Noam Chomsky: Velika američka laž – ili kako izigrati javnost?

Petak, 4 travanj 2014 16:41
Written by: milanN
Leave a reply

Noam Chomsky, svjetski poznati američki lingvist, filozof, povjesničar i politički aktivist, koji preko 50 godina radi kao profesor na sveučilištu MIT (Massachusetts Institute of Technology), nedavno je sudjelovao na simpoziju ekonomije u Bostonu i održao govor koji je trajao oko pola sata u kojem je pojasnio aktualnu gospodarsku situaciju u Sjedinjenim Državama.

Ono što je Chomsky rekao moglo bi se sažeti u naslov: “Kako uništiti gospodarstvo i cjelokupno društvo u tri jednostavna koraka”, što je po njegovom mišljenju slučaj sa “samoubilačkim američkim modelom na kojem politička elita sustavno radi nekoliko generacija”.
“Pretpostavimo da smo iz nekog perverznog razloga zainteresirani uništiti cjelokupno gospodarstvo, ali i društvo općenito. Što je još zanimljivije, uzmimo da smo odabrali najbogatije i najmoćnije društvo u povijesti, društvo koje ima neusporedive prednosti u odnosu na druge zemlje, ono koje nam je na raspolaganju, naime, naše vlastito”, ovim je riječima Noam Chomsky započeo svoje izlaganje.

Trenutna ekonomska situacija u Sjedinjenim Državama je po njegovom mišljenju više nego jasna, posebice ako pogledamo niska proračunska izdvajanja na saveznoj razini za istraživanje i razvoj i rastući jaz između najbogatijeg dijela od 1 % stanovništva i svih ostalih građana u zemlji.

Noam Chomsky tvrdi kako aktualna situacija u Sjedinjenim Državama nije slučaj, nego je posljedica jedne sustavne politike koja se provodi već nekoliko desetljeća.

“Ovaj sustav je apsolutno disfunkcionalan. Raspoloživi resursi se ne koriste onako kako bi trebalo, a gospodarstvo nije osmišljeno kako bi se zadovoljile ljudske potrebe. Sve što se događa nije došlo naglo, kao tornado, nego je rezultat namjerne politike koju vodi posljednjih nekoliko generacija. To je politika koja će sigurno dovesti do urušavanja američke i drugih ekonomija i koja će pogoditi ogromnu većinu stanovništva”, tvrdi Chomsky.

Međutim, postavlja se pitanje kako je moguće da jedno tako snažno gospodarstvo kao američko ipak propada, što je nesporna činjenica?

To se dogodilo u tri jednostavna koraka, objašnjava Chomsky:

1. Rezanjem proračunske potrošnje za istraživanje i dinamični razvoj, čime se zaustavio napredak u informacijskoj tehnologiji i medicini.

2. Podrivanjem zdravog gospodarstva zemlje na jednoj strani i poticanjem i favoriziranjem financijskih institucija na drugoj, koje pri tom imaju odriješene ruke da krše zakone, koriste državne ovlasti i podcjenjuju rizike.

3. Sustavnim uvjeravanjem javnosti kako su odluke o poticanju financijskih institucija “racionalne ” i da neće imati nikakav utjecaj na budućnost.

“Američki čelnici provode politiku koja spada u kategoriju gospodarskog samoubojstva”, rekao je Noam Chomksy.

O “favoriziranju” financijskog sektora, koji se onda i sam više bavi špekulativnim aktivnostima, a izbjegava ulaganja u realni sektor i malo poduzetništvo smo pisali u analizi: “Razlozi zašto američka ekonomija ipak jest “tigar od papira”?”, međutim, “uvjeravanje javnosti” je proces koji služi kako bi većina Amerikanaca vjerovala da je to što rade State Department i Kongres najbolje po njih i to je prilično složen proces.

Tu je Noam Chomsky posebno ogorčen i početkom ožujka je u opširnoj analizi za AlterNet izjavio “kako je jedino sigurnosno pitanje koje je važno za američku vladu: držati javnost u neznanju”.

