Taj stravičan zločin, ubojstvo mog nevinog oca, zbio se pred očima troje maloljetne djece. Mene, koji sam imao 12, moje sestre od 14 i mlađega brata od svega 4 godine.

Kada nam Ivo Josipović u svojim, samo naoko benignim, a u stvari duboko ideologiziranim javnim istupima, veliča vrijednosti propale jugoslavenske tvorevine ili posredstvom svoje dalekovidnice pod čvrstom palicom vjerojatnog KOS-ovog agenta Gorana Radmana, slavi i veliča zločinca Tita i njegov isti takav partizanski pokret, većini se običnih Hrvata diže kosa na glavi. A što li tek proživljavaju oni ljudi koji su kao istinske hrvatske žrtve proživjele različite torture tog nehumanog komunističkog društva, samo zato što su imali drugačije mišljenje, drugačiju viziju slobode i razvoja društva, vlastiti svjetonazor, humaniji sustav vrijednosti.

Gledajući Josipovića i njegovu vladajuću neojugoslavensku kliku, koja se od rigidnih boljševika preko noći preobrazila u liberalnu kapitalističku elitu, a u stvarnosti, u ljudski šljam i svekoliki moralni ološ, te istinske hrvatske žrtve, u svojoj dugo sanjanoj slobodnoj državi Hrvatskoj iznova proživljavaju one iste patnje, poniženja, boli. Tih je osoba, na žalost, jako puno, a da sve ne bi ostalo samo na priči nakon kojih se, u pravilu, svojim bljutavim komentarima javljaju dežurni partijski ideolozi i čuvari novoga državnog i svjetskog poretka, ispričat ćemo jednu tužnu životnu priču uglednog hrvatskog iseljenika, istinske žrtve Josipovićevog nikad prežaljenog zločinačkog jugo-režima.

Radi se o gospodinu Ivi Viliću, rođenom 1933. godine u Uskoplju (Gornji Vakuf), tada kotar Bugojno, sada nastanjenom u Lovranu. Evo te priče ispričane njegovim riječima:

Moj pokojni otac Anto je bio službenik u šumarskoj upravi, a pokojna majka Danica domaćica, s troje djece. Oca su mi ubili partizani nakon završetka rata 1945. na zvjerski način. Usred bijela dana na kućna nam vrata grubo udaraju dvojica naoružanih partizana i od moje su majke, koja je otvorila vrata, zatražili da odmah iz kuće iziđe moj otac. Čim je otac izišao, odmah su počeli vrlo grubo: „Govori! Gdje se u šumi skrivaju ustaše i križari?” On im mirno odgovara da o tome ništa ne zna jer je on službenik u kancelariji i da o tome trebaju pitati šumare koji su na terenu. Partizani mu grubo odgovaraju da on to sve zna i da ih i on skriva i u svemu tome sudjeluje. Otac je to negirao, a oni su ga počeli tući kundacima govoreći mu da je i on ustaša i da znaju da je postavljao ustašku zastavu na zgradu šumarije gdje je radio. Otac im je odgovorio da je on zastavu postavljao na državne blagdane kako je bilo određeno zakonom, a to je morao raditi i prije NDH. Tada je jedan od partizana, bijesan što nije dobio tražene informacije, ponovno počeo udarati moga oca kundakom po glavi nakon čega se obliven krvlju onesvješten srušio na zemlju. Moja je majka priskočila brišući mu krv s glave i lica, nakon čega ju je taj isti partizan odgurnuo nogom, a u moga oca ispalio iz pištolja sve metke te opet počep puniti pištolj u namjeri da ubije i majku. Ipak onaj drugi ga je zaustavio. To se sve zbilo pred očima troje maloljetne djece. Mene, koji sam imao 12, moje sestre od 14 i mlađega brata sa svega 4 godine.

