DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Sedma vazmena nedjelja
SEDMA VAZMENA NEDJELJA – Dj 1, 12-14; 1 Pt 4, 13-16; Iv 17, 1-11
„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinog istinskog Boga,
i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji
dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti“ (Iv 17, 3-4).
Liturgijska čitanja sedme vazmene nedjelje vode nas u dubine kršćanskog života, odnosno do onoga što bi kršćanski život, kako u svojoj pojedinačnoj tako i u zajedničarskoj dimenziji trebao biti. Čitanja nam govore o zajedništvu koje postoji između zajednice Kristovih učenika te njega, Utemeljitelja te zajednice, kao i Onoga u čije ime je poslan i djeluje, kao i o zajedništvu između samih njegovih učenika.
Liturgijski se sedma vazmena nedjelja slavi između svetkovine Gospodinova uzašašća u nebo te svetkovine Duhova, koja označava početak vremena Crkve i njezina poslanja u ovome svijetu. U danima poslije Gospodinova uzašašća, a prije Duhova, zajednica njegovih učenika nalazi se u Jeruzalemu okupljena u molitvi te u iščekivanju najvećeg od svih Božjih darova, dara Duha Svetoga. Luka navodi kako su apostoli bili jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, Majkom Isusovom, i braćom njegovom (Dj 1, 14). Zanimljivo kako Luka, uz imena apostola, onih na kojima se temelji nova zajednica Kristovih učenika, po imenu spominje samo Mariju, Isusovu Majku. Luka kao da želi reći da su u molitvi iščekivanja silaska Duha Svetoga apostoli bili okupljeni oko Marije, kao one kojoj je njezin božanski sin u liku ljubljenog učenika Ivana povjerio i predao svu svoju braću i sestre. Ovo je jedini, ali veoma značajan spomen BD Marije u Djelima apostolskim, tom najvažnijem dokumentu o životu prve kršćanske zajednice. Luka predstavlja Mariju kao Majku Crkve, kao onu oko koje su okupljeni apostoli i oni kojima su oni temelj i početak. I ovdje na početku kao da je prisutna sva daljnja povijest Crkve, povijest koja se odvija s Marijom te uz Marijinu prisutnost i zaštitu. Kako bismo rado znali što se događalo tih devet dana, od Uzašašća do Duhova; kako bismo rado znali koje su molitve molili i kakve su svete razgovore vodili; apostoli i Marija, Marija i apostoli. Možda nam u tome mogu pomoći osobe velike vjere i zdravog teološkog razmišljanja. Poslužit ćemo se razmišljanjem poznatog teologa Romana Guardinija koji na izvanredan način predstavlja Mariju u iščekivanju silaska Duha Svetoga.
Moralo se je dogoditi nešto božanski veliko, piše Guardini, kad je Mariji, koja je sve događaje čuvala u svom srcu i o njima razmišljala, o silasku Duha Svetoga sve postalo jasno o njezinu Sinu. Zasigurno je bolje od svih drugih znala tko je njezin Sin te ga je bolje od svih drugih razumjela i nasljedovala. Ali nam evanđelje svjedoči kako nije razumjela riječ koju joj je izrekao dvanaestogodišnji Isus u hramu (usp. Lk 2, 50). Nije razumjela, veli Guardini, jer ne bi ni mogla podnijeti shvaćanje tajne Isusove osobe prije silaska Duha Svetoga. Naime, to bi je razumijevanja dovelo u nepodonošljiv položaj, da unaprijed zna što će se i kako dogoditi, a to ne bi bio život u vjeri i povjerenju u Boga i njegovu providnost. Nakon Isusove proslave tajna se može do kraja otkriti, a Marija ne treba više zaštitu od veličine Božjeg otajstva koje se je po njoj, u njoj i pred njom odvijalo. Sada može razmišljati o Isusu kao o svome vlastitom Sinu te istodobno kao o Sinu Svevišnjega. Tek sa silaskom Duha Svetoga i Mariji se „otvaraju oči“ te napokon može prepoznati istinsku veličinu svoga Sina.
