U svim svojim sferama Hrvatska je bolesna. Bolesno je društvo, ekonomija, gospodarstvo…

Kako ju liječiti i izliječiti?
Bez ispravne dijagnoze nema ispravnog liječenja.
Da bi Hrvatska ozdravila prije svega treba uspostaviti društveni poredak siguran od šokova i kriza, a za to je potreban Ustav koji je u Hrvatskoj tek lažni dokument. Potreban je pravi ustav kojim bi se ostvarila načela poretka ravnoteže vlasti, istinske slobode i iskrenog poštivanja prava. Novi Ustav kao pravi strateški plan socijalnog, ekonomskog i političkog razvoja za nadolazeće dekade, kao kotač zdravog razvoja gospodarstva i političke demokracije s osloncem na vladavinu prava.
Da bi Hrvatska ozdravila treba učiniti napore i korake prema oživljavanju i razvoju, a prvi koraci su vezani uz poništenje privatizacije i pretvorbe te ostalih mjera koje su vezane uz tu problematiku, a o kojima je već bilo govora.
Hrvatsku razdiru mnoge boleštine i zla, a jedno od njih je kriminal u svim njenim sferama. Uzeo je velikog maha dok se praktički ništa ne poduzima. Da bi se s kriminalom moglo uspješno obračunati potrebno je obračunati se s njim u korijenu. Gdje je i kako je nastao u RH, tko su glavni akteri, i tako dalje, bit će govora u ovom tekstu.

DRUGI O KRIMINALU U HRVATSKOJ
U Hrvatskoj su gotovo sve društvene i političke sfere inficirane elementima kriminala koji uništava egzistenciju, ipak u najvećem dijelu, većine poštenih i moralnih ljudi.
Nositelji takvog stanja su čvrste, homogene i beskrupulozne i nedodirljive strukture koje upravljaju hrvatskim financijskim sektorom, gospodarstvom, politikom, državnim i javnim tvrtkama ( odnosno svime onime što nije pod direktnom kontrolom međunarodnog financijskog kapitala).
Te strukture su društva – pojedinci i obitelji proizašli i određeni političkom diktaturom HDZ-a i SDP-a. Kriminalna društva premrežila su državu i kontroliraju sve njezine vitalne funkcije i institucije. Stoga su iste potpuno neefikasne i nemoćne u bilo kakvom njihovom procesuiranju, eliminiranju, odnosno obračunu s najvećom organiziranom formacijom koja je ikada postojala u Hrvatskoj.

Organizirani kriminal u Hrvatskoj nepogrešivo pronalazi područja u kojima se ostvaruje ogromna financijska dobit i razorna premoć nad društvenim institucijama i pravnim poretkom.
U Hrvatskoj, kao i drugdje, postoji trajna povezanost većeg broja osoba, plansko izvođenje kriminalnih djelatnosti i hijerarhijska unutarnja struktura.
Akteri organiziranog kriminala u Hrvatskoj raspolažu velikim količinama novca, što je posljedica organiziranog kriminalnog djelovanja koje je istinska opasnost za državu jer se, s jedne strane, investira u legalne gospodarske tokove, a ujedno i “pere“ nezakonito stečen novac. S druge strane otvoren je veliki prostor za korupcijske radnje u koje su uključeni svi segmenti države i društva.

Kad se govori o količini novca s kojom raspolaže kriminalni milje u RH tu se radi o deset-cima milijardi u EUR-ima. Ono što je poznato, a po procjenama američkog senata, i drugih organizacija, iz Hrvatske je u periodu 2001-2010 izneseno oko 15 milijardi američkih dolara. Prema procjenama iz 2005 godine iz RH izvučeno je ukupno oko 35 milijardi dolara na tajne i skrivene račune, a prema novijim procjenama koje su rađene oko 2008 godine taj je iznos povećan na astronomskih 50 milijardi dolara. ( S. Radović: “ Tko je jamio, jamio“).
Senat također raspolaže podacima o fiktivnom dugu RH kojim se zadužuje zemlja, a krediti završavaju na privatnim računima hrvatskih političara.

Faze pljačkanja države i građana
Prema pisanju istinskih i slobodoumnih hrvatskih intelektualaca od osamostaljenja do danas ima nekoliko fazi pljačke hrvatskog društva i države koja se odvijala pod pokroviteljstvom političke oligarhije. Sredstva su se otimala izravno od hrvatskih građana ili iz državnog proračuna uz posredstvo posebnih programa i projekata koji su bili prezentirani kao “nacionalni interesi“.

Prva faza pljačke
Koja je istovremeno bila probni balon i veliki test funkcioniranja pravosuđa i pravne države odnosila se na “financijski inženjering“.
Privučeni enormnim mjesečnim kamatama građani su ulažući u agencije, koje su se bavile financijskim inženjeringom, izgubili 500 milijuna dolara. Do danas se ne zna gdje su sva pokradena sredstva završila.
Projekt financijskog inženjeringa u RH pokrenut je iz hrvatske Vlade a model je preuzet iz ranijih slučajeva koji su zabilježeni u svijetu. Ključna osoba za pokretanje financijskog inženjeringa u RH bila je Vesna Pavković. Predsjednici vlada bili su Josip Manolić, Franjo Gregurić i Hrvoje Šarinić.
Na vrhu piramide uz Vesnu Pavković bili su: Đani Jašarevski, Željko Mesec i Jadranko Smoljan.
Drugu grupu sačinjavali su Đurđa Maček, Branka Jandrašek, Krešimir Frize, Nada Šelendić, Goran Potkonjak, Nada Gregurić….
Iz vrha politike tu se spominju još i Josip Boljkovac, Valentić, Škegro, Prka dok se sumnja da su Nikica Valentić i Hrvoje Šarinić izravno umiješani u nezakonito poslovanje agencija za financijski inženjering.

Druga faza pljačke
Druga faza pljačke i kriminala odvijala se za vrijeme rata i karakterizira je ratno profiterstvo. U toj fazi ratni profiteri u sprezi s politikom i državom zarađivali su na više načina. Kriminal je počeo kada je iseljena Hrvatska doznačavala novac za kupnju oružja. Hrvatskoj javnosti nikada nije položen račun za prikupljena sredstva niti se ikada doznao prikupljeni iznos i trošenje sredstava. Tim novcem mnogi su se okoristili a uslijedile su i tužbe iseljenika ( R. Smokvina iz Švicarske). Vezano uz iseljenički novac spominju se imena Jozo Martinović, Hrvoje Šarinić i Ivić Pašalić.
Novac od hrvatskih iseljenika kao i onaj iz državnog proračuna korišten je za kupnju opreme i oružja u inozemstvu na crnom tržištu. Naoružanje je nakon kupnje preprodavano Hrvatskoj, ali po višestruko većim cijenama.
Za vrijeme rata zarađivalo se i prodajom oružja i nafte protivničkim stranama ( u posao oko prodaje nafte Srbima bio je uključen i general I. Čermak, a za sve operacije znali su i zapovjednici Vojne policije Mate Laušić, Ivan Jarnjak kao i najodgovorniji ljudi iz hrvatske Vlade), a pred završetak rata oružje je prodavano u inozemstvo (afričke zemlje i terorističke organizacije). Sredstva su završila na privatnim računima organizatora u zemlji ili u inozemstvu, ili su investirana u nekretnine ili poduzeća u svrhu pranja novca. Jedan je tjednik objavio 52 trgovca oružjem, a od poznatih imena tu se spominju: Ivan Čermak, Zvonko Zubak, Đuro Dečak, Goran Štrok, Josip Gucić, Ante Jelavić, Ante Roso, Ljubo Ćesić…..
Od mnogih makinacija s oružjem spominje se i povlačenje 15 tenkova M-48 s bojišta istočne Slavonije i njihova prodaja Kuvajtu. Posao je obavio pomoćnik ministra obrane za logistiku Ivan Čermak.
Od ostalih aktivnosti valja spomenuti pranje jugo-dinara u BiH. Osobe koje su sudjelovale u transportu i distribuciji spominju se: Luka Rajić, Marinko Filipović, Lijanovići i mnogi drugi. Nikada nitko nije doznao koliko je zamijenjeno novčanica, po kojem tečaju i gdje je novac završio.
Valja spomenuti i uvoz i trgovinu drogom u redovima hrvatske vojske i društva. Tu su glavni organizatori bivši oficiri UDBE, a kasnije se u taj posao uključuju hrvatske tajne službe, odnosno ljudi iz SIS-a, HIS-a i SZUP-a.
Pravo leglo kriminala je i Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Tu je u igri trgovina s oružjem (najčešće su u igri generali), drogom ( Andabak), nabavkom hrane i opreme te krađom i preprodajom automobila gdje je organizirano nekoliko skupina iz MORH-a.
Sprega države i kriminala ostala je i nakon promjene vlasti 2000 godine. Primjera je mnogo a ističe se slučaj “Viktora Lenca“ gdje su Račan i njegovi ljudi davali državna jamstva za kredite kao i kredite HBOR-a bez odobrenih državnih jamstava.

Treća faza pljačke
Treća i najveća faza pljačke hrvatskog društva i države je pretvorba i privatizacija. Tu su sudjelovale brojne hrvatske institucije i tijela koja su koordinirala rad prema naputcima od strane države.
Pljačka je izvršena uz pomoć banaka, fondova, državne vlasti i kriminalnih sfera koje su putem pretvorbe trebale oprati novac. Sve je bilo politički kontrolirano i rezervirano za odabrane.
Štetu je teško procijeniti jer devastacija još nije završila budući da se privatizirana poduzeća i dalje gase i prodaju kako bi se unovčile atraktivne lokacije tvrtki kao građevinske.
Organizirani kriminal u državnoj režiji obilježili su tajkuni. Njih je određivala politika. Prvo HDZ a poslije SDP.
U prvoj grupi nalazili su se pojedinci koji su radili na povjerljivim i prljavim poslovima za Vladu i HDZ, odnosno SDP
U drugoj grupi nalazile su se osobe koje su bile zadužene za pranje novca za stranku na vlasti i izvlačenje sredstava iz poslovnih banaka i državnog proračuna.
I na kraju u trećoj grupi su oni pojedinci koji su sudjelovali u financiranju stranaka na vlasti i koji omogućavaju njihovu vladavinu.
Velemajstora pretvorbe je mnogo. Najuspješniji su Ivica Todorić za kojeg se danas zna da taj tajkun financira sve stranke koje pretendiraju biti parlamentarne, te Anđelko Leko.
“Poker“ najjačih tajkuna sačinjavaju poduzetnici koji su bili u vrlo bliskim odnosima s vladajućima.
U prvu grupu ubrajaju se Ivica Todorić, Miroslav Kutle, Luka Rajić, i Josip Gucić.
U drugu grupu spadaju: Marijan Filipović, Antun Novalić, Ivan Radošević, Dragutin Biondić.
U trećoj grupi su manji poduzetnici koji su pokušavali konkurirati prethodnom osmercu.
Inače je svako mjesto imalo svog tajkuna. Uz domaće tu je bilo i onih iz inozemstva kao što su: Kovačević, Radošević, Lukšić, Rizvanbegović, Godecky, Mogiljević, Dodder, Subotić…
Većina današnjih uspješnih menadžera(tajkuna) i biznismena obični su prevaranti, kriminalci i pljačkaši, a što je najstrašnije upravo ta vrsta su gospodari Hrvatske.

Četvrta faza pljačke
Četvrta faza pljačke koja još uvijek traje, je izvlačenje novca iz državnog i lokalnih proračuna.
U ovoj fazi sredstva iz proračuna završavaju na računima privatnih tvrtki koje dobivaju poslove na namještenim natječajima, da bi se kasnije novac dijelio autorima projekta. To su danas najunosniji poslovi, budući da je država koliko toliko siguran platiša. Grad Zagreb po ovom je pitanju posebno problematičan zbog koncentracije velikih sredstava na jednom mjestu i centraliziranog odlučivanja, a putovi javne nabave i načini dobivanja poslova daleko su od transparentnih.

U petoj fazi pljačke hrvatska politička oligarhija odlučila se na prisvajanje nacionalnog bogatstva (šume, zemljišta) i rasprodaju strateških industrija i prirodnih resursa.
I na kraju, u šestoj fazi, uz pomoć zakonskih smicalica oduzima se zemlja od privatnih vlasnika i lokalne uprave i poklanja se odabranim koncesionarima.

Inozemni dug od oko 40 milijardi Eura, koliko je RH trenutno dužna, također ima elemente kriminala u sebi, jer je taj dug velika ekonomska nepoznanica. Ako se zna da je Hrvatska u trenutku osamostaljenja bila dužna svega 2,7 milijardi dolara, nejasno je kako smo došli do sadašnjeg pozamašnog broja od 60 milijardi dolara. Pretpostavlja se da je dio tog duga završio na privatnim računima naših političara. Kod ovog manevra koristio se novac iz kredita koji je prebacivan u inozemne banke kao depozit na novi kredit.
Autori napominju da ovaj popis “privatiziranog“ novca hrvatskih građana i države u nikojem slučaju nije konačan i da tu nije uključeno još mnogo toga.

Gubljenje vremena
Krajnje je vrijeme kad treba poticati i raditi na otklanjanju zla koje se zove kriminal. U interesu je budućnosti svih hrvatskih građana i države neizbježan obračun s kriminalom. Nužan je povrat opljačkanog novca, otetih tvrtki i privatiziranog nacionalnog bogatstva.
Međutim nema naznaka da će se sa tim zlom koje razara nemilosrdno i odlučno obračunati. Istražni i pravosudni organi ne vrše progon. Politika danas tom zlu se ne želi oduprijeti a kako i bi kad je upravo politika u temelje hrvatske države ugradila sve elemente i ratnog profiterstva i ogromnog kriminala. Hrvatska se ne može liječiti i ozdraviti dok je takva politika na vlasti, odnosno dok su SDP ili HDZ na vlasti. Jedni i drugi su opasno gubljenje dragocjenog vremena. Vrijeme će prolaziti a kriminal će samo multiciplirati što će u konačnici dovesti do još teže pozicije od ove u kojoj se zemlja nalazi.
Umjesto da Milanović danas obračuna s tom opakom bolešću, što bi u državi trenutno trebalo biti najveća obveza zakonodavne, sudbene i izvršne vlasti, mi danas svjedočimo eskalaciji svih vrsta kriminala. Rađaju se afere jedna za drugom.
S kriminalom neće, ako dođe na vlast, obračunati ni “Nova snaga“ Tomica Karamarko. Jer otkako je preuzeo kriminalnu, izdajničku i zločinačku organizaciju HDZ on nije pokrenuo ni jednu inicijativu obračuna s kriminalom. Kako i bi kad bi time gotovo cijeli vrh, i onaj u “mirovini“, i ovaj aktualni, morao strpati u zatvore. Stoga je Tomica Karamarko i njegov izbor također opasno gubljenje vremena.
Valja reći kad se govori o HDZ-u da se pod tom organizacijom podrazumijeva njeno vodstvo, vrh.
Sve ostalo je HDZ samo na papiru. Sve ostalo su statisti koji niti o čemu odlučuju niti imaju pravo glasa. ( Karamarkov pobočnik Vaso Brkić poručuje članovima HDZ-a: Ili ćete šutjeti ili letite).
Dakle imaju pravo dati glas kriminalcima na izborima i time im osigurati legitimitet.
Svi pošteni domoljubi trebali bi se maknuti od tog zla koje je upropastilo narod i državu. U suprotnom vrijedi narodna: “S kim si takav si“. To vrijedi i za SDP-ovce.

HDZ je danas opasno gubljenje dragocjenog vremena. Treba se okrenuti drugim ljudima i strankama koji su spremni funkcionirati na drugačiji način. Koji su spremni biti u pravom i punom smislu narodna vlast. Vlast koja postoji radi svog naroda, koja obavlja svoju dužnost na dobrobit cjeline naroda i svih građana, a ne pojedinih kriminalnih skupina i pojedinaca.

Omrčen Mirko

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save