Sve što se danas događa u Vukovaru u obnovi velikosrpske imperijalne politike nije ništa novo, nego aktualiziranje stare politike u kojoj je borba za Vukovar bila ključna. Kao i 1991. tako i danas, borba za hrvatski Vukovar odredit će ponovno sudbinu hrvatskoga naroda.

U Hrvatskoj treba otvoriti javnu raspravu o lažnim optužbama kojima se Hrvati sustavno optužuju da su ustaše i dati precizne povijesne ocjene i o NDH, ali i o komunističkom totalitarizmu. Da bi Hrvatska bila moderna, demokratska i stabilna država, mora se suprotstaviti lažnim optužbama i praksi vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja koja polazi od teze da je sve ustašluk što je hrvatsko i domoljubno.

Nikada u Hrvatskoj pa ni nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, kada je bio posljednji trenutak da se to učini, nije provedena argumentirana rasprava na kojoj bi se utvrdilo tko su perjanice pete kolone u Hrvatskoj, tko su nositelji i provoditelji unutarnje agresije na Hrvatsku, tko su krivci što je Hrvatska optuživana za ono za što nije kriva. Tko su krivci što su Haško tužiteljstvo i Haški sud godinama lažno optuživali Domovinski rat, političko i državno vodstvo. Tko su krivci za nepravdu koju su proživjeli Gotovina i Markač i koju još proživljavaju optuženi Hrvati iz Bosne i Hercegovine.

Trebalo bi nekoliko knjiga da se nabroji i opiše petokolonaško djelovanje, odnosno da se argumentira zašto bi trebalo provesti u Hrvatskoj ne samo lustraciju represivnoga komunističkog aparata nego i lustraciju pete kolone, koja uključuje i neke visoke državne dužnosnike.

Za djelovanje pete haške kolone najvažniji je događaj Mesićevo lažno svjedočenje na Haškom sudu jer je ono bilo temelj za sve haške optužnice u kojima je hrvatsko državno i vojno vodstvo optuženo za navodne zločinačke pothvate u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, etničko čišćenje Srba i za agresiju na Bosnu i Hercegovinu radi komadanja Bosne i Hercegovine, pripajanja dijelova BiH Hrvatskoj radi stvaranja etnički čiste velike Hrvatske.

Mesić je u Haagu tvrdio da nema razlike između Tuđmana i Miloševića

Njegovo svjedočenje u Haagu bilo je glavni argument monstruoznim optužnicama ne samo protiv hrvatskih generala nego i protiv hrvatskoga državnog i vojnog vodstva.

Sve vrijeme Mesić je lažno svjedočio da su Tuđman i Milošević dijelili Bosnu tvrdeći da nema razlike između Tuđmana i Miloševića. Mnogo je Mesićevih izjava koje to potvrđuju. Navest ću samo jednu. Dvadeset i devetoga svibnja 2005. amnestirao je velikosrpskog agresora te ustvrdio da su brutalni rat izazvali Milošević i Tuđman, rekavši: „Ta volja (tj. volja za promjenom granica), bila je izražena kroz politiku Slobodana Miloševića, ali i Franje Tuđmana. Pokušaj promjene granica doveo je do brutalnog rata.“ 

Mesić i danas nastavlja tu svoju politiku, optužio je branitelje u Vukovaru da ruše državu, čak je otišao u Moskvu gdje je pred Rusima koji su podupirali Miloševića, a danas podupiru velikosrpsku vlast ponovno optužio Tuđmana i Hrvatsku, ali ovaj put i hrvatske branitelje u Vukovaru, za koje je rekao da su opasnost za demokraciju, da ruše pravnu državu.

Poraz politike Vesne Pusić

Pored Stjepan Mesića ključnu ulogu u državnom vrhu odigrala je i još igra Vesna Pusić, sadašnja ministrica vanjskih poslova i europskih integracija te prva potpredsjednica Hrvatske vlade.

