SLATKO PISMO PONOSNE MAME: Dvogodišnje čudo(vište)
DJECA SU PREDIVNA, A MAJČINSKA LJUBAV NEIZMJERNA
Rijetko pišem o sinu. Mislav. Napunio je dvije godine prije 2 tjedna. Totalno sladak. Mamin sin. Do sad je nekako bio manji, tiši, uvijek u Miinoj sjeni. Stvari se polako mijenjaju…
Kako je uopće došlo do Mislava?
Slučajno. Lagala bih kad bih rekla da je planiran. Je. Ali bio je planiran za ‘imamo još vremena’ i za ‘neka Mia još malo naraste’. Zatekao nas je nespremne. Još jedna trudnoća prije nego što sam planirala. Kile su taman krenule dolje a sad opet kreću gore. Opet mučnine… Opet promjene raspoloženja, natečene noge… Opet porod. Moram priznati kako sam većinu druge trudnoće provela u strahu od poroda. Čak i kad sam došla u bolnicu s trudovima, nisam sama sebi htjela priznati da je to to, nego sam inzistirala da me pregledaju i puste kući. Bila sam užasnuta.
Bilo je brže i lakše nego prvi put. I u bolnici je bilo lakše. Znala sam sve. Znala sam procedure, doktore, sestre, neugodne vizite, znala sam se postaviti na svaki komentar koji sam čula. Dizala sam se iz kreveta bez problema, bila budna cijelu noć bez problema… Sve je nekako lakše krenulo.
Kad smo došli kući – sve je bilo isto a opet nekako drugačije. Moja mala curica preko noći je postala velika seka i odgovorna djevojčica. I bila je ogromna! Nisam se mogla načuditi kolika je u odnosu na ovo malo stvorenje…
Sad uživam u raznježenim pogledima dok smo u šetnji. Oni mi govore kako smo stvarno divna obitelj! I jako sam sretna zbog toga. Pa evo nekoliko riječi o mom sinu, na kojeg sam neizmjerno ponosna!
Jedva zna pričati ali opet – nikad ne šuti. Fascinantno.
Do sad je plakao samo kad nije po njegovom. Sad uz plakanje imamo i cijelu koreografiju – bacanja na pod, mahanja rukama, griženja najbližeg predmeta, itd…
Do sad je jeo sve što sam mu dala. Sad jede sam i ne pojede ništa. Osim čokolade, koja nepogrešivo završi tamo gdje treba. Sve ostalo skladišti se ispod stola.
Prije je kupanje trajalo 10 minuta i nakon njega imala sam čisto dijete. Sad nakon kupanja imam mokru kupaonicu, 3 mokra ručnika, mokru odjeću i nezadovoljno dijete.
Do sad je uspijevao ostati čist većinu dana. Sad imam osjećaj da se uprlja u dodiru s kisikom.
Do sad sam sve radila za njega. Sad sve želi raditi sam. Sve. Želi. Raditi. Sam. I to traje vječno.
Do sad nije manipulirao. Ili je samo pripremao teren s tim slatkim okicama? Hm…
Do sad nikad nisam poželjela da ima gumb za isključivanje tona.
Što mi se više žuri, on sporije hoda.
Iako ne priča, barem ne nešto suvislo i razumljivo, u stanju je ponavlajti isti zvuk satima. I točno zna kad ne odgovorim kako treba i kad ne slušam. Što rezultira dodatnim ponavljanjem.
Prokleti crtići vikendom u 7 ujutro. I onaj tko ih je stavio na program u to vrijeme.
Kad ima loš dan i ja ga imam. Neizbježno.
Ponekad je jedini cilj šetnje doći kući s minimalno ozljeda. Hoda po svijetu kao pijanac i ako pada, čak i dok je na koljenima – past će na glavu. A past će sa svega – sa stepenica, sa tobogana, sa ljuljačke, sa šahte, sa staze na travu, sa bicikla… Past će i ako stoji ili čak leži. Nevjerovatno ali istinito.
Ako je raspoložen za zafrkanciju to će biti cik-cak bježanje u suprotnom smjeru od onoga kamo moramo ići. Uz glasan smijeh. Glasan, iritantan smijeh.
Ne umori se sve dok… Nikad se ne umori.
Nije mu stalo do toga kako je obučen. A to često koristim, priznajem!
Svatko s kim uspostavi kontakt očima postaje njegov prijatelj. Daje mu ruku i mami maše ‘pa-pa’. Mami puca srce.
I što je s tim noktima??? Rastu doslovno preko noći!
Kod kuće provodi teror, ali čim netko dođe u goste, postaje pravi anđeo. Bez greške i izuzetka. Svaki put. Daje posve novo značenje izrazu ‘ Nitko te ne poznaje bolje od mame i tate.’
I uz sve nabrojano svaki dan mislim kako bi bilo predivno kad bi netko izmisli stroj, koji bi ga zamrznuo u ovoj dobi. Jer je apsolutno neodoljiv!
Sretan ti rođendan, najslađe moje čudo(vište)! Volim te najviše na svijetu!
Izvor: blog.vecernji.hr
