dio podviga, kako ukrasti susjedu. Tu nije bilo granice, ni straha. S bratom sam se nadmudrivao u tome kako prisvojiti nešto što nije tvoje.”), Linić je odredio osnovne odrednice vlastite, nazovimo je, lopovske ili poročke filozofije i psihe:

Prvo: Ne sramim se, ukrao bih!

Drugo: Osnovna je pretpostavka: mora biti mnogo novca, sam moram u tome sudjelovati i sve poduzeti da me nitko ne otkrije.

Treće: Kada utvrdim da je to teško moguće ostvariti (neotkriveno i nekažnjeno ukrasti „mnogo novca” – op. S. L.), onda sam dovoljno ozbiljan da kažem da neću i ne želim upasti u gluposti.

Četvrto: Smatram da je kontrola izuzetno važna. Često sam si postavljao potanje: da nema kontrole, bih li ukrao? Bih! Ako smo izloženi porocima bez kontrole, popustit ćemo.

U citiranim Linićevim riječima lako je prepoznati ono što moralni filozofi, teolozi i psiholozi nazivaju moralnim nihilizmom i/ili skepticizmom, tj. njegovim uvjerenjem kako je ljudska priroda u načelu poročna te je potreban neki moćan vanjski kontrolni mehanizam koji čovjeka priječi u činjenju sitnih zala, nekmoli velikih zločinačkih i društveno zabranjenih – običajima, zakonima, kaznama – ne/djela.

Taj vanjski psihološki „nadzornik” najčešće su VJERA i STRAH (u i od Boga ili zakona-kazne) ili SRAM – od gubitka povjerenja ili ugleda u zajednici i javnosti.

Dobri poznavatelji literature o moralnim skepticima/nihilistima dobro znaju da činjenica što pojedinac ima skeptičan ili nihilistički stav prema ljudskoj prirodi ne mora značiti to da je taj konkretni pojedinac više od drugih ljudi sklon činjenju nečasnih, zlih i zločinačkih/kriminalnih, pa i vjernički grješnih djela.

Upravo tako treba čitati i tumačiti davne riječi čovjeka i ministra Slavka Linića.

Njegove riječi lako je prepoznati u, primjerice, slavnoj Platonovoj „Državi”: u raspravi njegove braće Adimata i Glaukona o „čestitom/dobrom ponašanju”. Moralni skeptik i/ili nihilist Glaukon (Platonov stariji brat, a Linićev metaforički brat) u jednom dijalogu objašnjava svom mlađem, a to znači i naivnijem, bratu Adimatu zašto su zapravo potrebne državne norme o čestitom/dobrom i nečasnom/zlom ponašanju.

„Zamislite”, kaže Glaukon, „da imate čuveni Gigov čarobni prsten koji vas na vaš zahtjev čini nevidljivima. Što biste s njim učinili? Većina bi ljudi krala i varala ili čak činila ozbiljne zločine, naprosto zato što bi mogli izbjeći kaznu. To dokazuje da bi se ljudi, kada se ne bi obuzdavali, uvijek vraćali svojoj pohlepnoj, sebičnoj i okrutnoj naravi.”

Linićevo skeptično ili nihilističko shvaćanje ljudske prirode vrlo je blisko onom Platonova starijega brata Glaukona i najčešće se naziva “psihološkim egoizmom”.

Brojna, da ne kažem bezbrojna, suvremena istraživanja psihologa i mozgoslova pokazuju kako je „psihološki egoizam” svojstven znatno većem broju i postotku ljudi nego su to ljudi, posebice političari, spremni javno priznati i posvjedočiti.

Ovdje ću navesti tek jedan od mnoštva rezultata istraživanja koja u svojoj briljantnoj knjizi „Pravednički um: Zašto politika i religija dijeli dobre ljude” (The Righteous Mind: Why Good People are Divided by Politics and Religion) navodi jedan od najutjecajnijih moralnih psihologa današnjice Jonathan Haidt.

Na 96. stranici svoje knjige, Jonathan Haidt navodi rezultate jednog eksperimenta o ponašanju ljudi u situaciji „uvjerljivog nijekanja” (plausible deniability) vlastitog nečasnog ponašanja.

Sudionici eksperimenta bili su ljudi kojima je obećano da će za sudjelovanje u njemu biti honorirani, plaćeni. Nakon završetka posla na papiru im je napisano i rečeno koliko novca imaju dobiti za svoje sudjelovanje u eksperimentu te su upućeni u sobu blagajnika za isplatu.

Blagajnik im je nakon toga, u dogovoru s autorima istraživanja, namjerno isplatio znatno više novca nego je pisalo na papirima-potvrdama koje su mu uručili. Samo 20% preplaćenih sudionika eksperimenta svojevoljno je blagajniku ukazalo na „pogrešku”, vraćajući mu „višak” novca.

Priča se uvelike promijenila u odnosu na eksperimentalnu skupinu čije je članove blagajnik priupitao je li im isplatio onoliko novca koliko je bilo zapisano na papirima-potvrdama: 60% je priznalo da su dobili previše novca i vratilo je „višak” novca.

U komentaru rezultata tog eksperimenta-istraživanja, Haidt naglašava činjenicu koja je odavno bjelodana moralnim psiholozima-istraživačima: da moralno razmišljanje/rezoniranje nije nužno pozitivno korelirano s moralnim ponašanjem. Odnosno, da čak i oni ljudi koji sebe smatraju krajnje moralnim, poštenim i pravednim i koji mogu javno propovijedati, primjerice, nultu snošljivost prema pokvarenosti (korupciji), mogu sami činiti nečasna, pa i kriminalna djela.

Kad se javna izjava Slavka Linića stavi u taj kontekst, ona ne zaslužuje javnu osudu i zgražanje kojima su je popratili novinari i stavotvoritelji koji ne vole ili čak mrze ministra financija, već traže razmišljanje o psihološkim temeljima političkog i svakog drugog nečasnog i kriminalnog PONAŠANJA.

Jer kako u svojoj knjizi „Predvidljivo nerazuman” (Predictable Irrational) piše Dan Ariely: „Kad im se pruži prilika mnogi će pošteni ljudi prevariti. Zapravo, umjesto zaključka da se među mnoštvom zdravih skriva i nekoliko trulih jabuka, mi smo otkrili (u istraživanjima – op. S.L.) da je većina ljudi sklona prevari.”

A da su ljudi oduvijek bili svjesni te činjenice pokazuje činjenica što se „hrvatska” narodna izreka „Prilika čini lopova” može sresti na gotovo svim jezicima.

Tu izreku potvrđuju i bezbrojni primjeri hrvatskih posrnulih političkih „anđela” kojima se ukazala PRILIKA za nečasno i kriminalno ponašanje, a koji su bili tako i toliko MOĆNI, da su bili lišeni svake kontrole: STRAHA od Boga i od zakona, ali i STRAHA da bi ih SRAMOTA mogla nadživjeti.

Autor: Slaven Letica/velecasnisudac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save