Vesna Pusić bila je među ključnim političarima u krivotvorenju naše prošlosti

Vesna Pusić bila je među ključnim političarima u sotonizaciji i diskreditiranju Domovinskog rata, u sotoniziranju Franje Tuđmana, u krivotvorenju naše prošlosti, u pretvaranju velikosrpske agresije u navodni dogovoreni rat srpskoga i hrvatskog nacionalizma na čelu s Miloševićem i Tuđmanom radi komadanja BiH. Bila je ključna političarka koja je podupirala krivotvorene i antihrvatske haške optužnice. Bezrezervno je podupirala Carlu del Ponte, nije priznavala Deklaraciju o Domovinskom ratu, tvrdila je da je Hrvatska agresor na BiH… Uz Stjepana Mesića Vesna Pusić najvažniji je politički čimbenik u pretvaranju velikosrpske agresije teškim krivotvorinama u navodni građanski rat i sukob srpskoga i hrvatskog nacionalizma radi komadanja BiH.

Oslobađajućom presudom u Haagu potpuno je poražena politika Vesne Pusić. U svakoj normalnoj demokratskoj državi ona bi, jer joj je propala politika, morala podnijeti ostavku ili bi bila smijenjena, samo je u Hrvatskoj unaprijeđena. Dok je hrvatski narod plakao od sreće slaveći odbacivanje lažnih haških optužnica, Vesna Pusić unaprijeđena je u prvu potpredsjednicu Hrvatske vlade.

I kao ministrica vanjskih poslova i prva potpredsjednica Vlade nastavlja, doduše na manje grub način, ali po sadržaju nepromijenjenu, svoju dosadašnju politiku. Tako da je sve više nazivaju balkanskom ministricom, a ne hrvatskom ministricom vanjskih poslova.
Potpuno je neobjašnjivo zašto Vesna Pusić i ostali pokušavaju trgovati s velikosrpskom četničkom politikom, zašto su spremni odustati od istine, čak se i ispričavaju ako netko u Hrvatskoj napiše ili kaže istinu o onome što se događalo.

Nije Hrvatska tužila Srbiju za genocid zbog toga što Srbija neće reći gdje su pokopani poubijani Hrvati nego zato što je odgovorna za genocid. Zato je u najmanju ruku neodgovorno da Vesna Pusić kao uvjet povlačenja tužbe navodi dobru volju agresora da nam ipak kaže gdje su masovne grobnice.

Voditelj hrvatske vanjske politike

U toj „državničkoj petoj koloni“ ključnu ulogu ima Milorad Pupovac, predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora.

Nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču on i dalje zajedno s velikosrpskom politikom optužuje Oluju i hrvatske branitelje na isti način kako su to činili srpski predsjednik Tomislav Nikolić i potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić.

Ne samo zbog njegove sadašnje protuhrvatske politike nego i zbog ponašanja u vrijeme Domovinskog rata treba u Saboru postaviti pitanje može li Milorad Pupovac biti predsjednik Odbora za vanjsku politiku nakon što je, kada je Hrvatska bila izložena agresiji, lažno optužio kardinala Franju Kuharića da je kriv jer je navodno iz pravoslavne u katoličku vjeru prešlo više od deset tisuća srpske djece. Mislim da ne postoji ni jedna demokratska država u svijetu koja bi takva čovjeka, koji je u kritično vrijeme kada je Hrvatska bila izložena velikosrpskoj agresiji lažno i tako teško optužio vlastitu domovinu, izabrala da joj vodi vanjsku politiku.

Milorad Pupovac smatra da je oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču, Tuđmanu, Domovinskom ratu i hrvatskom narodu nepravedna. On kao predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora u inozemstvu napada umjesto da brani hrvatsku politiku. U novinama Der Standard u Beču između ostalog je rekao: „Poslije oslobađanja generala Gotovine, Markača i Ivana Čermaka ostalo je otvoreno pitanje tko je kriv. Zašto rat za ponovno uspostavljanje granica, koji je prerastao u veliki zločin etničkog čišćenja, treba biti legitiman? Za dvojicu generala odluka je dobra, ali za osjećaj pravde nije.“

Dakle, Pupovac i dalje optužuje Hrvatsku za etničko čišćenje, tvrdi i dalje da je Oluja zločinački pothvat.

