NE TUGUJ NACIJO: Bar smo uživali u savršenom srpskom jeziku R. Prosinečkog
Svjetsko nogometno prvenstvo došlo je do polovice svog tijeka, a za nas je završilo prije nego što smo očekivali i priželjkivali.
Preko njega upoznajemo i zemlju domaćina. Brazil je zemlja silnog porasta BDP-a, ali to za mase radništva i nezaposlenih ne znači puno. Prosvjeduje se izvan stadiona, a stadioni su, bilo tko i bilo gdje da igra, prepuni. I možda bi u ovoj zemlji nogometa trebalo uvijek održavati ovakva natjecanja.
Najveći je apsurd ove igre u tome što bogataši trče za loptom, poraze ne doživljavaju kao tragediju, dok istinski pate samo navijači.
Nerijetko su im uspjesi momčadi za koju navijaju jedina životna satisfakcija. Hoće se kazati kako je šport sredstvo zbližavanja, ljubavi i prijateljstva, a zapravo je sve to iznad svega golem biznis, a odmah zatim i sudar nacija i država, koji dolazi kao neka vrsta zamjene za ratove. I, dakako, licemjerja ima napretek.
Dok jedne rase u globalnoj politici izrabljuju i tlače druge, ovdje se tobože alergično u duhu nove političke korektnosti regaira na svaki tzv. ispad rasizma i ksenofobije, igrači nose transparente i izgovaraju propagandne proturasističke parole. Džentlmeni s bijelim rukavicama, kojima će te prvom zgodom stegnuti oko vrata.
Po nogometu bi se moglo zaključiti kako „treći svijet“ ipak napreduje, ali daleko je to od zbilje.
Neobjektivnost bez granica
Naši su se vratili svaki bogatiji za džeparac od 140 tisuća eura, bogme nisu loše prošli ni treneri, glasnogovornici, maseri, dužnosnici, ukupno njih trinaestorica, među kojima je bila čak i navodna Šukerova prijateljica zvana Seve nacionale, koji su zaradili tek polovicu onoga što je pripalo igračima. Ne tuguj nacijo, reklo bi se.
Ta isto su prošli i Englezi, Španjolci, Talijani, Portugalci, ili Rusi i Japanci, a svi su imali, za razliku od našeg početnika, iskusne, prekaljene i skupo plaćene izbornike. Zapravo, na kraju svi izgube, samo je jedan pobjednik. I što dalje ideš, a ne dođeš do vrha, tuga je veća. Prolazni proplamsaji sreće samo su priprema za veliku nesreću.
Zanimljivo je promatrati natjecanje, ali ništa manje zanimljivo nije ni promatrati promatrače, bilo laike ili profesionalce, u čijem se držanju zrcale neke značajne crte domaćeg mentaliteta. Nevjerojatna je, primjerice, količina neobjektivnosti. Kad se pobijedi jedan Kamerun, vjerojatno najlošiji sastav na cijeloj smotri, sve vrvi od neobuzdana oduševljenja i idealiziranja, odjednom je selektor smislio genijalnu taktiku, igrači su bili vrhunski, a čim izgubiš, izbornik nema pojma, igrači su isluženi, nedorasli i precijenjeni.
Jedna lopta s unutarnje ili vanjske strane stative, jedan trenutak slučajnosti dijeli genija od budale, heroja od kukavice. Niku Kovača, naravno, treba odmah smijeniti i već svatko gura nekog svog kandidata, kojega je do jučer tjerao tragom bez obzira.
Sam Kovač, nimalo za nas neuobičajno, ne sluša savjete, osim eventualno savjeta svog mlađeg brata, a izgleda ne cijeni ni igrače kakav je on sam bio.
Kao najvažnija vijest dana jednoga je jutra osvanula snimka dvojice golih igrača na rubu hotelskog bazena, a mogli su ih snimiti i u kadi za tuširanje. Do sada je samo ženski spol bio objektom sličnih fotopothvata, a evo, sada to postaju i muškarci, što je, valja priznati, veliki napredak u jačanju ravnopravnosti spolova i rodova.
Drugoga dana smo obaviješteni preko svih medija kako je FIFA pokrenula istražni postupak zbog rasizma i homofobije hrvatskih navijača. Uz to, nismo mogli dobiti nikakvo objašnjenje. Tek informacija da se pojavila jedna „šahovnica“ koja počinje s bijelim poljem! E sad, kakve to veze ima s rasizmom i homofobijom, to tek treba dokučiti.
Briga za susjede
Svjetskoj nogometnoj organizaciji je jako važno počinje li hrvatski grb bijelim ili crvenim kvadratom. Bit će, ipak, kako se radi o neumornim domaćim dobro plaćenim lovcima na vještice.
Kao što je uoči prošlog Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi Ivo Josipović pozvao svoje državljane neka navijaju za Srbiju, kao pod nekom dirigentskom palicom skoro svi mediji su tražili od naših navijača da navijaju za BiH, pri čemu im nimalo nije smetala činjenica da Bošnjaci s punim žarom uvijek navijaju protiv Hrvatske.
Ali to je naša velikodušnost. Naši su analitičari demonstrirali i smisao za jezike. U studiju HTV Robert Prosinečki, zagrebački dečko, govorio je savršenim beogradskim naglaskom i ekavicom, iako je u Beogradu živio kratko.
Zoran Milanović skoknuo je u Sao Paulo da bi nazočio uvodnom susretu Hrvatske i Brazila. Bez imalo ironije, zašto ne biti sa svojom momčadi na jednoj svjetskoj priredbi gdje se promiče ime tvoje još uvijek malo poznate zemlje i iskoristiti priliku susresti se s kolegicom velike zemlje domaćina?
Ali ne, HTV je zajedljivo naglasio kako Milanović putuje o trošku poreznih obveznika. A o čijem je trošku, molit ću lijepo, putovalo desetak reportera te iste televizije e da bi donijeli priču o prometu u Riju, ili razgovore s Goranom Vlaovićem na poluvremenima utakmica. Ma nije riječ o trošku, nego o tome da se Milanoviću traži dlaka u jajetu, jer ga se smatra krivcem za rušenje rejtinga SDP-a.
Zbog prvenstva turizam nam je nešto podbacio. Ali gle čuda, domaći su se mediji, pridružujući se britanskima, skandalizirali nad činjenicom što je skupina eurozastupnika iz Britanije na poziv Ruže Tomašić potrošila u Dubrovniku tridesetak tisuća svojih ili europskih funti! Eh, ružo rumena.
Josip Jović / Slobodna Dalmacija
