Uvijek nedjeljom: ZAKON I RED

 

»Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.« »Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.« 

»Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.«
»Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.
»Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje.
Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.«
(Matej 5, 17-37)

 

U svojoj knjizi „Međudjelovanje prava i religije“, jedan od najuglednijih profesora prava na sveučilištu Harvard, Harold J. Berman, postavlja izuzetno znakovitu tezu.

Ona glasi, da je zapadnjačka kultura doživjela ogroman („massive“) gubitak pouzdanja u pravo i u religiju. On tvrdi da je jedan od uzroka radikalno razdvajanje jednog od drugog. Profesor zaključuje da ne možete imati pravo (zakonodavstvo) bez religije, jer je religija ona koja osigurava apsolutni temelj moralu i zakonima.

 

Profesor Harold J. Berman nije kršćanin, ali nevjerojatno je lako suglasiti se sa njegovim stavovima.
On se boji da je zapadnjačka kultura osuđena na relativizam, kada je riječ o pravu, zato što je izgubila pojam apsolutnog. Ovaj svijet je raskrstio s religijom, raskrstio je s konceptom Boga, raskrstio je s pojmom apsolutne istine i zato je zapeo u egzistencijalnom relativizmu, kada je u pitanju zakonodavstvo, dakle donošenje i provedba zakona.
Profesor tvrdi da će pravo i religija stajati zajedno ili će zajedno pasti. Pravo bez religije nikada ne će imati autoritet, jer za imati takav autoritet ono se treba temeljiti na transcedentalnoj vrijednosti, na samom apsolutu.
U svojoj knjizi on navodi riječi profesora Thomasa Franka sa NYU, koji kaže: „Pravo je postalo neprikriveno pragmatični ljudski proces. Stvorio ga je čovjek i ono veze nema s božanskim podrijetlom ili s vječnom valjanosti.“ Profesor Frank tvrdi da sudac, donoseći presudu na sudu, ne objavljuje istinu nego on u biti eksperimentira s nekoliko različitih relativnih solucija u svezi tog predmeta.

„Udaljivši se od religije, raskrstivši s religijom“, tvrdi profesor Frank, „pravo sada karakterizira egzistencijalni relativizam, a to znači da niti jedna sudska odluka nije vječna, nije ni sigurna, jer je donešena po čovjeku, a to onda znači da nije ni božanska ni istinita.“

Zaključak je jednostavan, mi danas imamo zakone koji nikakve veze nemaju s apsolutnim, s Bogom. A kada vi napustite apsolut, kada napustite Boga, onda vi napuštate istinu. Pokušaj stvaranja zakonodavstva bez temelja na apsolutnoj istini nemoguća je misija. Ne možete izgraditi konzistentan i pravedan pravni sustav na filozofskom humanizmu, dakle na promijenjivom principu što je dobro, a što je zlo.

U članku („Razumno pravo“) kojeg je objavio „Esquire Magazine“, a kojeg je potpisao Peter Steinfels, stoji: „Kako mogu moralni principi biti utemeljeni i kako mogu društvene institucije biti legitimne, kada nedostaje kultura utemeljena na vjeri?“

Odgovor je jasan

Ne mogu!

Ako nema apsolutne istine, i ako nema Boga koji određuje i postavlja standarde, onda ne može postojati ni stavrno pravo, odnosno zakonodavstvo. Ljudi se nikada do kraja ne će držati zakona koji su isključivo ljudska prosudba.
Pitanja se sama nameću.

Koji je to apsolutni izvor istine? Koji je to nepromijenjivi autoritet?

Koji je to apsolutni standard moralnosti po kojem nam je živjeti?

Gdje će ovo društvo, ogrezlo u zlu i opačinama, koje pluta u moru relativizma, pronaći svoje sidro, prije nego što konačno potone?

Današnje čitanje nam daje odgovor na sva ova pitanja.
Odgovor glasi: „To je Božji zakon.“

Sam Isus kaže: „Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.“ (18) Isus ne dolazi Zakon staviti sa strane, nego dolazi dopuniti ga. Tko god manipulira Božjim zakonima biti će zadnji u kraljevstvu nebeskom, drugim riječima, Bog je donio apsolutni, nepromjenjivi, vječni i za sve nas obvezatni zakon.

Mnogi danas, pa čak i iz kršćanskih krugova, i što je najgore iz crkveno teoloških krugova, kažu: „Pa vi ne shvaćate da su se vremena promijenila. Biblija se danas više ne uklapa.“

A ja takvima kažem: „Ne, današnje vrijeme se ne uklapa u Bibliju. U krivu je današnja kultura, a nikako Biblija.“
Oni koji se susretnu s Božjom riječi, tamo gdje se s njom ne žele susresti, govore: „Biblija je nesuvremena. Zastarila je.“, ili „Bibliju treba reinerpretirati.“

Zašto ljudi danas žele reinerpretirati Sveto Pismo?