Noam Chomsky: “Neznanje javnosti kao sigurnosni prioritet naše vlade”

“Vodeći princip teorije međunarodnih odnosa jest taj da je državi najviši prioritet osigurati sigurnost svojim građanima. Kao što je svojevremeno izjavio strateg Hladnog rata, George F. Kennan: “Vlada mora stvoriti uvjete da se osigura red i pravda, ali i zajednička obrana.”

Ovaj prijedlog se činio opravdan, što je očito, ali ako bolje pogledamo: Sigurnost za koga? Za cjelokupno stanovništvo? Samo za državnu vlast ili sigurnost samo za određene skupine?
Sigurnost državne vlasti je na vrlo visokoj razini, što se vidi u naporima koje država čini kako bi se zaštitila od nadzora vlastitog naroda.

U intervjuu za njemačku televiziju je Edward Snowden rekao kako mu je “prijelomna točka bila vidjeti direktora Nacionalne obavještajne službe (NSA), Jamesa Clappera, kako neposredno poslije prisege pred američkim Kongresom negira postojanje špijunskog programa kojeg je provodila NSA”.

Snowden je rekao “kako javnost ima pravo znati sve o tim programima, te da javnost ima pravo znati ono što vlada radi u njeno ime i to što vlada radi protiv javnosti same”.

Isto bi se s pravom moglo reći za Daniela Ellsberga, Bradleya Manninga i druge hrabre ljude koji su slijedili ta ista demokratska načela.

Stav vlade je sasvim drugačiji i oni tvrde “kako javnost te stvari nema pravo znati, jer bi se time narušila sigurnost”.

Postoji nekoliko dobrih razloga biti skeptičan prema takvom odgovoru. Prvi je da su ponuđeni odgovori uvijek predvidljivi, jer kad javnost želi doznati bilo što o radu vlade, vlada se odmah poziva na sigurnost i bilo kakav odgovor koji ćemo dobiti dat će nam vrlo malo informacija.

Drugi razlog za skepticizam je sama priroda dokaza. Stručnjak za međunarodne odnose, John Mearsheimer, piše “kako je Obamina administracija u početku tvrdila da je špijuniranje koje je vršila agencija NSA odigralo ključnu ulogu u sprečavanju 54 terorističke zavjere protiv Sjedinjenih Država”, što znači da je za kršenje Četvrtog amandmana postojao dobar razlog.

Znamo da je to laž. General Keith Alexander, direktor NSA, na kraju je pred Kongresom priznao kako on osobno može potvrditi samo jedan uspjeh i to onaj u kojem su uhićeni somalski imigranti iz San Diega koji su terorističkoj skupini Al-Shabab u Somaliji poslali sveukupno 8 500 USD.

Sličan zaključak je donio i Odbor za nadzor privatnosti i građanskih sloboda, osnovan od strane vlade da istraži programe NSA, a koji je imao odobren pristup tajnim dokumentima i visokim sigurnosnim dužnosnicima.

To je smisao sigurnosti, ali sigurnosti kojom je ugroženo javno mnijenje, a ne vlada od otkrivanja njenih aktivnosti.

To je vrlo dobro objasnio politolog s Harvarda, Samuel P. Huntington, koji je rekao: ” Arhitekti vlasti u Sjedinjenim Državama moraju stvoriti snažnu silu koja će se osjetiti, ali se ne smije vidjeti, jer samo kada je u mraku, ona je snažna, a onog trenutka kad se izloži svjetlosti, ona počne isparavati”.

U Sjedinjenim Američkim Državama, ali i drugdje, arhitekti moći to znaju vrlo dobro. Iz dokumenata s kojih je skinuta oznaka tajnosti, primjerice, službene povijesti State Departmenta i vanjske politike Sjedinjenih Država, jasno je koliko je često za sigurnost državne vlasti – nikako za nacionalnu sigurnost u pravom smislu riječi – glavna briga domaća javnost.