Za Milorada Pupovca oslobađajuća je presuda povratak u devedesete te kaže: „Za one koji su inicirali da se Hrvatska razračuna s tamnom stranom 90-ih i politikom Tuđmana to nakon ove presude izgleda besmisleno i bez svrhe. Jer presuda nije razumljena kao sloboda za dva generala, nego kao sloboda od krivnje i kao pobjeda one politike od koje se Hrvatska distancirala poslije godine 2000.“ Dalje u jednom od intervjua Pupovac kaže: „Mi sada ulazimo u Europsku Uniju s dominantnom logikom da je rat prošlost te da je time riješeno i pitanje ratnih zločina, etablira se nov kanon. Tada će mnogi od nas živjeti ne samo u ogorčenosti nego i s pitanjem: što da učinimo s činjenicom da su se zločini dogodili, a da odgovorni ne samo što nisu kažnjeni nego nisu ni posramljeni.“ Pupovčeve su izjave u potpunosti u skladu s velikosrpskom politikom, u skladu s izjavama Aleksandra Vučića, potpredsjednika Vlade Srbije koji u listu Politika u Beogradu kaže: „Imaju li i Srbi pravo na pravdu i tko je odgovoran za brojna ubojstva srpskih civila na području Hrvatske, kao i najveće i najteže etničko čišćenje provedeno na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata? Ako Gotovina i Markač nisu krivi za počinjene zločine, tko jest?“ Dakle, nema bitne razlike u izjavi potpredsjednika Srbijanske vlade i izjave predsjednika Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora. Prema tim izjavama čini se da je Pupovac predsjednik Odbora za vanjsku politiku Srbijanske skupštine, a ne Hrvatskoga sabora.

Pitanje je nad pitanjima: što radi hrvatska oporba? Zašto nitko ne traži ostavku Vesne Pusić i Milorada Pupovca? Također se mora postaviti pitanje zašto svi šute o poraznoj činjenici da iz dana u dan i u medijima i u javnosti i dalje glavnu riječ ima peta haška kolona, koja usprkos oslobađajućim presudama i dalje napada Hrvatsku kao da tih presuda nije bilo.

Već osam dana nakon oslobađajućih presuda i veličanstvenoga dočeka Gotovini i Markaču Jutarnji list objavio je novu političku platformu pete haške kolone kojom je dao na znanje da ne priznaju oslobađajuće presude, da će i dalje napadati Tuđmana kao vođu zločinačkoga pothvata, da će i dalje tražiti da Hrvatska prizna krivnju koje nema i da otvori nove krivične procese protiv hrvatskih branitelja. U toj platformi tvrde da oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču zapravo nije oslobađajuća presuda Oluji i Hrvatskoj.

Svjetionici javnog mnijenja

Od sama početka stvaranja samostalne Hrvatske i njezine obrane od velikosrpske agresije peta kolona u Hrvatskoj zapravo sustavno na isti ili na sličan način napada Tuđmanovu politiku, Domovinski rat i pomaže širenju velikosrpskih krivotvorina. Navest ću samo nekoliko primjera ljudi koji imaju velik utjecaj na javno mnijenje i kojima su otvoreni svi mediji.

U opsežnom intervju u Večernjem listu 2008. Predrag Matvejević tvrdi da je hrvatska politika kriva za „balvan-revoluciju“ te između ostalog piše: „‘Balvan-revoluciju’ nije digao samo jedan priglupi milicajac i uz njega nesretni zubar koji se kasnije ubio. Digla ju je prije svega memorija: ljudi su pamtili što se dogodilo njihovim najbližima, braći, majkama, očevima, sestrama u pokoljima od 1941. do 1943.“

Predrag Matvejević: Hrvatska politika kriva je za balvan-revoluciju

Po Matvejevićevim riječima, Srbi u Hrvatskoj nisu bili instrumenti velikosrpske osvajačke politike, nisu bili agresori, nego su opravdano podigli oružanu pobunu radi spašavanja golih života od navodno novoga klanja koje im je prijetilo od Tuđmanove Hrvatske, koja je navodno nastavak NDH i ustaške politike. Za Matvejevića Ovčara, Škabrnja i strašni zločini i etničko čišćenje Hrvata s područja tzv. Republike Srpske Krajine posljedica su pamćenja onoga što se dogodilo njihovim najbližima: braći, majkama, očevima, sestrama, u ustaškim pokojima 1941–1943. Etničko čišćenje tzv. Republike Srpske Krajine – istjerivanje stotine tisuća Hrvata s hrvatske zemlje i stvaranje srpske države na hrvatskom teritoriju za Matvejevića je posljedica sjećanja i straha od novih pokolja.