Taj Salko, kako se zvao taj revolucionar i „osloboditelj” koji mi je ubio oca, bio je neki teški primitivac iz najzabitijeg sela Vesela, kod Bugojna, kasnije je obnašao visoke partijske dužnosti. Nakon ubojstva, majka je s nama otrčala mjesnom župniku te mu sve ispričala, a nakon što smo se vratili kući poslije pola sata, mrtvoga oca više nije bilo u dvorištu. Susjed nam je rekao da su ga partizani u našoj karjoli odvezli i bacili u nabujalu rijeku Vrbas. Nakon dugog traganja njegovo mrtvo tijelo nikada nismo uspjeli pronaći.

U Zagrebu sam 1958. g. završio Šumarski fakultet. Pošto sam bio „ustaško dijete”, iako mi otac nije bio ustaša, znao sam da u toj državi nemam nikakve šanse za život dostojan čovjeka, a nisam imao niti osobne sigurnosti kao svjedok zvjerskoga ubojstva. Stoga sam prvom prilikom pobjegao iz „komunističkog raja” u SR Njemačku gdje sam sreo dosta naših ljudi sličnih tragičnih sudbina, a k tome potpuno nedužnih. To je bila ta „ekstremna ustaška emigracija” koja se najvećim djelom sastojala od ljudi koji u Jugoslaviji nisu mogli dobiti posao, te su ilegalno prelazili državnu granicu budući da im kao Hrvatima nisu htjeli izdavati putovnice.

Međutim, ni u Njemačkoj mi UDBA nije davala mira iako sam tamo postao ugledan čovjek koji je završio strojarski fakultet i radio na rukovodnim poslovima velike građevinske kompanije diljem svijeta. Najbolji primjer je bio kada sam pristao biti kum djeteta svog velikog prijatelja, također hrvatskog emigranta. Bila je to 1971. godina. Krštenje je bilo u njemačkoj crkvi, a na našu radost, umjesto njemačkog svećenika, dječaka je došao krstiti Hrvat, fra Mate. Nakon što smo mu se ispovjedili i dali po 100 DEM milodara, svi smo zajedno otišli u slavljenikov stan gdje smo se častili i pjevali hrvatske pjesme (Lijepa naša, Oj ti vilo, Ustani bane), a u dnevnom boravku bila je razapeta hrvatska zastava. Tri mjeseca kasnije vraćajući se u Jugoslaviju, na graničnom prijelazu milicajac me detaljno pretresao, pitavši me različite detalje, da bi mi onda rekao da parkiram auto sa strane i uđem u kancelariju. Tamo sam čekao duže od jednog sata, a na upite zašto čekam, odgovarali bi mi sa „samo ti sjedi, uskoro ćeš sve doznati”. Nakon dva sata došla je marica s dva milicajca te su me sproveli u riječki istražni zatvor gdje sam prenoćio, da bi me naredno jutro sproveli u Zenicu radi istrage. Tamo sam, a bez da je itko od mojih najbližih znao gdje se nalazim, proveo puna tri mjeseca. Istragu su vodili drug Đoka, stručnjak za emigraciju i drug Dule – psiholog. Čim su me prvi put vidjeli rekli su mi: „Ivica, čuli smo da lijepo pjevaš ustaške pjesme pa ti dajemo priliku da sad i nama propjevaš!” Odmah mi je bilo jasno da me je netko s proslave krštenja cinkao jugoudbi. Samo sam se pitao tko je to mogao biti. Svi su na proslavi, a nije ih bilo puno, bili iskreni domoljubi, pa smo svi počeli sumnjati na izvjesnu Milenu, Srpkinju i suprugu jednoga od njih. Nitko nije mogao ni sanjati da je to bio fra Mate. Milena je bila obrazovana žene i mrzila je istinski jugokomuniste i brzo smo shvatili svoju grešku. Iz Zenice sam se izvukao uz Božju pomoć.

