Đ. Vidmarović: Putinovi sljedbenici u Hrvatskoj i dalje vrijeđaju Ukrajinu

UKRAJINA – Objavljujući svoj „Kijevski dnevnik” na stranicama Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća nastojao sam našoj široj javnosti objasniti što se doista dešava u Ukrajini nakon Narodne revolucije na Trgu nezavisnosti, odnosno zbog čega je došlo do ruske agresije na ovu nezavisnu i miroljubivu europsku i slavensku državu.

Vjerovao sam kako će naši novinari, odnosno njihovi urednici i vlasnici novina, napustiti dezinformacije koje su dobivali iz i vojno-političkog stožera predsjednika Ruske Federacije, Vladimira Vladimiroviča Putina.

Smatrao sam kako je riječ o neznanju i krivom obavještavanju zbog toga što kod nas nitko od novinara i ljudi iz političke elite ne poznaje ukrajinski jezik, ukrajinsku kulturu i povijest ukrajinsko-ruskih odnosa. Već sam tada upozorio na postojanje hrvatskih Putinovaca, odnosno ljudi iz javnog prostora koji su oduševljeni Putinom i podržavaju njegovu agresiju na Ukrajinu.

Laži kojima su se služili hvaleći javno i između redaka svoga idola, nisu napustili i sada sam uvjeren kako je riječ o svjesnim ideolozima velikoruskog imperijalizma. Zbog čega i za čiji račun neka sazna netko drugi. Pri tome bitno razlikujem Putinovo rušenje međunarodnog pravnog poretka i agresiju na susjedne zemlje, od poštovanja ruskoj kulturi i ruskom narodu.

Ruska Federacija je izvršila agresiju na nezavisnu i suverenu Ukrajinu, bez ikakvog stvarnog povoda. Vojnom je silom okupirala njezinu veliku pokrajinu koja se zove Autonomna Republika Krim, a potom ju na svečan način proglasila sastavnim dijelom RF. Takvo nešto nismo imalo od „anšlusa” Republike Austrije. Nakon Krima krenulo se na izazivanje nereda, pobunu ruske manjine i proglašavanje njihovih paradržava kako bi se dobio kakav-takav alibi za daljnju okupaciju Ukrajine.
Za agresiju na Ukrajinu kriv je Vladimir Putin. On je i sada gospodar rata i mira. Jednom jedinom porukom svojim sunarodnjacima u Ukrajini on bi mogao smiriti njihovu pobunu i zaustaviti krvoprolića i razaranja u kojima će, na žalost, najveći gubitnici biti upravo pripadnici nacionalne manjine. Zauvijek će nositi žig pobunjenika, ukrajinofoba i terorista.
Ponovo upozoravam na laži, odnosno poluistine kojima hrvatski Putinovci opravdavaju rusku agresiju na Ukrajinu:

1. Laž da je generalni sekretar KPSS Nikita Hruščov 1954. samovoljno poklonio poluotok Krim Ukrajini, zbog čega, eto, Putin ispravlja povijesnu nepravdu.
Hruščov nije ništa samovoljno poklonio. Riječ je o dvostrukoj zamjeni teritorija (konačno, KPSS je to činila i na drugim prostorima SSSR-a). Nerazvijeni i zapušteni poluotok Krim (na kojem je vrijedila samo velika pomorska baza u Sevastopolju) odlukom Vrhovnog Sovjeta SSSR-a stavljen je pod jurisdikciju gospodarski razvijenije Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike, ali je za uzvrat ukrajinska vrlo plodna i ekonomski snažna Bilgorodska oblast, s milijun i pol žitelja ukrajinskog podrijetla, stavljena pod jurisdikciju Ruske Federacije. Kada bi Putin mislio na „ispravljanje povijesne nepravde” tada bi Bilgorodsku oblast vratio Ukrajini.

2. Laž o narodnoj revoluciji na „Trgu nezavisnosti” kao fašističkoj.
Na kijevskom „Majdanu nezaležnosti” (Trg nezavisnosti) i s njim povezanoj središnjoj ulici Hreščatik, došlo je krajem 2013. do narodnih demonstracija nakon što je predsjednik Viktor Janukovič odbio potpisati akt o započinjanju pregovora o pristupanju Ukrajine Europskoj Uniji i otpočeo pripreme za pristupanje carinskoj uniji koju bi činile Ruska Federacija, Bjelorusija, Kazahstan i Ukrajina.
Putin je odmah ponudio velikodušno ogroman kredit Ukrajini, nastojeći parirati sporoj EU-diplomaciji. Demonstranti su tražili da se Ukrajina usmjeri prema euro-atlantskim integracijama. Ništa tu nije bilo fašističko, već domoljubno i razumno. Da li se netko ubacivao među prosvjednike kako bi preko svojih agenata osramotio čestite nakane prosvjednika, vjerojatno jest, ali ne samo Amerikanci, kako ističe ruska promičba, već su činili „debelo” i ruski agenti, kako je saznala javnost. Da je bivši ukrajinski predsjednik Janukovič odmah pristao na produžetak pregovora s EU do krvoprolića i agresije vjerojatno ne bi došlo.