Sadašnju Hrvatsku treba isključivo graditi na vrijednostima Domovinskog rata, demokracije i ljudskih prava, a slovo U i crvenu zvijezdu petokraku treba ukloniti iz političkog i društvenog života jer ni jedan ni drugi simbol nisu donijeli ni sreću ni slobodu ni demokraciju hrvatskom narodu

Anto Nobilo, tužitelj u bivšoj Jugoslaviji, danas istaknuti odvjetnik, ali i političar u HNS-u, poznat je po dvjema izjavama. Prva je da u Oluji ima više elemenata genocida nego u zločinima u Vukovaru te po izjavi da je saborska Deklaracija o Domovinskom ratu sramota i da će HNS napisati novu istinitu deklaraciju.

Ante Nobilo: Oluji ima više elemenata genocida nego u Vukovaru

Istaknuta je perjanica pete kolone u Hrvatskoj i Zoran Pusić.

Nema dvojbe da on nanosi golemu štetu istini o Domovinskom ratu i velikosrpskoj agresiji. Kao ilustraciju njegove politike navest ću sramotnu poruku Savi Štrpcu, čovjeku koji je bio tajnik tzv. Vlade Republike Srpske Krajine i koji je na čelu udruge Veritas bio jedan od glavnih opskrbljivača tužiteljstva Haškog suda krivotvorinama kojima je optuživana Hrvatska. Evo te poruke Zorana Pusića nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču.

„Gospodine Štrbac, nismo svi u euforičnom stanju, ima nas koji smatramo da je ovo potpuno pogrešno, da je presuda bila osuđujuća to bi bio početak jednoga istinskog, dubinskog pročišćavanja i suočavanja s prošlošću hrvatskoga naroda. Ovako će ta katarza biti odgođena za izvjesno vrijeme, ali ona mora doći kad-tad.“ (Tješiteljska poruka Zorana Pusića Savi Štrbcu 16. studenoga 2012, www.politikaplus.com)
Zoran Pusić zastupa stajališta o dvama genocidima, srpskom i hrvatskom, te izjednačava krivnju i amnestira velikosrpskog agresora. Evo izjave u kojoj Zoran Pusić, predsjednik GOLJP-a, žarko zagovara povlačenje tužbe protiv Srbije za genocid, te kaže: „Ovdje je riječ o tome da se preko plota upire prstom na drugoga, a da se sve negativnosti za koje je bila odgovorna jedna odnosno druga strana guraju pod tepih. Toga ima i u Hrvatskoj i u Srbiji. Samo inzistiranje na tužbama pogrešan je korak k obračunu sa zločinačkim idejama koje su stajale iza tih genocida. A to je ono što je važno i to bi bilo zdravo i za jednu i za drugu zemlju. Najzdravije bi bilo da počnu prije svega od sebe. Onda bi to sve skupa išlo puno lakše.“

Istaknuta novinarka Jelena Lovrić, koja je početkom 90-ih godina bila članica CK SKH, koja je napustila SDP onoga časa kada se SDP priključio borbi za stvaranje samostalne Hrvatske, jedna je od istaknutih perjanica pete kolone u Hrvatskoj. Miroslav Lazanski, koji je bio Kadijevićev čovjek od povjerenja, koji je kao novinar Danasa napustio Hrvatsku i otišao služiti u Srbiju (sada je novinar beogradske Politike) piše da mu je Jelena Lovrić u svibnju 1991, dakle uoči donošenja odluke o samostalnosti Hrvatske, rekla: „Kada će već jednom ta tvoja JNA da izvrši puč i ode ovo sve dođavola pa i mi.“
Od tada Jelena Lovrić sustavno napada Franju Tuđmana i njegovo djelo, Domovinski rat i branitelje, tako da nisu pošteđeni ni vukovarski branitelji u novoj velikosrpskoj agresiji.

