DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Sedamnaesta nedjelja kroz godinu
SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
1 Kr 3, 5. 7-12; Rim 8, 28-30; Mt 13, 44-52
„Kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem:
pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga“
(Mt 13, 45-46).
Središnja tema misnih čitanja je potraga za istinskom mudrošću koja bi trebala voditi čovjeka u ostvarenju vlastitog života. Prvo čitanje, iz Prve knjige o Kraljevima, donosi nam molitvu mladoga kralja Salomona koji se na početku svoga kraljevanja obraća molitvom Bogu da mu udijeli pronicavo srce da može suditi narodu, razlikovati dobro od zla ( 1 Kr 3, 9). Bog mu je uslišio molitvu te je mladome kralju udijelio dar mudrosti po kojoj je postao ne samo poznat, nego i simbol mudra čovjeka. I danas, nakon toliko stoljeća, za mudra se čovjeka kaže kako je „mudar ko Salomon“. Premda kralj Salomon, kako doznajemo iz povijesti njegova kraljevanja, nije nastavio mudro vladati i mudro se ponašati, ipak poruka njegove molitve upućene Gospodinu ostaje važeća za sva vremena, poruka da istinska mudrost vrijedi više, nego sva blaga ovoga svijeta.
U misnom evanđelju sv. nam Mateju donosi tri Gospodinove prispodobe o kraljevstvu Božjemu. Prve dvije, o otkrivenom blagu na njivi te o trgovcu biserjem, govore o istinski mudrom ponašanju. Naime, u obje prispodobe riječ je o otkriću istinskoga blaga zbog kojega se prodaje sve što se posjeduje kako bi ga se steklo. U prvoj prispodobi blago je otkriveno slučajno. Dok je kopao na njivi, možda kao najamnik za dnevnicu, čovjek je otkrio blago zakopano na njivi. Kako po zakonu sve na njivi pripada vlasniku, čovjek koji je otkrio blago krije blago na njivi, odlazi, prodaje sve što ima te kupuje njivu, a s njom i blago koje sad postaje njegovo. Blago je čovjek pronašao slučajno, ali je bio spreman sve drugo prodati kako bi ga stekao.
Kraljevstvo Božje, koje možemo nazvati i evanđeljem, milošću Božjom, samim Bogom, blago je koje netko u svome životu pronađe slučajno, premda kod Boga slučaj ne postoji. Onaj tko se istinski susretne s Bogom, s njegovim svetim svijetom, to zaista doživi kao najveće od svih blaga ovoga svijeta te je spreman poradi njega sve drugo prodati. Primjer imamo u brojnim velikanima, muževima i ženama, naše kršćanske povijesti koji su zbog služenja kraljevstvu Božjemu bili spremni sve drugo prodati kako bi se posvetili tom najvažnijem, najvećem cilju svoga života. Redovito je riječ o iskustvu dubokog obraćenja, a ono nije drugo doli iskustvo susreta sa živim Bogom, najvećim i jedinim istinskim blagom ljudskoga srca. Proces obraćenja proces je odvraćanja vlastitog bića od stvorenja prema Stvoritelju. U konačnici iskustvo obraćenika je iskustvo Boga koji je pronašao izgubljenog čovjeka. To je primjer sv. Augustina, Franje, Ignacija Lojolskog i tolikih drugih.
Druga nam prispodoba prikazuje kraljevstvo nebesko kao potragu trgovca za lijepim biserjem. Kad pronađe jedan osobito dragocjen, ode, rasproda sve što ima i kupi ga. Riječ je o svjesnoj potrazi. Može biti riječ o potrazi za životnim smislom, za istinom, za istinskom ljepotom, dobrotom. U konačnici je riječ o potrazi za onim što najviše ispunja ljudsko srce. Mi kršćani vjerujemo da sve spomenuto nalazimo u osobi Isusa Krista, koji je naša istina, istina o čovjeku i Bogu, naša svjetlost i svjetlost svijeta, naša radost i naša nada, naš mir i naš spokoj. Toliki veliki nemiri ljudski duhovi su se smirili, upokojili kad su Isusa otkrili. Spomenimo mislioca i fizičara Pascala, bl. Johna Henrya Newmanna, našega Marka Marulića i tolike druge velike duhove koji su neumorno tragali za istinom, a otkrili su je otkrivši Isusa Krista.
Zanimljivo je to s kraljevstvom nebeskim. Blizu nam je, u nama je, a opet daleko. Ono se nalazi u određenom pulsirajućem odnosu prema nama i našoj zemaljskoj stvarnosti. Koliko više dopuštamo Bogu da nas pronađe toliko nas njegovo kraljevstvo preobražava, toliko mi u njega urastamo. Onaj tko dopusti da ga Bog posve pronađe, onaj tko doživi iskustvo sv. Pavla da ne živi više on nego Krist u njemu, dakle iskustvo da je milošću preobražen, taj poželi posve uroniti u stvarnost, u puninu kraljevstva, a to je moguće jedino po smrti. Zato je sv. Pavao želio umrijeti kako bi posve uronio u stvarnost kraljevstva Božjega, a sv. je Franjo smrt nazivao svojom sestricom. Naše se približavanje kraljevstvu Božjemu i kraljevstva Božjega nama očituje u našim djelima, u našim odnosima prema Bogu i ljudima. U konačnici, zadnji je kriterij istinska, dobrohotna ljubav prema čovjeku.
No, nažalost, vrijedi i obrnuto. Naše samoljubivo, egoistično ponašanje, kad uvijek iznova sebe stavljamo u središte svega, svjedoči da smo daleko, tj. izvan kraljevstva Božjega i ono izvan nas. Pada mi na pamet tzv. Pascalova oklada. Naime, kad je prigovarao svojim poznanicima zbog njihova nemoralna življenja te ih upozoravao kako će za to jednom odgovarati, oni mu odgovoriše da im pokaže svoga Boga pa će se oni popraviti. On im odgovori da se poprave, da počnu čestito i plemenito živjeti pa će im biti očito kako Bog postoji. Kažu kad je Pascal umro da su mu u postavi od kaputa našli ušiven papirić s riječima: „Vatra. Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, ne Bog filozofa i učenjaka. Sigurnost. Sigurnost. Osjećaj. Radost. Mir. Bog Isusa Krista… Zaborav svijeta i svega osim Boga. On se nalazi samo putovima naučavanima u evanđelju… Isus Krist. Isus Krist. Neka ne budem nikada od njega odvojen!“
Gospodin Isus nije tek jedan od učitelja i reformatora čovječanstva. Njegovi zahtjevi nisu maleni i lagani. On traži sve, ali i sve daje. To „sve“ što on nudi i obećava jest život vječni i blaženo zajedništvo s Bogom i to ne tek na onome svijetu, nego ono počinje ovdje našim pristankom da kraljevstvo Božje siđe u naše srce te da u nama i po nama donosi svoje plodove. Ako smo za tjelesno zdravlje, za ovaj vremeniti život, spremni potrošiti sve što imamo, koliko bismo, kao kršćani, trebali biti spremni sve potrošiti na stjecanje života vječnoga.
Don Mladen Parlov