Često se, pravdajući to snažnom potrebom sigurnosti domaćeg sektora, pokušavaju prikriti vladine aktivnosti. Jedan od primjera su pogrešno prikazani “sporazumi o slobodnoj trgovini”, koji su namjerno krivo prikazani jer radikalno krše načela o slobodnoj trgovini i trgovini općenito, a brinu se isključivo o pravima investitora.

Ovi se sporazumi redovito pregovaraju u tajnosti, kao i aktualno Trans-pacifičko partnerstvo (TPP). Srećom, oni nisu toliko tajni zahvaljujući WikiLeaksu koji je objavio sadržaje pregovora između stotine korporativnih lobista i pravnika koji su pisali detaljne odredbe sporazuma.

“Američki trgovinski predstavnik je tijekom pregovora predstavljao korporativne interese , a ne interese američke javnosti. Vrlo je mala vjerojatnost da će budući pregovori služiti interesima običnih Amerikanaca, a još manje običnih građana u drugim zemljama koje uđu u sporazum”, izjavio je ekonomist Joseph E. Stiglitz.
Korporativna sigurnost je sektor koji je konstantna briga vladine politike, što i ne čudi obzirom na prvorazrednu ulogu korporacija u oblikovanju te iste politike.

Nasuprot tome, postoje čvrsti dokazi kako sigurnost domaćeg stanovništva, tzv. “nacionalna sigurnost”, uopće nije prioritet državne politike.

Na primjer, program predsjednika Obame o uporabi bespilotnih letjelica je puno gori od najgorih svjetskih terorističkih akcija, a ujedno je i program koji generira kampanju terora.

General Stanley A. McChrystal, zapovjednik američkih i NATO snaga u Afganistanu, kada je razriješen dužnosti govorio je o “pobunjeničkoj matematici ” i potvrdio je da svaka nevino ubijena osoba stvori deset novih neprijatelja.

Sam koncept “nevine osobe” govori nam koliko smo “napredovali” u posljednjih 800 godina. Za dokument kojeg poznamo kao “Magna Carta”, kojim je utvrđeno načelo presumpcije nevinosti, nekada se mislilo da je temelj anglo-američkog zakona.

Noam Chomsky: “800 godina nakon što je Magna Carta usvojena kao temelj anglo-američkog zakona, danas riječ “kriv” znači da ste meta bespilotnih letjelica Baracka Obame, a biti “nevin” znači da vam još nije dokazan status nevinosti.”

Neprofitna organizacija “The Brookings Institution” je upravo objavila knjigu “Čičak i dron”, izvrsnu antropološku studiju o plemenskim društvima, a podnaslov Akbara Ahmeda je: “Kako je američki rat protiv terorizma postao globalni rat protiv plemenskog Islama”.

Globalni ratni pritisci represivne vlade se vide u napadima Washingtona protiv plemenskih neprijatelja. Akbar Ahmed upozorava kako rat može dovesti do potpunog uništenja nekih plemena, što će imati teške posljedice za zemlje u kojem se to dogodi. Takva opasnost danas prijeti Afganistanu, Pakistanu, Somaliji i Jemenu i u konačnici samim Amerikancima.

Plemenske kulture, ističe autor knjige “Čičak i dron”, temelje se na časti i osveti i svaki čin nasilja u tim plemenskim društvima izaziva protunapad. Napadima na plemena se ulazi u krvavi začarani krug napada i osvete.

Ekspert za međunarodne odnose David Dunn Hastings tvrdi kako su sve sofisticiranije bespilotne letjelice savršeno oružje za terorističke skupine.

“Dronovi su jeftini, lako ih je nabaviti i posjeduju mnogo kvaliteta, što ih potencijalno čini idealnim sredstvom za teroristički napad u 21. stoljeću”, objašnjava Dunn.