3. Laž da je predsjednik Januković srušen udarom, te da je nova ukrajinska vlada pučistička i stoga bez legitimiteta.

A) Janukovič kao Putinov čovjek znao je što mora činiti: pod svaku cijenu legalizirati međunarodno-pravnom infrastrukturom Ukrajinu kao ruski protektorat, a to je u praksi značilo skršiti prosvjednike kako ne bi izbila Druga Narančasta Revolucija. Činio je to angažiranjem specijalnih i vrlo okrutnih policijskih snaga zvanih „Berkut”, vjerujući kako će se „plašljivi Ukrajinci” povući nakon prvog metka.

B) Međutim, Januković i njegovi ruski istomišljenici ovoga su se puta prevarili. Demonstracije su se nastavile i stoga on 18. i 19. veljače 2014. naređuje gađanje u živo meso. Nakon što je na „Majdanu nezaležnosti” ostalo ležati preko 100 mrtvih prosvjednika, a to je bio ogroman broj na koji Putinovi stratezi nisu računali, svijet se zgrozio. Janukovič tada shvaća kako je vrag odnio šalu, te da mora potpisati nekakav sporazum s prosvjednicima kako bi spriječio opći narodni ustanak.

C) Krvoproliće na „Majdanu nezaležnosti” nije pokazalo samo Janukoviču kako je situacija izmakla kontroli, već i njegovim suradnicima. Slijedi ono bitno: i u njegovoj parlamentarnoj koalicionoj većini koju su činile Stranka Regional i Komunistička Partija Ukrajine Petra Simonenka dolazi do snažnih unutarnjih potresa, jer svi zastupnici nisu bili za podvrgavanje ruskoj vlasti i pretvaranje Ukrajine u novu Bjelorusiju, a najmanje za građanski rat.

D) Pritisnut prvenstveno nezadovoljstvom svojih parlamentarnih zastupnika Janukovič pristaje na kompromis: u nazočnosti visokih predstavnika Poljske, Njemačke, Francuske i Rusije potpisuje sporazum o smirivanju, i početku pregovora o formiranju nove Vlade. Premijer Azarov (nije nikada riječ izgovorio na ukrajinskom jeziku!, provocirajući time državotvorne Ukrajince) nekoliko dana ranije, kao omražen i protu-ukrajinski nastrojen političar, podnio je ostavku.

E) Prosvjednici ne prihvaćaju ponuđeni kompromis, a predsjednika Janukoviča prestaje podržavati znatan dio njegovih parlamentarnih zastupnika. Što više, oni 21. veljače 2014. glasuju za prijedlog opozicije o povlačenju „Berkuta” u vojarnu i odustajanju od oružanog slamanja demonstracija.

F) Nakon što je Verhovna Rada, glasovima i Janukovičevih zastupnika donijela navedenu odluku, on 22. veljače 2014. „gubi glavu” i ponovno donosi politički gledano katastrofalnu odluku: nestaje iz Kijeva. Promatrači su mislili kako je svoj ured dislocirao u istočne pokrajine nastanjene ruskom nacionalnom manjinom, odakle će dalje rukovoditi državom.
Putin ne priznaje novu ukrajinsku Vladu i povlači svog veleposlanika iz Kijeva. Odmah stavlja u pokret već ranije pripremljene programe i vojne snage za okupaciju Krima. Slijedi režirani referendum o pripajanju Rusiji, a potom „službeno” pripajanje-anektiranje ukrajinske Autonomne Republike Krim u sastav Ruske Federacije. Portali obznanjuju planove o osvajanje Ukrajine pod nazivom A, B, C.

No, on je junački prebjegao u Rusiju, čime je njegova ustavna funkcija prestala postojati. Nije se imao razloga bojati jer je bio vrhovni zapovjednik oružanih snaga, a u njima je tijekom ranijih godina smijenio cjelokupni zapovjedni kadar i zamijenio ga sebi odanim proruskim časnicima. Očito je računao kako će njegov primjer slijediti injegovi parlamentarni zastupnici i prijeći u Rusiju, čime bi u Ukrajini nastao apsolutni ustavni kaos.