Jelena Lovrić napustila je SDP kad se SDP priključio borbi za stvaranje samostalne Hrvatske

Jelena Lovrić izjednačuje Stožer za obranu hrvatskog Vukovara s balvan-revolucijom te ih podrugljivo naziva harambašama. Evo te čuvene izjave: „Baš kao što su svojedobno harambaše srpske pobune nasrnuli na Hrvatsku postavljajući balvane po prometnicama, tako danas samozvani stožeraši skidajući dvojezične ploče napadaju institucije hrvatske države.“

U službi Velike Srbije

Mnogo je, nažalost, onih u Hrvatskoj koji djeluju kao peta kolona i zastupaju stajališta koja su vrlo slična velikosrpskim krivotvorinama koje se sve vrijeme obnavljaju. Kao karakterističan primjer optužbi koje se stalno ponavljaju navest ću stajališta redatelja Olivera Frljića koji tvrdi da je za ustanak Srba kriv Ustav Hrvatske te između ostalog kaže za Deutsche Welle: „Diskriminacija je upisana u same temelj Republike Hrvatske. Božićnim ustavom iz 1990. godine Srbi su prestali biti narodom i postali nacionalnom manjinom.“ Oliver Frljić također širi velikosrpsku promidžbu o tome da je Hrvatska utemeljena na zločinu te ubojstvo Aleksandre Zec tretira kao dio zločinačkoga plana i sve to povezuje sa skidanjem ćiriličkih natpisa u Vukovaru te kaže: „Ubojstvo Aleksandre Zec nije incident, kao što se sve ove godine predstavljalo, nego rezultat političkoga projekta koji je jasno zacrtao na koji postotak treba svesti broj hrvatskih građana jedne nacionalne zajednice, a čiju renesansu gledamo ovih dana u desničarskim divljanjima, lomljenju ploča sa ćiriličkim natpisima i prije spomenutu skupljanju potpisa za referendum o zabrani upotrebe ćirilice, sve naravno koncelebrirano od Katoličke crkve.“

Ne zato što je ekstreman – jer to profesor Žarko Puhovski nije – nego zato što je vrlo utjecajan i moćan, što se ništa u Hrvatskoj u proteklih dvadeset godina nije dogodilo o čemu on nije dao svoje mišljenje i svoju presudu, ne smije se zaobići ni Žarko Puhovski.

Žarko Puhovski svjedočio je u Haagu protiv hrvatskih generala

Profesor Žarko Puhovski već desetljećima u javnim istupima i brojnim tekstovima nastupa kao tužitelj protiv svega što je domoljubno i nacionalno u Hrvatskoj. On sve vrijeme tuži, ali i sudi, nekoć u jugoslavenskoj, a danas u hrvatskoj javnosti. Javlja se u najvažnijim povijesnim prijelomnim vremenima i kao stalni svjedok optužbe protiv navodnih hrvatskih nacionalista i zločinaca. Svjedočio je protiv svojih kolega studentskih lidera kao svjedok optužbe 1972. Na tom svjedočenju ustvrdio je da je studentski pokret bio nedemokratski, a da su studenti bili opasna skupina nacionalista. Devedesetih godina prošloga stoljeća, kada se hrvatski narod borio za nacionalnu slobodu i samostalnost, Žarko Puhovski bio je bitni čimbenik UJDI-a (Ujedinjenje jugoslavenske demokratske inicijative) kako bi spasio komunističku Jugoslaviju. U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku pod mikroskop je stavljao svaki zločin koji su počinili Hrvati. Nisu ga zanimali velikosrpska agresija ni zločini u Vukovaru i drugdje. Kao predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora nije ni pokušao skupljati podatke o zločinima agresora, zanimali su ga samo pojedinačni zločini Hrvata. Njegovo svjedočenje kao krunskog svjedoka optužbe u Haagu protiv hrvatskih generala logičan je nastavak njegova kontinuiranog djelovanja. Ono što je govorio u Haagu bezbroj puta je napisao i rekao u Hrvatskoj prije svoga svjedočenja. Stalno je tvrdio da je Hrvatska nastala na etničkom čišćenju i zločinima. Prije nego što je otišao u Haag u hrvatskim je medijima više puta rekao i napisao da se radilo o etničkom čišćenju Srba, dakle jednom od najtežih zločina. Takve teške optužbe u javnosti prije Haaga i kao svjedok optužbe argumentirao je smiješnom tvrdnjom: kako po osnovama sociologije proizlazi da seljaci Srbi koji su otišli iz Hrvatske (uglavnom su bili seljaci) ne napuštaju zemlju i kuću bez prisile. Njega ne zanimaju činjenice ni dokazi kako je odlazak Srba bio pripreman i organiziran, kako je većina otišla jer nije željela živjeti u Hrvatskoj kao suverenoj nacionalnoj državi itd.