Zašto žele tumačiti Bibliju po svoju?

Zato da bi Bibliji osporili autoritet.

Za neka poglavlja se tvrdi da nisu riječ Božja, nego nekog rabina koji ih je dopisao. Dijelovi Svetog Pisma s kojim se ne slažemo jednostavno se preskaču. Reinerpretira se tekst kako bi izgledao onako kako to netko želi da on izgleda i govori se: „To je pisano u ono vrijeme, u ondašnjoj kulturi i ne odnosi se na ovo naše vrijeme.“

Čini se sve samo kako bi se izbjeglo suočiti se s Biblijom. Ali Isus jasno kaže da dok stoji nebo i zemlja, da ne će nestati ni jedne jote ili točke iz Zakona, dok se sve ne ispuni.

I što je tu nejasno?

Nikada se ništa ne mijenja u Bibliji.
Nikada i ništa.

Ljudi uvijek žele snižavati standarde koji ih na nešto obvezuju ili ih u nečemu ograničavaju. Ili ih prilagođavaju svojim interesima. Svaka nova politička garnitura „kroji“ zakone po svojoj mjeri. Pogoduje se partijskim ili stranačkim interesima i interesima onih koji su „naslonjeni“ na vladajuće strukture, naravno sve zbog osobnih probitaka.

Ali Isus ne namjerava spuštati standarde. Isus standarde misli podizati. U njegovo vrijeme ljudi su mislili da su postojeći standardi postaljeni previsoko i da bi ih trebalo spuštati, a Isus je mislio da su postojeći standardi pali toliko nisko da bi ih svakako trebalo podignuti na višu razinu.

Isus zato ne mijenja Zakon nego ga radikalizira. Farizeji su se do opsjednutosti držali Zakona, ali je to bilo dominantno na izvanjskom planu. Božja je želja da njegov Zakon prožme čitavo ljudsko biće, da prodre u najveće dubine našeg srca i našeg uma. Bog želi da mi poštujemo jedni druge, da volimo jedni druge i da u drugome vidimo samu sliku Božju.

Ali nije dovoljno da se sve ovo dogodi na vanjskoj razini. Zato Isus dopunjava Zakon. Nije dovoljno ne oduzeti nekome život, ubiti ga fizički, jer i riječju se, jednako tako, može ubiti. Nije dovoljno ne učiniti preljub, jer grijeh je i požuda. Nije dovoljno ne učiniti krivokletstvo nego je zabranjeno zaklinjati se bilo kako.

Jasno je da je Isus samo nadopunio postojeći Zakon i da ga je učinio radikalnijim, jer je uz onu izvanjsku razinu činjenja grijeha pridodao i onu unutarnju koja je daleko češća od one izvanjske.

Isus nam jasno poručuje: „Neka vam Sveto Pismo govori, slušajte ga. Neka vam govori i neka vas potrese. Neka zgazi zlo u vama. Neka preokrene vaše neposlušne živote. Neka vas dovede „licem u lice“ s Bogom i vi ćete tada prihvatiti ili odbaciti njegovu volju, ali ćete zato snositi sve posljedice svoje odluke.“

Božja riječ je apsolutni standard pravednosti. Standard koji nam je nit vodilja u našem životu. Standard po kojem je onda lako oblikovati i zakonodavstvo i životna pravila.

Ukoliko uistinu želimo živjeti pravedan život, ako želimo živjeti po principima Blaženstava, ako želimo biti „sol zemlje i svjetlost svijeta“, onda ne možemo, niti smijemo, snižavati standarde, ne smijemo odbacivati Božji zakon i ne smijemo govoriti da nas Stari Zavjet ne obavezuje.

Jer standard Božjeg Zakona je tu. Živ i aktualna kao i onoga dana kada ga je Bog dao Mojsiju.
Potrebno je držati se Božjih zapovijedi, držati se principa apsolutnog posluha u odnosu prema Božjoj Riječi, a ne birati citate iz Biblije i držati se isključivo onoga što nam trenutačno odgovara.

Potrebno je Božji Zakon, dopunjen po Isusu Kristu, uglavati kao trajni standard, svih naših ustava i svih naših zakonika, svih naših odnosa i svih naših postupaka, jer je to jedini način da na ovoj zemlji među ljudima nastane pravedan i trajan mir i da počnemo živjeti Kraljevstvo nebesko već sada.

Bit će to „zakon i red“ po Božjoj volji i na dobro svakoga čovjeka.

Ivica Ursić

Odgovori

Skip to content