DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Peta vazmena nedjelja
Dj 6, 1-7; 1 Pt 2, 4-9; Iv 14, 1-12
„Ja sam Put, istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.
Da ste upoznali mene i Oca biste moga upoznali.
Od sada ga poznajete i vidjeli ste ga“ (Iv 14, 6-7).
Sadržajno se misno evanđelje današnje pete vazmene nedjelje nastavlja na ono od prošle kad smo razmišljali o Gospodinu Isusu kao vratima kroz koja se prolazi u istinski život. Današnje nas evanđelje vodi korak naprijed. Naime, kad se vrata otvore i prijeđe prag, onoga tko se je zaputio vrata otvoriti i prag prijeći, čeka ne odmah cilj putovanja, nego put koju mu valja prijeći kako bi na cilj stigao. Gospodin reče: Ja sam Put, Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni! (Iv 14, 6). Gospodin je vrata kroz koja valja proći, a kad se prođu on je i Put koji valja prijeći i po kojemu nam je hoditi.
Zanimljiva je tema puta u biblijskoj misli. U Starome zavjetu Bog se žali kako Izabrani narod ne hodi njegovim stazama te kako njegovi, Božji puti, nisu Izraelovi puti. Bog se ustvari žali kako narod umjesto Božjih putova uvijek iznova bira svoje vlastite staze i pute koji ga umjesto u istinsku zemlju obećanja, vode u nesigurnu i neizvjesnu budućnost koja je pred njima, a koja će, kako je to pokazala povijest, biti više nego teška i tamna. U Starom zavjetu čitamo kako se je Bog približio narodu da mu prokrči put spasenja, put izlaska iz egipatskog ropstva. U stupu od vatre, po noći, i oblaka po danu, Bog ide pred svojim narodom; Bog mu krči i otvara put spasenja. Bog mu otvara put čak i ondje gdje se čini nemogućim proći: Kroz more put se otvori tebi, i tvoja staza kroz vode goleme, pjeva stvarozavjetni psalmist iskustvo spasenjskog puta kojega je Bog otvorio. No, narod k’o narod, i nakon što je iskusio hod po Božjim putovima uvijek iznova bira vlastite. Valjda je tako lakše; ljudski puti zahtijevaju manje razmišljanja, manje napora, manje rada na sebi, ali donose nažalost ne samo manje radosti, nego donose puno tuge i žalosti.
U Novom zavjetu svi se Božji putovi stječu, sažimlju u jedan; u uosobljeni Put, u osobu Isusa Krista. On je za sve ljude postao put kojim se dolazi do cilja, do obećane zemlje, do istinske domovine, koja nije drugo doli zajedništvo s Bogom, zajedništvo s Ocem nebeskim. Prelazeći put od neba do zemlje, Isus se je úputio; ušao je u našu ljudsku pūt, tj. po otajstvu utjelovljenja postao je jedan od nas. Njegovo zemaljsko putovanje, koje nije bilo drugo doli trajno i vjerno vršenje volje Božje, neumoljivo je vodilo prema Kalvariji, prema tajni križa, muke, smrti i uskrsnuća. Svojom žrtvom na križu Isus nam je, kako piše pisac poslanice Hebrejima, prokrčio put spasenja. Po Isusovoj krvi imamo pristup u pravo svetište; put nov i životvoran što nam ga On otvori kroz zavjesu, tj. svoje tijelo (Heb 10, 19-20). Nije čudno što se prvi kršćani nazivali sljedbenici Puta te su kao takvi bili i progonjeni. Bili su svjesni da im je ponuđen i otvoren nov put koji do tada još nije bio očitovan. Taj novi put nije se nalazio u nekom novom zakonu, nego u osobi Isusa Krista. U njemu su prvi kršćani prepoznavali svoju Pashu, svoj izlazak iz ropstva grijeha i prijelaz u istinsku slobodu, u uvijek otvorenu mogućnost povratka u istinsku domovinu.