Nakon 10 godina vratio sam se u Lovran gdje sam u međuvremenu sagradio kuću, i dolaskom u opatijski hotel „Admiral” ugledah na recepciji u službenoj odori osobu izgledom identičnu fra Mati. Upitah ga odmah ima li on brata svećenika, a on se kiselo nasmije i odgovori kako uopće nema brata. Kada je u Opatiji 1991. osnovan HDZ čemu sam nazočio, za predsjednika je izabran taj isti čovjek iz navedenog hotela, po imenu Marko Božić, stalno koristeći izraze pune Božjega imena. Nedugo potom iz Njemačke nam dođe informacija da je naš fra Mate Udbin agent koji je radio u jugoslavenskom trgovačkom predstavništvu i da se zove, pogodite, Marko Božić! Nas nekoliko smo odmah uputili pismo središnjici HDZ.a kako je udbaš došao na čelo opatijske podružnice stranke ali nikakav odgovor nismo dobivali. Tada mi je jedan stranački kolega rekao da što svi mi očekivali.To je isto kao da ste Boljkovcu prijavili Manolića da je radio za Udbu. Ono što osobno znam jest i to da u Lovranu i sada aktivno djeluje i rukovodi riječkim udbašima bivša saborska zastupnica, Marija Petković, čijom je „zaslugom” i pozicijom u propaloj Jugoslaviji, ponosni turistički gradić i biser još iz doba carske Austro-ugarske, dobio za pobratima, ni manje-ni više nego Bajinu Baštu iz Srbije.

Spasio me Branko Mikulić, partizanski „prvoborac” i visoki državni dužnosnik

Za kraj bih želio ispričati kako sam se uspio spasiti iz zatvora u Zenici gdje mi je trebalo započeti suđenje i gdje su mi prijetili minimalnom 10-godišnjom zatvorskom kaznom zbog moje „ustaške djelatnosti u inostranstvu”. Igrom životnoga slučaja 20-ih godina XX. stoljeća moja je obitelj primila jednog dječaka koji je ostao bez majke i othranila ga skupa s nama kao svoga sina. Taj se dječak zvao Branko Mikulić, kasniji visoki državni dužnosnik i član Predsjedništva SFRJ. Taj se dječak zajedno sa mnom skrivao po okolnim šumama od povremenih upada partizana u naše selo, skrivajući se od nasilne mobilizacije. Zajedno smo u šumi skrivali našu stoku i zakapali pšenicu koju su partizani poput drumskih razbojnika od seljaka pljačkali. Nikoga se narod nije toliko plašio koliko partizanskih hordi, neukih, primitivnih ljudi koji su s oružjem u rukama uživali pokazivati svoju moć i iživljavati se na nedužnim ljudima. U jednom takvom naglom upadu partizana u selo, Branko Mikulić i ja uspjeli smo se samo sakriti u našoj štali ali su njega, pošto je bio dosta stariji i veći od mene, u sijenu primjetili i na silu ga unovačili davši mu odmah u ruke neku kratku talijansku pušku.