G) Nakon što je ukrajinska država ostala bez poglavara,predsjednik Parlamenta automatski po Ustavu postaje privremeni vršitelj dužnosti Predsjednika Ukrajine. Parlamentarni lideri hitno „zbrajaju” svoje zastupnike i otkrivaju da Janukovičeva koalicija više nema natpolovičnu većinu, jer se dio njezinih zastupnika izdvojio i proglasio nezavisnima. Time su otvorena vrata za nove koalicione dogovore i formiranje nove Vlade na čelu s mladim političarom i zastupnikom stranke „Batkivščina” (Julije Timošenko), Arsenijem Jacenjukom.

Sada je upravo na djelu Plan B, po kojem se stvaraju samoproglašene Ruske krajine, provode pseudo referendum o pripajanju RF, u područjima gdje živi koncentrirana ruska manjina, otkazuju poslušnost središnjoj Vladi, počinju protiv nje s ratnim operacijama uz asistenciju iz Rusije (dobivaju čak tenkove i protuavionske rakete!), kako bi isforsirali rusku agresiju i pripajanje toj susjednoj Državi.

4. Laž o ugroženosti ruske nacionalne manjine u Ukrajini.
Ne samo što nije bila ugrožena, ta je manjina bila gospodstvujuća. Većina vodećih političara bili su Rusi, ili od njih ovisni Ukrajinci, koje ovdje nazivaju „janjičari”, odnosno „mankurti”. Ukrajinski oligarski bili su povezani s ruskima, a oni su važan dio političke elite.

5. Laž o ugroženosti ruskog jezika u Ukrajini.
To je laž visoka do neba. Upravo je bilo obratno. Npr., u Kijevu nisi mogao kupiti obične novine na ukrajinskom jeziku, a sve vladine i državne ustanove, od vrha do dna, nametale su Ukrajincima ruski jezik. TV i radio postaje – 80 % na ruskom jeziku.

6. Laž o „ruskojezičnim Ukrajincima” kao, tobože, željnima ruske okupacije.
Nema „ruskojezičnih Ukrajinaca”, već dvojezičnih, uključujući i ukrajinske Ruse. Osobno o tome svjedočim. Osim toga, dvojezični Ukrajinci su domoljubi, a ne izdajnici.

7. Laž o antisemitizmu nove ukrajinske Vlade.
Dokazao sam objavljivanjem proglasa i izjava vodstva ukrajinske konfesionalno-etničke židovske zajednice u Ukrajini da nije tako. Upravo Putin je taj koji je javno obznanio da „Rusiji nisu potrebne nacionalne manjine”.
Djelovanje hrvatskih Putinovaca se ipak nastavilo i traje do danas. Strašno je bilo slušati stavove savjetnika bivšeg predsjednika Mesića (koji to čini i dalje u njegovome čudnom Kabinetu) novinara Tomislava Jakića, iznesene na HTV-u emisiji gdje je nastupio zajedno s ukrajinskim profesorom Paščenkom, predstojnikom Katedre za ukrajinski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u zagrebu). A Mesić je predsjednik Hrvatsko-ukrajinskog društva prijateljstva, što bi pretpostavljalo da njegov savjetnik ima s njime usuglašena mišljenja glede agresije na Ukrajinu.

Afirmacija putinizma

„Slobodna Dalmacija”, a riječ je o glasilu vladajuće stranke SDP, otišla je, možda nadalje u afirmaciji „putinizma”. Taj je bilten čak objavio intervju s ruskim generalom Balujevskim. Zamislite, da jenetko u Ukrajini tijekom srpske agresije, objavio intervju s generalom Hadžićem kako bi ovaj objasnio opravdanost agresije. Neshvatljiv i vrlo štetan postupak Slobodne Dalmacije.

Dana 31. svibnja 2014. iste novine objavljuju članak Denisa Krnića: „Putin je u Ukrajini pokrenuo detronizaciju Amerike” u kojoj OPRAVDAVA rusku agresiju na Ukrajinu, jer ju je, tobože, isprovocirao Zapad, a Putin ne može Ukrajinu dati Zapadu. Kao da je Ukrajina banana- država. Na taj je članak reagirao osobno veleposlanik Ukrajine u RH, NJ. E. Oleksandr Levčenko člankom „Moja zemlja nije igračka u rukama velesila”. Kolega veleposlanik je u pravu.

On srčano i argumentirano brani svoju domovinu. Možemo samo požaliti što nije ranije bio izbalansiran glede svojih simpatija u Hrvatskoj. Vezao se uz hrvatske ljevičare, s njihovom partizanskom udrugom, držao čak govor u šumi Brezovica, ističući svoj komunistički svjetonazor, a da to uopće nije spadalo u opis njegovih radnih obveza. Mene, npr., kao osvjedočenog prijatelja Ukrajine i kolegu po diplomatskom rangu, nije nikada pozvao niti na kavu, što sam, dakako, dobro razumio.