Unutar zajednice učenika Marija se predstavlja kao „prijestolje mudrosti“ i to ne jer bolje od ikojeg teologa poznaje istine vjere, nego jer je na savršen način slušala i vršila riječi Božje (usp. Lk 11, 28) po kojima je u svojoj nutrini bila rasvijetljena i obasjana. Promatrajući Mariju postaje nam jasno kako se njezina savršena vjera, koja je omogućila tajnu Utjelovljenja, pretače u savršeno iskustvo transcendentnoga te u savršeno znanje. Krist je svojoj i našoj Majci tek pod križem otkrio njezin najdublji identitet, naime da je po Božjoj odredbi pozvana biti Majka njegova braće i sestara. Marija će puninu svoga identiteta otkriti tek u nebu, konačnom proslavom svoje duše i tijela. Crkva uči da nam je Marija, voljom Božjom, postala i nama darovana kao „majka u redu milosti“ (LG 61). Vjerojatno ćemo i mi tek u nebo otkriti koliko Crkva duguje Mariji te koliko ovisi o njezinu majčinskom zagovoru i brizi. No, za vrijeme našega zemaljskog putovanja s Marijom nam je hoditi, Mariji nam se je moliti, Mariju nam je častiti i ljubiti te jednom navijeke s njome u nebu živjeti. Do tada valjalo bi Marijin pogled usvojiti, naučiti poput Marije Bogu se podlagati te Božju riječ vršiti. Eto zašto bi trebalo moliti krunicu svaki dan; po molitvi krunice naučiti usvajati Marijin pogled i stav Marijina srca; po molitvi krunice naučiti kako je Isus u središtu svega te kako nam Marija uvijek vodi k Isusu, izvoru istinskog života, samome životu. Marija će nas naučiti kako je vjerovati i znati jedno te isto, tj. kako je vjera, povezana s ljubavlju, najdublji oblik znanja, u biti jedino istinsko znanje koje čovjek treba i mora naučiti. Marija će nas naučiti kako je vjera predanje vlastite osobe, svega onoga što netko jest i što posjeduje, Gospodinu Bogu i to ne jer to Bogu treba nego jer to nama treba; jer samo ono što je Bogu predano i darovano može biti preobraženo i nama iznova vraćeno i tek tada mi smo ono što trebamo biti, a ono što je naše postaje doista naše jer je Božje. Marija nas uči kako naša sloboda, mi sami rastemo proporcionalno našoj blizini s Bogom, tj. kako Bog ne ugrožava nego potvrđuje našu slobodu. Tek u Bogu i s Bogom uistinu smo slobodni, svoji i Božji. Eto zašto Mariju zazivamo kao vrata nebeska, a ja bih rekao i zemaljska. Naime, ako nas Marija vodi k Isusu, a Isus je nebo, raj, obećana zemlja, kraljevstvo Božje, tada je Marija vrata koja vode u nebo. Istodobno po njoj Isus je došao k nama, u naše predjele zemaljske; ona je uistinu prolaz, vrata kroz koja je Bog pohodio narod svoj. Eto zašto ne možemo bez Marije na svome putu k vječnoj domovini, eto zašto je Marija uzdanje naše, utočište grješnika, zvijezda jutarnja i sigurna luka spasa. S Marijom nam je putovati želimo li sigurno do cilja stići.
Do tada, do našega savršenog sjedinjenja u ljubavi s Majkom Marijom i njezinim Sinom, valja nam se truditi ostvariti ono za što je Gospodin molio u svojoj velikosvećeničkoj molitvi, a o čemu nam je progovorilo misno evanđelje. Isus moli za one koje mu je Otac dao, tj. Isus moli za nas; moli za nas da budemo, poput njegove Majke otvoreni poticajima Duha Svetoga te da nas Duh, baš kao i Mariju, dovede u Očev dom na nebesima.
Don Mladen Parlov