Doslovno tri dana prije početka mog sudskog procesa moj mlađi brat je u lokalnoj gostionici slučajno čuo od lokalnih partijskih drugova da se nalazim u zeničkom zatvoru i odmah je otrčao to kazati našoj majci koja nije niti trenutka oklijevala. Uputila se s jednim pršutom u Sarajevo i ušla u ured Branka Mikulića koji je tada obnašao visoku republičku funkciju. Zavapila je riječima:”Branko sine, othranila sam te ko svoga, a sada mi spasi sina!” Kada je čuo gdje se nalazim, Mikulić je odmah obećao učiniti sve što može da me spasi. Moja se majka nije uspjela ni vratiti u naše selo, a ja sam već bio slobodan. Naime, iz ćelije su me odveli Đoki i Duletu koji su me, na moje veliko čuđenje, dočekali s osmjehom i toplim riječima me pozdravili. Rekli su kako su oni malo razmislili, da znaju da ja imam obitelj, djecu i da sam uvijek bio dobar s ljudima i svirao na priredbama (svirao sam klavir i harmoniku) te da će me pustiti jer vjeruju da će sve biti dobro. Istog časa su me i pustili da se vratim u Njemačku, ali su mi dali jednu ceduljicu s telefonskim brojem, naglasivši da odmah po dolasku u Njemačku nazovem taj broj. Po dolasku u Njemačku ostao sam bez prijašnjega posla jer se nisam javljao tri mjeseca zbog zatvora, ali sam uskoro pronašao drugi, a na onaj telefonski broj sam zaboravio. Nisu prošla tri dana, a tajnicu direktora su nazvali i tražili mene na telefon. Kada sam se javio rekli su mi da obvezatno sutra moram doći u konzulat SFRJ u Studgartu. Dolaskom u konzulat primio me konzul osobno i dočekao riječima: „Pa gde si bre Ivo, šta se ne javljaš. Mi smo čekali tvoj poziv, a ti ništa!” Uslijedio je pokušaj moga vrbovanja za Udbu i ubacivanja u ustašku emigraciju, što sam kategorički odbijao pravdajući se nesposobnim za takve poslove, strahom od osvete i sl. Uslijedile su ponude dobivanja specijalnih potvrda za jugo-carinu posredstvom kojih bih mogao uvesti preko granice sve što želim i td. i td. Nakon mog negativnog odgovora (pobogu, ubili su mi oca pred mojim očima i još se usuđuju tražiti moje usluge!) konzul je postao nervozan govoreći kako ja po ustavu moram štititi svoju domovinu i sl. gluposti koje su završile neuspjehom, tako da sam i dalje bio praćen i psihički maltretiran od strane jugo-agenata. Želim samo reći kako hrvatski narod više ne smije šutjeti niti dozvoliti da ga gaze neojugoslavenski ideolozi u državnim službama, instalirani od onih istih osoba koje su prema nama u bivšoj državi provodili otvoreni teror i bavili se državnim terorizmom. Moja priča neka bude primjer mladima da se Domovina mora braniti inače nam nema budućnosti. Takvih je priča puno ali šutjeti se ne smije i njih hrvatski građani moraju čuti kao zalog svoje budućnosti tj. da nam se povijest ne ponovi. 

Josipović nije moj predsjednik

U ime gospodina Vilića i svih drugih živih i mrtvih stradalnika i istinskih boraca za hrvatsku slobodu, od kojih mnogi iznova proživljavaju traume, patnje i boli zbog protuhrvatskih poteza neojugoslavenskih vlasti u institucijama slobodne države Hrvatske, javno se odričem predsjednika Josipovića! Ne želim da me ta ljudska i politička karikatura predstavlja u inozemstvu, omalovažavajući i vrijeđajući moj hrvatski narod i moju Domovinu, govoreći u tuđinskim parlamentima o „ustaškoj zmiji” u Hrvatskoj, ili posredstvom svog, izvana mu nametnutog savjetnika Dejana Jovića, u stranim medijima iznoseći neistine o porastu fašizma u Hrvatskoj, netolerancije, diskriminacije i kojih sve laži ne!

Imam ga se puno pravo odreći, isto tako kako se Josipović odrekao hrvatskoga naroda prevarantskom predizbornom kampanjom u kojoj je lažno promovirao svoju „novu pravednost” koja se u stvarnosti ogleda u selektivnoj primjeni pravde kroz, npr. degutantnim pokušajima zaštite udbaških nalogodavaca počinjenja zločina nad Hrvatima, Perkovića i Mustača, čak i promjenom Ustava. Nije Josipović u predizbornoj kampanji govorio o svom podređivanju hrvatskih nacionalnih interesa u korist njegove agitacije za, od naroda neodobren strani projekt obnove nekakve regije, niti je u kampanji rekao da će se „čitava Hrvatska uskoro zacrveniti”! Tu je odvratnu frazu izrekao netom nakon svoje pobjede na izborima. On je nacionalne interese podredio vlastitim interesima i vlastitoj servilnosti tuđim moćnicima i zato mora snositi punu odgovornost za političko, gospodarsko, moralno i sveukupno stanje svijesti hrvatskoga naroda i njegove države. Josipović je notorni manipulator kojega se zato imam puno pravo javno odreći, a pozivam i druge kolege i građane koji ovako misle da isto učine. Svojim zajedničkim glasom ne dozvolimo, u ime svih naših povjesnih žrtava i boraca za hrvatsku slobodu i državnost, da Josipović dobije još jedan mandat kojim će hrvatsku državu pohraniti u grobnicu povijesnog zaborava.
Autor: Zoran Meter/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save