Poput prvih kršćana i mi suvremeni kršćani započeli smo svoj životni i kršćanski put sakramentom krštenja koji označava početak našeg životnog druženja i putovanja s Gospodinom Isusom. Svako naše malo, svakodnevno putovanje na neki je način simbol onog velikog životnog putovanja prema nebeskoj domovini. Naime, svaki put, ma kako bio dug ili kratak, počinje prvim korakom. Na putu se prolaze određene etape, svladavaju se određene veće ili manje poteškoće. No, put u sebi nosi određenost ne samo početka nego i cilja. Na put se redovito upućujemo tek ako znamo kamo idemo. Upravo mi se to čini upitnim u životu suvremenog čovjeka koji kao da se stalno vrti u krug. Kao da životni čamac suvremenih ljudi ima samo jedno veslo pa se stalno vrti u krug. Suvremeni čovjek voli biti u pokretu, no problem je što je zaboravio odakle je pošao, gdje je učinio prvi korak te kamo se je uputio. Njemu je bitno kretati se, biti stalno u pokretu bez suvišnih pitanja o cilju, o prijevoznim sredstvima i sl. Suvremeni je čovjek prekinuo veze s tradicijom svojih predaka; on ne pozna povijest vlastite obitelji i vlastitog naroda. On je bez korijena, iskorijenjen i osuđen da se sasuši. Istodobno ne želi baciti dug pogled prema budućnosti, ne želi planirati na duge staze. On tek želi proživjeti život, makar, kad ga se pita, ne zna što to znači. A uglavnom znači da želi iskusiti nove emocije, proći kroz nove avanture, bez obzira kuda vodi tako izabrani put. A u biti ne vodi nigdje, jer se vrti u krug. Koliko je po našim gradovima i selima neoženjenih 30-godišnjaka, 40-godišnjaka i 50-godišnjaka koji žive od tjednih susreta na malom nogometu ili na kartama, uz pivo i prazne priče. I tako iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, i prođoše godine. I što, ništa! Stalna vrtnja u krug. Bez Boga, bez bližnjih i na kraju bez sebe samih. Kolike osobne i obiteljske tragedije zbog stalne vrtnje u krug!
No, i nama, kršćanima koji uistinu žele i trude se biti pravi kršćani može se dogoditi prazni hod, vrtnja u krug. A dogodi se kad zaboravimo na kojem se putu nalazimo, s kime i kamo putujemo. Dogodi se to kad zaboravimo da je naš cilj već prisutan na samom početku i da se je ono najbitnije u našemu životu već dogodilo; naime da je Bog neopozivo ušao u naš život kao naš put, naš suputnik i cilj našega putovanja. Nije ni čudno što ponekad na to zaboravimo jer su na to zaboravili i apostoli. Kad im je Gospodin rekao da nitko ne može doći k cilju, tj. Ocu nebeskom osim po njemu, reče mu apostol Filip: Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je! Nato će mu Isus: Filipe, toliko sam vremena i još me ne poznaš? Tko je vidio mene vidio je i Oca… Vjerujete mi: ja sam u Ocu i Otac u meni.
Na našem životnom putu, s nama je uskrsli Krist, naš Put, naš Suputnik i cilj našega putovanja, jer je On u Ocu i Otac u njemu. Ako smo u Isusu i mi smo već na cilju, već smo s Isusom u Ocu nebeskom. Eto zašto je tako lijepo i izazovno biti kršćanin; biti kršćanin znači biti na putu, a istodobno svjestan da je ono kamo smo se uputili već nazočno u našim srcima po prisutnosti uskrslog Krista. To nas oslobađa straha i daje nam nadu i snagu da sve druge poteškoće i zapreke na našem životnom putovanju radosna srca savladamo jer znamo da je s nama Onaj koji je najjači, koji je pobijedio i samu smrt.
Don Mladen Parlov