Veleposlanstvo je dijelilo velika odličja hrvatskim političarima lijeve orijentacije koji nakon agresije na Ukrajinu nisu stali na njezinu stranu. Mukom zamukoše. Od bivših hrvatskih veleposlanika u Ukrajini, tek je čuti glas pisca ovih redaka. Ljevičari još uvijek preko Rusije misle na SSSR, a preko njega na SFRJ. Gdje su sada slavni hrvatski muževi s ukrajinskim državnim odličjima? Zašto ne dignu glas u obranu zemlje koja im je dala visoka odličja?

Miloševićev obrazac

Ukrajina je i dalje u ratu s Rusijom. Putin slijedi obrasce Slobodana Miloševića o tobožnjoj ugroženosti ruskog naroda. Okupacijom i aneksijom Krima Putin je srušio međunarodni pravni poredak. Umjesto da se zalaže za mir u svijetu, on se zalaže za Rusku Imperiju. Ukrajina nije kriva za moguće rusko-američke sporove. Ona nije ničim i nikada ugrožavala Rusiju. Ako Putin ima nešto s „Amerima”, zbog čega ne jurne na Aljasku, vrati je Rusiji i na taj način ispravi „povijesnu nepravdu”!

Jučer je Ukrajina, zajedno s Moldovom i Gruzijom potpisala Dogovor o početku pregovora o pridruživanju a EU. Konačno je i ova asocijacija počela razmišljati odgovorno i dugoročno. Samo da ih sada ne počnu deset godina daviti s papirologijom i političkim smicalicama, prije nego što ih prime u redovito članstvo. Putin je Ukrajini uskratio plin, koristeći ovaj energent kao sredstvo svoje politike. Zapad s njime pregovara, ali se stječe dojam kako su okupaciju Krima prihvatili kao svršen čin.

Novi ukrajinski predsjednik Porošenko nastupa mudro kako bi Putinu izbio iz ruku argumente o tobožnjoj ugroženosti ruske manjine. No, samoproglašene Krajine ne zanima mir, već priključenje Rusiji. Ona ih je potaknula na rat protiv svoje zemlje Ukrajine, naoružala, motivirala, a ovi su jurnuli vrlo krvavo, rušeći čak i zrakoplove. Kao nekada kninskog šerifa Milana Martića, tako niti njih ne zanima primirje, niti pregovori.
Teško im je shvatiti kako je cijeli ovaj krvavi projekt propao. Putin je bio na putu da postane ugledan, utjecajan i poštovani lider cijeloga demokratskog i slobodoljubivog svijeta. Kada je izabran bio sam na njegovoj strani, dok su me mudri ukrajinski kolege uvjeravali kako treba biti na oprezu, jer KGB po utvrđenoj šabloni oblikuje svoj kadar. Sada se predsjednik Putin koprca u kaljuži imperijalnog osvajanja.

Koliko je samo nanio zla maloj državi Gruziji koja ga doista ničim nije mogla ugroziti! Rusija joj je najprije otrgnula Abhaziju, a zatim Južnu Osetiju, a umalo da nije uspjela i Adžariju. Sve to uz strašan i brutalan rat. Abhazija je danas pseudo-država u kojoj se živi bijedno i iz koje bježi svatko tko može pobjeći. A svi Gruzijci su iz Abhazije istjerani, etnički očišćeni. Što je s Moldovom? Kada će se samoproglašena Krajina „Transdnjistrija” vratiti u ustavno-pravni poredak zemlje? Što je s Krimskim Tatarima? Na njih i njihovo stradanje kao da se zaboravlja.

Naši Putinovci ne mogu shvatiti kako je njihov idol pogriješio. Uhvatila ga manija osvajanja. A ima najveću državu na svijetu – 1/6 kopna planete – i nije mu dosta! Zbog njega je proliveno previše krvi. Ne može se skrivati iza kršćanskih vrijednosti i Ruske Pravoslavne Crkve. Gruzijci su pravoslavci, dakle kršćani, Moldavani su pravoslavci, dakle kršćani, Ukrajinci su pravoslavci, dakle kršćani. To ne znači da je smio nanositi patnje i muslimanskim Čečenima i Krimskim Tatarima.
Vladimir Vladimirovič nije više slobodarski političar i ne može zbog toga biti uzor ljudima koji poštuju pravo malih naroda na nezavisnost, a poglavito onima koji poštuju međunarodni pravni poredak. Jeljcin nikada ne bi učinio to što je učinio Putin. A najtužnije je u svemu što ga mnogi Rusi podržavaju. Kao da će ih imperijalna osvajanja osloboditi pošasti alkoholizma, jer su trećina njih (uz ispriku na ovoj tvrdnji) – pijanci, ili bijele kuge, jer imaju više abortusa, nego krštenja. Ili misle da će im Imperija povećati životni standard?

Đuro Vidmarović/HKV

Odgovori

Skip to content