Međutim, usprkos tome što je njegovo svjedočenje u Haagu propalo, što se pokazalo kao lažno, što je njegova politika optuživanja hrvatskoga državnog i vojnog vodstva za zločinačke pothvate poražena, Puhovski je nametnut Hrvatskoj kao vrhunski demokrat i mjera demokracije i on ne samo što sve komentira nego i presuđuje svemu što se u Hrvatskoj događa. Ima mnogo petokolonaša koji zaslužuju da se i o njima govori. To sam učinio u svojoj knjizi Peta haaška kolona i njezine žrtve. Ovdje sam izabrao kratko opisati samo, po mom mišljenju, perjanice, one koji po svom položaju, bilo da su u vlasti ili po svom utjecaju, najviše štete Hrvatskoj i istini o Domovinskom ratu.

Obraniti Tuđmana i branitelje

Sve su to razlozi zbog kojih bi trebalo u Hrvatskoj otvoriti javnu i argumentiranu raspravu o lažnim optužbama kojima se Hrvati sustavno optužuju da su ustaše i dati precizne povijesne ocjene i o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali i o komunističkom totalitarizmu te doći do konsenzusa da sadašnju Hrvatsku treba isključivo graditi na vrijednostima Domovinskog rata, demokracije i ljudskih prava, da i slovo U i crvenu zvijezdu petokraku kao simbole totalitarnih sustava treba ukloniti iz političkog i društvenog života jer ni jedan ni drugi simbol nisu donijeli ni sreću ni slobodu ni demokraciju hrvatskom narodu. Ali da bi Hrvatska bila moderna, demokratska i stabilna država, mora se suprotstaviti lažnim optužbama i praksi vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja koja polazi od teze da je sve ustašluk što je hrvatsko i domoljubno. Za velikosrbe svaki je Hrvat u povijesti, ali i danas, koji se borio ili se bori za samostalnu hrvatsku državu ustaša. Zato je za njih Tuđman najveći ustaša jer je bio na čelu stvaranja samostalne hrvatske države jer za njih izvan ustaške politike nije moguća hrvatska država. Da bi objasnio zašto je potrebno raskrinkati ne samo velikosrpsku politiku nego i petu kolonu koja svuda oko sebe vidi ustaše i tvrde da je ustaštvo i dalje velika opasnost, navest ću nekoliko konkretnih primjera.

Za vrijeme Domovinskoga rata velikosrpska promidžba, ali i britanska politika i mnogi drugi pokušali su krivotvorinama borbu hrvatskoga naroda za svoju državu prikazati kao obnovu ustaške države. Zato su ne samo članovi HDZ i desnih hrvatskih stranaka nego i oni pripadnici hrvatske ljevice koji su branili hrvatsku samostalnost i borili se za samostalnu hrvatsku državu proglašeni najvećim ustašama. Za velikosrbe čak je i Ivica Račan bio ustaša. O meni dok sam bio potpredsjednik Ratne vlade pisalo se kao Tuđmanovu doglavniku, crvenom ustaši. Kada je padao Vukovar, kada sam u očajničkom pokušaju u Londonu kod britanskih političara nastojao ishoditi da spašavaju ljudske živote od genocida i zločina u Vukovaru, onda su i mene pitali jesam li i ja ustaša. Dok su četnici i JNA s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu ubijali ranjenike i civile, u do temelja razrušenu Vukovaru, britanski mediji lansirali su lažnu vijest da su hrvatski vojnici masakrirali 41 srpsko dijete. Britanci su pomagali Srbima da se sakrije istina o logorima i tisućama Hrvata koji su odvedeni u srbijanske logore. I poslije rata ta ista velikosrpska promidžba kojoj služi i peta hrvatska kolona, stanovit broj nevladinih udruga, intelektualaca, novinara i političara nastavila je i nastavlja s lažnim optužbama da su Hrvati ustaše.
Ovaj pogled u prošlost bio je potreban da bismo potpunije razumjeli sadašnjost, da bismo dokazali da se sve ono što se danas događa u Vukovaru u obnovi velikosrpske imperijalne politike nije ništa novo, nego aktualiziranje stare politike u kojoj je borba za Vukovar bila ključna. Kao i 1991. tako i danas, borba za hrvatski Vukovar odredit će ponovno sudbinu hrvatskoga naroda.

Ćirilica kao simbol velikosrpstva u Vukovaru

Dakle, u Vukovaru uopće nije riječ o borbi za ćirilicu kao pravo nacionalne manjine, nego se ćirilica koristi kao simbol obilježavanja Vukovara kao srpskoga grada. Nasilno nametanje ćirilice u uvjetima obnovljene velikosrpske imperijalne politike graniči s nacionalnom veleizdajom jer pomaže ostvarivanju jednog od glavnih ciljeva te imperijalne politike. Sadašnje političke konfrontacije i podjele u vezi s Vukovarom, prije ili kasnije, morat će dovesti do raščišćavanja s petom kolonom u Hrvatskoj i odbacivanja politike sadašnjega državnog vrha, koja zapravo pomaže provođenje Memoranduma 2 na štetu hrvatskoga naroda.

Moramo obraniti i istinu o Domovinskom ratu i Franji Tuđmanu.
Nedopustivo je da državno vodstvo ne reagira na užasne optužbe iz Srbije da je Oluja bila zločinački pothvat, odnosno da sadašnje državno vodstvo Srbije obnavlja te optužbe iako je Haški sud definitivno presudio da Oluja nije bila zločin ni etničko čišćenje Srba.
Nedopustivo je da predsjednik države i ministrica vanjskih poslova sklapaju strateško partnerstvo s Velikom Britanijom bez ozbiljne rasprave u Hrvatskom saboru. Nedopustivo je da se podižu optužnice protiv hrvatskoga branitelja, oca dva poginula sina, i traži dvogodišnji zatvor jer je javno razbio ćiriličku ploču koja je za njega i njegove sinove, ali i za Vukovarce, simbol pakla i zla kroz koji su prošli njegovi sinovi i kroz koji ponovno mogu proći Vukovarci ako se ne zaustavi velikosrpska agresija.
Opasno je za budućnost Hrvatske ako državno vodstvo ne razumije da je Vukovar otvorena rana hrvatskog naroda i da je nasilno postavljanje ćiriličkih natpisa „sol na otvorenu ranu“.
Nisu branitelji u Vukovaru ustaše, nisu nacionalisti. Oni mirno i strpljivo ponovno brane Vukovar od povratka iste one politike koja je nanijela toliko zla Hrvatskoj. Optužbe da su hrvatski branitelji oni koji ugrožavaju hrvatsku državu koju su stvorili vrlo su opasne jer sasvim je sigurno da oni koji 1991. nisu branili Hrvatsku s puškom u ruci ne bi je branili ni danas, odnosno da oni koji su je branili tada branili bi je i danas. Dakle, došlo je vrijeme da mirno, trezveno i otvoreno kažemo i dokažemo da je ova Hrvatska stvorena na domoljublju i vrednotama Domovinskog rata. Treba konačno odbaciti za sva vremena pokušaje koji lažno tvrde da je današnja Hrvatska kao suverena država odnosno nacionalna država hrvatskoga naroda stvorena AVNOJ-em i ZAVNOH-om, kao i pokušaje da se optužuje kao nastavak Pavelićeve NDH. Hrvatski branitelji, a posebno vukovarski branitelji, utemeljili su ovu Hrvatsku, kao suverenu i demokratsku državu, zato je napad na vukovarske branitelje kao „harambaše“ i rušitelje Hrvatske najpodmukliji i najopasniji napad na temelje Hrvatske i na njezinu stabilnost.

Izvor: Zdravko Tomac/matica.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save