Senator Adlai Stevenson III, pozivajući se na svoju dugogodišnju službu u Obavještajnom odboru američkog Senata, piše “kako su cyber-nadzor i prikupljanje podataka o pojedincima dio kontinuirane reakcije na 9/11 i tada su teroristi nailazili na gotovo univerzalnu osudu”.

Amerika se uglavnom gleda kao zemlja koja je u ratu protiv islama, protiv šiita kao i sunita. Amerika protiv islama ratuje na kopnu, bespilotnim letjelicama u zraku, u Palestini, od Perzijskog zaljeva do Središnje Azije. Njemačka i Brazil su zamjerili našim upadima u njihove komunikacijske sustave i što je učinjeno? Odgovor je da je samo ojačala ionako rastuća teroristička prijetnja, kao i međunarodna izolacija.

Kampanjom ubojstava bespilotnim letjelicama državna politika svjesno ugrožava nacionalnu sigurnost. Isto vrijedi i za smrtonosne operacije specijalnih snaga. Od invazije na Irak se drastično povećao teror na Zapadu, što potvrđuje predviđanja britanske i američke obavještajne službe i to je znak da čin agresije i posljedice po sigurnost građana vrlo malo zanimaju njene idejne tvorce. Oni su ionako vođeni posve različitim konceptom sigurnosti. Državna vlast nikada iskreno nije raspravljala ni o uništenju nuklearnog oružja, ali to je tema za raspravu nekom drugom prilikom”, ovim Noam Chomsky završava otvorenu optužbu protiv američke vlade, Pentagona i obavještajnih struktura jer Amerikance sustavno drže u neznanju, čemu ne smiju ni proturječiti jer će biti optuženi za “ugrozu nacionalne sigurnosti”, koja je sve samo ne “nacionalna”.

Američka želja za globalnom hegemonijom se na Dalekom Istoku sukobljava s regionalnim interesima Kine

U svom posljednjem izlaganju je Chomsky potvrdio kako je za Sjedinjene Države globalna hegemonija ključni segment vanjske politike, međutim, prateći američko (izravno ili neizravno) uključivanje u sve sporove u Južnom kineskom moru, po mišljenju američkog lingvista i političkog aktivista, “SAD će naprosto morati prihvatiti sve veći utjecaj Kine u Aziji”.

“SAD i Kina jedno na drugog gledaju kao na prijetnju njihovim vitalnim interesima. Međutim, Amerika je ta koja gradi vojne baze oko Kine i u blizini njenih obala, a ne obrnuto. Dakle, ovdje je riječ o nadzoru mora u blizini Kine, a ne Karipskog mora ili obala Kalifornije, što je dokaz da je za Sjedinjene Države globalna hegemonija vitalni interes”, izjavio je Noam Chomsky u intervjuu za AlterNet.

Chomsky je napomenuo “kako je istina da Washington gubi snagu, ali Amerika kao hegemonistička sila još od ’40-ih nije imala stvarnog protivnika”.

“Peking je trenutno u Južnom kineskom moru uključen u teritorijalne sporove s Japanom, Filipinima i Vijetnamom, a prije nekoliko mjeseci je u tom području proglasio Identifikacijsku zonu protuzračne obrane. Međutim, u svim tim pitanjima se Amerika uključuje izravno ili neizravno. Govoriti o kineskom ekspanzionizmu bi bilo djelomično točno, no politika Washingtona je jasan dokaz američke želje za globalnom hegemonijom. Kina pokušava slomiti zatvoreni luk na Pacifiku, koji ograničava njihovu kontrolu nad najvažnijim vodama za trgovinu i slobodnom pristupu do Pacifika. Istina je da regionalne sile imaju svoje interese u tom području i potencijalno bi moglo doći do regionalnog sukoba, ali je samo Amerika ta kojoj je prioritet globalni nadzor”, izjavljuje Chomsky, koji je tijekom razgovora govorio o usporedbama između nacističke Njemačke i Kine, što znaju izjavljivati japanski nacionalisti , ali su, prema njegovom mišljenju, takve optužbe “apsurdne”.

“Pitam se imaju li Japanci uopće pojma o tome što Sjedinjene Države rade diljem svijeta. Ono što Washington trenutno čini je da u globalnoj dominaciji preuzima ulogu Velike Britanije”, rekao je Chomksy.

Politički analitičar, filozof i dugogodišnji aktivist je kinesko proglašenje Identifikacijske zone protuzračne obrane opisao kao “opasan postupak”.

“Povijest nas uči kako igranje s vatrom nije najmudriji način djelovanja, posebno kada je riječ o državama s velikim kapacitetom za uništenje. U ovim okolnostima i najmanji incidenti mogu brzo eskalirati i to bez obzira na snažne gospodarske veze”, rekao je Noam Chomsky.

Možda s rezervom treba uzeti ocjenu omjera snaga dva suprotstavljena bloka i ima li danas Amerika ili nema pravog protivnika, no zabrinutost Chomskog nije bezrazložna.

“U sljedećih deset godina će se u Istočnoj Aziji povećati rizik od sukoba između država, naš vojni potencijal će u međuvremenu postati ranjiv, a naša tehnološka prednost će se smanjiti”, izjavio je zapovjednik američke vojske, general Martin Dempsey.

Procjena američkog generala je dokumentirana u jednom od temeljnih dokumenata vojne i političke strategije Pentagona – “Četverogodišnji pregled obrane” (The Quadrennial Defense Review).

Dempsey je istovremeno izjavio “kako američka vojska svejedno neće izgubiti vodeću ulogu u svijetu.
Osim toga, Dempsey je napomenuo “da će se budući vojni sukobi, uključujući i onaj u Istočnoj Aziji, rješavati mnogo brže i to na složenom bojištu visoke tehnologije”.

Dakle, nimalo utješne vijesti s Dalekog Istoka, obzirom da general Dempsey ne govori o “potencijalnim sukobima”, nego o “budućim sukobima” kao o svršenom činu.

Kina sa svoje strane, na razmjenu vatre između pomorskih snaga Sjeverne i Južne Koreje i ratne retorike koja je uslijedila, odgovara “kako je Sjeverna Koreja za Kinu crvena linija i da Peking neće dozvoliti sukob na Korejskom poluotoku”.

Zajedno s kineskim upozorenjem (koje sigurno nije jedna od brojnim “Obaminih crvenih linija” op.a.) stiže vijest kako su Japan i SAD odlučili pokrenuti zajedničku proizvodnju specijalnih borbenih brodova kojima će moći brzo rasporediti svoje snage na otocima za koje se spore s Kinom, kao i na obale potencijalnog neprijatelja.

“Iako su službene informacije o projektu vrlo oskudne, stručnjaci navode kako je riječ o izgradnji ratnog brodovlja i pripremama za mogući sukob na Senkaku/Diaoyu otocima”, piše The Diplomat.

Riječ je o novoj generaciji brzih brodova (40 do 50 čvorova), osposobljenim za borbene aktivnosti u priobalnom području, pa čak i na samoj obali.

The Diplomat navodi kako kineski vojni analitičari pretpostavljaju da sporazum obuhvaća izgradnju američkih brodova klase “Independence Littoral Combat Ship”, no iz Tokija i Washingtona još uvijek nema službene potvrde da je riječ o brodovima klase LCS ili možda korvetama Type-22.

U svakom slučaju, američki lingvist, politički aktivist i oštri kritičar politike američke administracije može i ne mora biti u pravu kada govori o nadmoći američke vojske, ali je potpuno u pravu kada tvrdi da je riječ o državama s velikim kapacitetom za uništenje, te kako u ovim okolnostima i najmanji incident može brzo eskalirati u oružani sukob širih razmjera. Međutim, kao što kaže profesor Chomsky, to će biti tema za jednu buduću analizu.