IVICA ŠOLA: Oni imaju Barbiku, a mi gay paradu
U vrijeme Franje Tuđmana, dok je bio polupredsjednički sustav, a predsjedničke ovlasti goleme i ključne za život države, na Pantovčaku je sjedilo znatno manje personala, savjetnika za istraživanje ruda i gubljenje vremena nego danas, a proračun je bio gotovo upola manji. Danas, kada je polupredsjednički sustav zamijenjen, troškovi Ureda predsjednika, kao i personal, gotovo su se udvostručili, a ovlasti su gotovo nikakve u odnosu na premijera i Vladu.
Dokono na Pantovčaku
Izbori za Pantovčak zapravo su izbori za ulazak u besplatnu turističku agenciju za obilazak svijeta. U toj dokonoj atmosferi, kao i na svim dvorovima do kojih ne dopire muka smrtnika, omiljeni hobi mase besposlenih državnih funkcionara su dvorske borbe i spletke. Tako je i afera “Barbika” zapravo dobar uvod u jednu kampanju, predsjedničku, u kojoj će se voditi borba za dvorsko prijestolje s malo odgovornosti i mnogo ugodnosti. Iz perspektive prosječnog Hrvata afera “Barbika” važna je jednako kao i da se dogodila suprotna afera, afera “Lignja”; te afere, optuživanja i uvrijeđenosti, upiranja prstom i teorije zavjera, koje pritom među zainteresiranima isplivavaju, svjedoče samo o jednom: Osobe koje trebaju brinuti o ovoj državi i narodu totalno su “odljepile”, izgubile kontakt s realnošću, upućene su samo na sebe, na svoju medijsku sliku i kvadrate moći koji bi njihovom surealnom sebeljublju davale eros za narcisoidno samozadovoljavanje u što dužem razdoblju. I onda im jedan čovjek, g. Stockinger, raskrinka svu tu njihovu bizarnost koju oni zovu “politikom”.
S kim se seksala Kolinda, koga je “stiskao” Josipović u svojoj dugoj karijeri, čiji je tata jači, a čija mama peče bolje kolače, to je ukratko opisan sadržaj politike u Hrvata. Štete koje ostavljaju iza sebe su goleme. Da je polupredsjednički sustav na snazi, čovjek bi još razumio taj silan novac koji se troši za jedan preskup i neučinkoviti predsjednički ured, kao i zašto se instituciji predsjednika i njegovim izjavama daje toliko medijskog prostora kada njihov sadržaj nema veze s njegovim ovlastima, kao i zašto se u zemlji na rubu bankrota bilo kakva važnost daje “barbikama”. Pa onda stalno ti isti termini kao “paraobavještajno podzemlje”, kada bi se u vremenu kad je parni stroj odavno otišao u ropotarnicu uz malo mašte taj “fenomen” za psihijatrijsku analizu (paranoja kao bit političkog djelovanja), mogao prikladnije nazvati “elektroobavještajno podzemlje”.
Farsa koju zovu politikom
Vrtićka djeca, a to znam iz iskustva, mnogo bolje rješavaju takve “afere” od ovih što vode, ili pretendiraju na vođenje države, i to ne samo tko je kome “dao” barbiku, već i oko raspodjele moći. Infantilna regresija, to je cijela priča oko barbike, kao što će i cijela kampanja biti jedna farsa u smislu infantilne regresije gdje se za jednu skupu igračku tuku “barbika” i “lignja”. Toliko su si važni u svojim očima, toliko toga dnevno izgovore, toliko svojih slika i “selfića” odašilju, da je fantastični naziv ove afere po žgoljavoj dječjoj igrački osvijetlio bit politike u hrvatskoj bolje nego svi “analitičari” ozbiljnih lica. Narode, sve je sada jasno, vi njih shvaćate ozbiljno, a oni se još uvijek igraju s barbikama! I tako, ovi u Zagrebu dobili Barbiku, mi u Osijeku gay paradu. Farsa koju zovu politikom ide dalje, dok posljednji Hrvat ne pobjegne odavde.
Autor: Ivica Šola/glas-slavonije.hr
