Srpski se pravnici koriste lažima hrvatskih javnih osoba
Treba li se čuditi srpskim lažima u Haagu kad smo ih slušali i od hrvatskih vlastodržaca u zadnjih 15-ak godina
Nema sumnje da će srbijanski pravni tim na dokaze koje je u Haagu iznijela hrvatska strana u tužbi protiv Srbije za genocid odgovoriti politikantstvom i manipulacijama. Već prvi dan srbijanskoga iznošenja dokaza to je i potvrdio. Jest da su u tome ratu patili i brojni Hrvati, ali genocid je učinjen nad Srbima, poanta je nastupa srbijanskih pravnih zastupnika. Priznaju da je bilo zločina nad Hrvatima, ali oni nisu dosegnuli razmjere genocida.
Ovo suđenje u Haagu u povodu hrvatske tužbe protiv Srbije, na koju je Srbija odgovorila protutužbom, važno je za hrvatsku naciju ne samo zbog mogućega pozitivnog ishoda, dakle zbog mogućnosti da Srbija bude osuđena bilo za genocid, bilo za agresiju, ratnu odštetu, povrat otetoga blaga i informacija o nestalima, nego i zbog edukativnih i povijesno-činjeničnih i memorijalnih razloga.
Šokantne činjenice samo o dijelu srpskih pokolja, jer sve s obzirom na brojnost nije objektivno bilo moguće opisivati, koje su iznosili članovi hrvatskoga pravnog tima prošloga tjedna, gotovo da su u Hrvatskoj bile zaboravljene. Bježeći posljednjih 20-ak godina od okrutne ratne zbilje koju su preživjeli tijekom četverogodišnje srbijanske agresije i okupacije, dobar dio Hrvata zaboravio je te događaje i potisnuo uopće i sjećanje na njih, što je prljava anacionalna vladajuća politika iskoristila za reinterpretaciju Domovinskoga rata, izvrtanje činjenica, marginalizaciju stradanja napadnutih i potenciranje žrtava agresora i općenito za oduzimanje sudbonosnog značenja tom dijelu novije hrvatske povijesti.
U međuvremenu izrasli su novi hrvatski naraštaji koji su, podvrgnuti nemoralnoj i intenzivnoj promidžbi istih tih anacionalnih struktura moći, razvili indiferentan odnos prema državi, naciji i cijeni koja je plaćena za samostalnost i slobodu. Istina je ostala živjeti u usmenoj predaji moralno i materijalno nekorumpiranoga dijela naroda koji nije htio postati žrtva ta nečuvene manipulacije. Istina je ostala živjeti i u dokumentaciji dio koje smo sada čuli i vidjeli na suđenju u Haagu.
Više od 140 masovnih jama
Možda će sada, kada su sve to čuli u Haagu, barem dio njih koji su izbrisali uspomene i nakon 2000. počeli stvarati nove, shvatiti i prihvatiti da se ta povijest ni pod koju cijenu ne smije zaboraviti jer zaborav bi značio istinsko ljudsko samoponiženje i gubitak samopoštovanja. Bilo je više od 140 masovnih jama u koje su Srbi bacali Hrvate, ljudima su rezani vratovi, iskapane oči, živi su mučeni i bacani u jame, gaženi su tenkovima, strijeljani su, silovane su žene, tjerani su skupno u minska polja.
Nisu žrtve bile neka apstraktna bića i u nekome dalekom razdoblju povijesti. To su bili jedni od nas, Hrvati, nema tome ni 24 godine. Ali to što su bili Hrvati možda je čak sa stajališta moralne filozofije i posve drugorazredna činjenica. Bili su ljudi, ni krivi ni dužni, i svatko tko je obdaren savješću i osnovnim informacijama, neovisno o tomu koje je nacionalnosti, mora poštovati tu i toliku žrtvu i reći da je Srbija sa svojom Jugoslavenskom vojskom i paravojnim postrojbama počinila masovne zločine, najveće nakon Drugoga svjetskog rata.
Zločine za koje nema ni oprosta, barem do daljnjega dok zločinac ne pokaže iskreno kajanje, zatraži oprost i na neki način se iskupi. Toga ni do danas u Srbiji nema. Da ima, vjerojatno ne bi ni došlo do ovoga suđenja.
Umjesto suočavanja sa samom sobom, Srbija sada pokušava podvaliti Međunarodnome kaznenom sudu u Haagu kao istine poznate laži iz svoje političke mitomanije. Masovni odlazak Srba iz Hrvatske 1995. nakon Oluje srpski pravni tim tretira kao hrvatski genocid, premda se znade, a dokumentacija to potvrđuje, da su Srbi imali pripremljene planove za odlazak u slučaju hrvatske oslobodilačke operacije jer jednostavno nisu htjeli živjeti ni pod kakvom hrvatskom vlašću. Uostalom, u Podunavlju nije bilo nikakve ratne oslobodilačke operacije Hrvatske vojske, a odatle su također masovno pobjegli u Srbiju iz istoga razloga.
Srbija je kriva i za pojedinačna ubojstva Srba
Srbija u svojoj „argumentaciji” poseže za pojedinačnim slučajevima ubojstava Srba tijekom ratnih operacija i poslije njih te općenito cijelu tu priču svodi na posljedice operacije Oluja, kao da bi do Oluje ikada i došlo da nije bilo agresije i višegodišnje okupacije. Srbijanska je agresija početak svega. Da nije bilo agresije, ne bi bilo nikakvih posljedica pa ni pojedinih osvetničkih ili iracionalnih pojedinačnih slučajeva ubojstava Srba koja skupno ne čine ni jedan posto u ukupnom broju žrtava.
Traži li se prvi uzrok, Srbija je kriva i za ta pojedinačna ubojstva Srba. Naravno, mitomanska Srbija ne može bez Jasenovca o kojemu će i sada govoriti u Haagu. Osim što je to pravno potpuno irelevantno, ujedno je i velika laž naslijeđena iz doba Jugoslavije. Nitko ne tvrdi da u Jasenovcu nije bilo ubojstava, ali ono što Srbi predstavljaju pod tim pojmom jest mit, nedokazan i neprovjerljiv. Tome velikosrpskom mitu klanjaju se danas, na žalost, i hrvatske neokomunističke elite nanoseći nemjerljivu štetu Hrvatskoj, jednaku kao i kad govore o novijoj povijesti, odnosno o Domovinskome ratu.
Nije čudno stoga što se srbijanski pravni tim poziva na Ivu Josipovića koji je navodno rekao kako nitko nije osuđen za ubojstva nad Srbima. U rehabilitiranom anacionalnom zanosu nakon 2000. godine ta izjava može biti politički konjunkturna, ali nije postala manje sramotnom time što dolazi iz usta hrvatskih dužnosnika. jer, samo do 2000. godine, hrvatski su sudovi osudili počinitelje u više od 1200 predmeta za razna kaznena djela, uključujući i ubojstva.
Srpski se pravnici, dakle, sada kao „dokaze” obilno koriste ne samo lažima Save Štrbca, koji je u svojim pamfletskim publikacijama vojne žrtva Srba pretvarao u civilne, a među njih je unosio i još živuće osobe, nego i, sasvim sigurno, laži hrvatskih javnih osoba. Kad se samo sjetimo koliko su laži prosuli Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Zoran Milanović, Anto Nobilo, Vesna Pusić i drugi, onda nije ni čudno što su oni najbolji srbijanski „svjedoci” i što su se fanatično zauzimali za povlačenje tužbe.
Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik
