Osnovna poruka koja dolazi s Majdana glasi: Ukrajinci svoju zemlju ne žele vidjeti niti pod Rusima, niti pod Zapadom u Europskoj uniji, nego Ukrajina – Ukrajincima.

Kao što je Otac domovine Ante Starčević imao predodžbu o „Hrvatskoj – Hrvatima“, samo što iza sebe u pravilu nije imao Hrvate koji, tvrdoglavi i beskrajno naivni, radije, iz neobjašnjivog obzira prema drugima, poglavito strancima, da se ne bi slučajno nekome zamjerili, nose gaće na štapu, opljačkani od udbo-mafije, i mašu s njima za predaju, i poput luđaka se dive zločincu Titu, bivšoj Jugoslaviji, i svakom drugom tlačitelju koji su ih u povijesti i uništavali.

Ukrajinci su očito drugog kova, dosta im je stoljetne ruske dominacije, i pljačke od strane eks-komunista, dosta im je komunističkog genocida iz doba Sovjetskog Saveza i staljinizma, i dosta im je licemjerja ljevice i Moskve koja ukrajinsku desnicu optužuje za paktiranje s Hitlerom u Drugom svjetskom ratu, zaboravljajući da je sam Staljin osobno, glavom i bradom, da ne kažemo brkovima, paktirao s Hitlerom, od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941., po paktu Molotov – Ribbentrop, koji je označio početak rata, napada na Poljsku i podjelu antifašističke i antikomunističke poljske nezavisne države te holokaust u Europi. Ukrajincu su se i tada nalazili između čekića i nakovnja, kao što se danas nalaze u istom takvom položaju.

Na početku su Ukrajinci, ne svojom voljom, prihvatili Hitlera, u nadi da će ih Nijemci spasiti od totalitarnog komunizma, a kada se i ta nada pokazala iluzijom, krenuli su u vlastiti otpor, kako Crvenoj armiji koja je pod okupacijom držala Ukrajinu do njemačkog napada na SSSR, tako i protiv Wehrmachta i Oružanih SS-jedinica, međutim, Zapad je Ukrajinu u Drugom svjetskom ratu izdao, i otpisao omraženim Rusima, odnosno komunistima. Međunarodni crveni križ je u ukrajinskoj Vinici u Drugom svjetskom ratu ekshumirao masovnu grobnicu s leševima Ukrajinaca koje je pobila staljinistička tajna služba N.K.V.D., dok je u svježem sjećanju ostao komunistički genocid nad ukrajinskim narodom, u kojemu je ubijeno šest milijuna Ukrajinaca (po UN ovaj genocid je službeno priznat, i nazvan „Holodomor“ te se u pravilu od zapadnog i ruskog i ljevičarskog tiska prešućuje). Medijski napadi Moskve, u kojima se, dakle, ukrajinskoj oporbi predbacuje kolaboraciju s Hitlerom u Drugom svjetskom ratu, prešućuju kolaboraciju Staljina s Hitlerom, i masovno ubojstvo poljskih časnika u šumi Katyn 1939./1940. godine. Ukrajinska oporba nije masovno ubijala Ruse, ali se borila protiv sovjetskog komunizma. Još je carska Rusija bila okupirala povijesnu Ukrajinu.

To je povijesni kontekst činjenice zašto je mali čovjek na Majdanu, (glavni trg u Kijevu), koji čini patriotsku desnicu, revoltiran i nepovjerljiv, ali za sada i nepopustljiv kad su u pitanju ukrajinski nacionalni interesi, svjestan da ga dijelovi oporbe, koji su sada na žrtvama prosvjeda ukrajinskog naroda zajahali vlast, mogu svaki čas izdati. Ta oporba, je naime, ista kao u Hrvatskoj, uz jedan jedini časni izuzetak.

Washington je odmah nakon potpisivanja sporazuma, pod posredovanjem EU, između predsjednika Janukoviča s jedne strane, i ukrajinske oporbe s druge strane, (Kličko i Jacenjuk, osim desnice koja je na Majdanu i ne priznaje sporazum), potaknuo oporbu na državni udar i nasilnu smjenu Janukoviča, iako je po sporazumu bilo utanačeno da će se novi izbori održati do konca 2014. godine.

Liberalni Zapad (Washington, Englezi i EU) iskoristio je zaokupljenost Moskve Olympijskim igrama u Sočiju da u Ukrajini izvede pomno pripremanu smjenu „režima“ i državni udar, kao što je svojedobno Vladimir Putin iskoristio Olympijske igre u Pekingu za intervenciju ruske vojske u Gruziji, s kojom je poslao Zapadu upozorenje da otimanje ruske interesne sfere ima svoje granice. Tko na Zapadu misli da bi se predsjednik Putin suzdržao od slanja tenkova u Ukrajinu taj se grdo vara, međutim, pitanje koje je daleko važnije glasi:

Da li Liberalni Zapad, i masonerija koja stoji iza njega, (masonerija ili ideološko-politički manijaci, rasisti, i bankari i korporacije), priželjkuje rusku intervenciju kako bi stvorio povod (casus belli) za toliko priželjkivani sukob s Rusijom, koji automatski znači Treći svjetski rat i nuklearni holokaust u Europi? (Pentagon je uvjeren da ima apsolutnu nadmoć u atomskom oružju nad Rusijom i Kinom, i planovi predviđaju preventivni nuklearni udar na obje zemlje, i „konačnu pobjedu“ na taj način.)

Cilj Zapadne rušilačke akcije u Ukrajini nije sloboda, demokracija i nezavisnost za Ukrajince, nego ukrajinsko tržište i eliminacija ruskih interesa kako bi samo Zapad mogao pljačkati u Ukrajini, i ukrajinskog čovjeka cijediti kao naranču i limun dok mu ne izvadi dušu, kao što je učinio Mađarima, Slovacima, Hrvatima, Slovencima, Česima i drugima.

Kad bi netko ozbiljan u Washingtonu htio izbjeći izbijanje Trećeg svjetskog rata ne bi se miješao u unutarnje stvari Ukrajine, ili bi odavno podupirao demokratske snage u Ukrajini, a ne korumpirane bivše komuniste i ekstremiste s ljevice koji su zemljom vladali u pravilu od njezine nezavisnosti posljednja dva desetljeća.

Kao što smo navikli od strane domaće ljevice na agitacijsku propagandu i velike laži u vezi povijesti, tako domaći ljevičarski mediji daju krivu sliku događaja i povijesnih uzroka Ukrajinske krize, čime se pridružuju dezinformacijskom ratu zapadnih medija, lijući suze žalopojke što ukrajinski nacionalisti ruše spomenike Lenjinu i sovjetskom režimu, nazivajući to „kulturocidom“, a patriote „neofašistima“ i „neonacistima“, pri čemu Lenjina i bivši sovjetski antidemokratski i antihumanistički totalitarni režim u očima ljevičara ne nosi etiketu „ekstremista“ i masovnih ubojica, iako su Lenjin i njegovi boljševici upravo to bili – masovne ubojice koji su k tome uspostavili i prve koncentracijske logore na području eliminirane Rusije odnosno Sovjetskog Saveza. Svaki i bilo kakav ukrajinski patriotizam se u ljevičarskim medijima etiketira „ekstremizmom“, iako je samo takvo lažno izvještavanje i pisanje ekstremističko. Time ljevičarski mediji, svjesno ili nesvjesno, unaprijed odrađuju domaću zadaću za Liberalni Zapad.

U takvom pristranom izvještavanju čak se kao uzoran primjer navodi kako je Lenjin postavio upit ondašnjem prijelaznom ruskom premijeru Kerenskom o njegovom legitimitetu zastupanja Rusije na koncu Prvog svjetskog rata, (s obzirom da sadašnji novi šef parlamenta i v.d. predsjednika Turčinov nema demokratski legitimitet), koji je na vlast došao u revoluciji u veljači 1917. godine kada je srušen autoritarni caristički režim i na vlast došle ruske nacionalne i konzervativne snage dok su boljševici stajali u oporbi raspirujući njemačkim novcem neprijateljstvo spram nove pro-demokratske vlasti koja je najavila višestranačke izbore, pravni poredak, demokraciju, i slobodu javne riječi, što je poslije u Oktobarskoj revoluciji završilo u moru krvi i komunističkoj diktaturi, jer su boljševici na čelu s Lenjinom izvršili u St. Peterburgu državni udar, 6. siječnja 1918., i na bajunetama najurili tek izabrani novi sovjetski parlament u kojemu su boljševici i njihova komunistička partija ostali u manjini dok su većinu činili socijalisti; zbog toga je nakon toga i došlo do građanskog rata u Rusiji koji je trajao do 1920. godine, i u tom ratu je Liberalni Zapad u ključnom trenutku stao na stranu boljševika i Lenjina odnosno Crvene armije, ostavljajući Bijelu armiju na cjedilu. (Cijena koju je Lenjinov režim platio za tu uslugu Zapada bila je ogromna u vidu koncesije za kavkasku naftu koju su dobile anglo-američke naftne tvrtke na čelu s Rockefellerovom i britanskim tvrtkama, kao i gubitak povijesnog prestiža, jer je tvrdio da se navodno bori protiv kapitalizma, ali je očito bio licemjeran, i laž je bila njegov gospodar.)

Činjenično stanje je slijedeće: Washington je u smjenu „režima“u Kijevu utrošio 5 milijardi US$, na osnovi informacije državne tajnice u ministarstvu vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, Victorije Nuland. (Možemo biti sigurni da će Zapad pokušati iz Ukrajine izvući najmanje 500 milijardi dolara.)

Problem u cijeloj ovoj priči o Ukrajinskoj krizi jest taj, što se S.A.D. pozivaju na demokraciju, i pred svijetom se Washington predstavlja kao čuvar ljudskih prava, međutim, u Ukrajini je s vlasti srušen legalno izabrani demokratski predsjednik Ukrajine, Viktor Janukovič. (Isto tako je Washington prešao preko činjenice o nasilnoj smjeni demokratski izabranog predsjednika Mursija kojeg je u ljeto 2013. s vlasti srušila vojska u državnom udaru, tako da to nije slučajni propust, nego pravilo da Washington ne drži do demokracije nego do sile jačega.)

Nasilno smijenjeni predsjednik Janukovič jest bivši komunist koji je s krupnim kapitalom išao ruku pod ruku, i generirao korupciju i nepotizam u svojoj zemlji, licemjerno se obračunavajući s bivšom premijerkom Julijom Timošenko koja nije ništa manje premazana sa svim mastima kao i on, i ako netko misli da „ukrajinski Vidošević“, kako su hrvatski mediji proglasili svrgnutom ukrajinskoga predsjednika zbog njegovog raskošnog imanja, luksuzne vile i kičastog interijera, uključujući zlatne pipe za vodu, predstavlja vrh brijega besramnog bogaćenja onda se vara, jer je bivša premijerka Timošenko „teška“ oko 400 milijuna dolara, a završila je u zatvoru samo zato što je prestala surađivati s bivšim komunistima i profit usmjeravala u korist svoje tehno-menadžerske opcije i tajkunske struje, a svoje bogatstvo je, inače, stekla tijekom privatizacije i pretvorbe nakon osamostaljenja Ukrajine od Sovjetskog Saveza početkom devedesetih godina, međutim, poanta je u tome da je Janukovič bio legalni i legitimni predsjednik za kojeg je na posljednjim izborima glasovala većina ukrajinskih građana koji su izašli na izbore, i njega je oporba praktički protuzakonito smijenila u parlamentu, što je ravno državnom udaru i udaru na demokratski i ustavni poredak zemlje.

Liberalni Zapad je svoje prljave prste umiješao u ukrajinska zbivanja financirajući i financijski podržavajući Narančastu revoluciju kada je na vlasti pro-zapadni demokratski predsjednik Juščenko zamijenio eks-komunističkog predsjednika Kučmu čiji je režim nastojao krivotvoriti izbore, uslijed čega je nastala Narančasta revolucija. Predsjednika Juščenka je zatim netko pokušao otrovati do smrti, ali nije uspio, no njegova vlast je oslabjela te ju je morao dijeliti s premijerkom Timošenko koja mu je zabila nož u leđa i paktirala s tada oporbenim Janukovičem koji je tako u koaliciji došao na vlast, a tko s vragom tikve sadi, … i tako su vlast opet u cijelosti preuzeli bivši komunisti na čelu s Janukovičem dok je Timošenko poniženo završila u zatvoru.

To što se pak bivše komuniste, bilo gdje da su na vlasti, da li u Hrvatskoj, BiH, ili Ukrajini, u zapadnim, ruskim i ljevičarskim medijima ne naziva ekstremistima je zbog toga što su bivši komunisti korumpirani, i s njima i Zapad i Rusija prave trule kompromise te preko njih ostvaruje svoj utjecaj na ekonomiju, i političke interesne i geopolitičke prednosti, obično pljačkajući dotičnu zemlju preko njezine tajkunske oligarhije i političke kaste eks-komunista i pripadnika bivše komunističke tajne službe. Ako to nekoga u Hrvatskoj podsjeća na udbo-mafiju onda dobro zaključuje. Naravno, svaka eks-komunistička vlast, bilo u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, ili Ukrajini, busa se u prsa da štiti nacionalne interese, iako ih de facto izdaje, i de iure rasprodaje zemlju stranom krupnom kapitalu, bilo zapadnom, bilo ruskom. Ne štiti se domaće tržište od stranih grabežljivaca nego se zemlju otvara za invaziju agresivnih parazita koji domaću (korumpiranu) vladu drže u svom džepu.

Ukrajinci se sada, nažalost, opet nalaze između čekića i nakovnja, kao u Drugom svjetskom ratu, i kao i Hrvati, s tim da Ukrajinci drže sudbinu još uvijek u svojim rukama, za razliku od Hrvata kojima izgleda više nema spasa jer su svojim eks-komunističkim vlastodršcima i udbašima (nekažnjeno) dozvolili izdaju zemlje, i tako su u biti sami odgovorni za propast Hrvatske. Ukrajinci se, naime, još bore, dok su Hrvati svoja koplja bacili u trnje, misleći da je s oslobađanjem generala Gotovine sve dobro svršilo. No, nismo u bajci.

Nacionalistička i tajkunska oporba srušila je na Trgu Majdan u Kijevu korumpiranu eks-komunističku vlast, i počela „čišćenje“ ostataka totalitarnog staljinizma u svojoj zemlji te uvodi lustraciju za pripadnike bivšeg režima koji je, kao što je rečeno, imao demokratski legitimitet, kao što ga uostalom ima, npr., predsjednik Josipović i Milanovićeva koalicijska vlada s Vesnom Pusić, ali što to vrijedi u situaciji velike nepravde?

Ukrajinci su željni pravde, i to se vidi na svakom koraku.

Ukrajinci su opljačkani i prevareni. Oni ne vjeruju novim vladarima okupljeni oko plaćenika Georgea Sorosa, tehnomenadžera Arsenija Jacenjuka koji bi trebao postati novi ukrajinski premijer, opet po želji Washingtona naravno, (što se iščitava iz tajno snimljenog telefonskog razgovora Viktorije Nuland i am. veleposlanika u Kijevu), a njemački igrač i bivši svjetski prvak u boxu, pošteni ali naivni Vitalij Kličko, koji predvodi građanski i pro-europski politički centar, bori se za položaj novog ukrajinskog predsjednika iako nije po želji Washingtona koliko oportunist Jacenjuk. (Svaki eventualni poraz Klička biti će ujedno i poraz Berlina.)

Treću oporbenu snagu predvodi vođa desnice Oleg Tjahnibok kojeg je za vrijeme prosvjeda i nereda u Kijevu 2013./2014. javno podupirao američki senator i ratni huškač na Siriju, John McCain, zatim zamjenica ministra vanjskih poslova S.A.D Johna Kerrya, Victorija Nuland, i komesarka Europske unije za vanjske poslove, i članica privatne tajne org. Bilderberg, (produžene ruke Wall Street-a), Catherine Ashton, što drugim riječima znači da u Ukrajini svatko s vragom tikve sadi, samo je pitanje koliko dugo.

Znamo da je Zapad pustio predsjednika Janukoviča da padne s vlasti onog trenutka kada je odbio s Bruxellesom potpisati sporazum o suradnji i približavanju članstvu Europskoj uniji, i umjesto toga prihvatio rusku financijsku pomoć. Sada Liberalni Zapad nakon smjene „režima“ nudi Ukrajini pomoć od strane Međunarodnog monetarnog fonda što se samo u propagandi zove „pomoć“, a u stvarnosti je to štrik oko vrata svakog naroda, tako i ukrajinskog naroda.

Vođa desnice i nacionalisti sada na Majdanu drže novi kijevski parlament u šahu, koji u strahu pred smjenom s ulice mora raditi po željama desnice; tako je i hitno ukidanje ruskog kao službenog jezika, koje je nakon prevrata izglasano u ukrajinskom parlamentu, bio jedan od zahtjeva nacionalista koji svoje uporište imaju na zapadu Ukrajine. Međutim, to je crvena krpa za Putina.

Nije pravo pitanje, da li ukrajinskom desnicom upravlja Washington, što je očito, kao što je očito da Washington gura Ukrajinu prema podjeli zemlje i mogućem građanskom ratu i sukobu s Rusijom zbog ruske nacionalne manjine na istoku i jugo-istoku Ukrajine i pro-ruske tatarske manjine na Krimskom poluotoku gdje Rusi u Sevastopolju drže jaku bazu svoje ratne mornarice, nego je pravo pitanje kada će Washington zabiti toj desnici nož u leđa nakon i ako je iskoristi za svoje prizemne ciljeve podjarmljivanja Ukrajine, jer nemojmo zaboraviti da Washington u igri ima nekoliko favorita, među njima je oportunistički Jacenjuk, ili obratno, kada će se ukrajinska desnica osamostaliti, i boriti za svoj politički program nezavisne Ukrajine?

Washington koji inače žestoko osuđuje i najmanju pojavu nacionalizma bilo gdje na Zapadu i u bivšim komunističkim zemljama, odjednom podupire ukrajinsku desnicu i snažne nacionalističke snage koje su do sada bile u nominalnoj demokraciji pod cenzurom i kritikom.

Tehno-menadžerski i pro-europski Jacenjuk je izjavio, da će pripadnici nove vlade u Kijevu biti „samoubojice“, aludirajući na Damaklov mač koji će nad novom privremenom vladom visjeti, kao što visi nad privremenim parlamentom, a koji u šaci drži prava oporba, a to je desnica na Majdanu.

Desnica na Majdanu – to su, recimo, dečki malo žešći, koje se može po čvrstoći usporediti s vukovarskim braniteljima odnosno hrvatskim ratnim veteranima iz Vukovara – koji se ne savijaju na prvom povjetarcu kako Zoran Milanović, Ranko Ostojić, i Vesna Pusić misle da mogu komandirati dokle hoće, i de facto protuustavno uvoditi srpsku ćirilicu u Vukovaru, i ne poštivajući masovnu peticiju za referendum o tome. Tako je i Janukovič mislio, ali je krivo mislio.

No, Washingtonu je za sada svejedno, glavno da je zavladao kaos koji odgovara masoneriji s obzirom da S.A.D. stoje 2014. godine pred stečajem isto kao i Velika Britanija 1914. godine. Zato je rat najbolji način za izlazak iz recesije i gospodarske depresije, i spas od državnog bankrota – misle u Washingtonu. Jedino što ne misle jest, da Četvrtog svjetskog rata nakon eventualnog Trećeg neće biti, ili ako onda će se voditi praćkama, jer će čovječanstvo u atomskom ratu biti katapultirano u kameno doba.

Situacija je početkom 2014. eksplozivna, i krajnje napeta, pošto je Zapad uspio preko događaja u Ukrajini, čime je nadomjestio (privremeni) poraz u Sirijskoj krizi iz ljeta 2013. godine, isprovocirati Ruse koji su se do sada u Ukrajinskoj krizi držali konstruktivno, ali sevastopoljska luka i Krim za Ruse predstavlja crvenu krpu kao i Kosovo za Srbe, i tu nestaje bilo kakva racionalna politika, i javlja se iracionalizam. Dokaz tome jest, da je Putin stavio vojne snage na zapadu Rusiju u stanje borbene gotovosti. U tijeku je velika geopolitička partija šaha.

Sat otkucava, a Europa opet stoji pred novim ratom, i opet je Liberalni Zapad taj koji ga provocira, kao što je 2013. provocirao rat i agresiju protiv Sirije, mimo konsenzusa u Ujedinjenim narodima.

Po svemu sudeći, svjedočimo podjeli Ukrajine na istočnu i zapadnu, a hoćemo li imati nesreću uživo pratiti razvijanje građanskog rata u Ukrajini kao posljedice njezine podjele, i ne daj Bože ratni sukob širih razmjera, to ćemo vidjeti uskoro.

Uglavnom, Rubikon je prijeđen. Sada još samo molitva može svijet spasiti od novog rata, no pitanje je, da li su ljudi dovoljno učinili da dobiju ljubav i milost Božju, ili su se shodno stupnju raspada ljudskih duša prepustili ovozemaljskoj vlasti nečastivog, prigrlivši nepravdu i laži, jer ako je većina ljudi umišljena da se može postaviti na mjesto umjesto svog Stvoritelja, onda ovo čovječanstvo čeka uništenje. U svakom slučaju, neka bude volja Božja, pa što bude – bude.

Šanse da će Ukrajinci pobijediti u Ukrajinskoj krizi su vrlo male, iako čuda uvijek postoje, ali je vrlo izvjesno ako neće doći do Trećeg svjetskog rata zbog Ukrajine, da će Liberalni Zapad zbog ruske prijetnje uvući svoj rep, i s Rusijom podijeliti interesne sfere u Ukrajini kao svojedobno Chamberlain i Hitler u Münchenu 1938. u vezi Čehoslovačke, i Hitler i Staljin 23. kolovoza 1939. u vezi Poljske, ili, kao što nas novija povijest uči, da je Liberalni Zapad sa Slobodanom Milošević u Daytonu 1995. podijelio Bosnu i Hercegovinu, uz tragičnu asistenciju žrtava velikosrpske agresije, predstavnika Republike Hrvatske i BiH, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, koju se ne može drukčije nazvati nego izdajom nacionalnih interesa.

Piše profesor Goran Jurišić/tinolovka-news.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save