Može li Crkva biti baš „svačiji dom”?
Zanimljivo je da sve češće u javnosti papu Franju citiraju ateisti. Koriste se njegovim riječima kad im to odgovora, i bez dubljeg razumijevanja. Paradoksalno je da Papinim riječima vitlaju oni koji ne samo da ne poznaju Katoličku crkvu, nego je uz to organski i ne podnose.
Najčešće korištena (uglavnom zlorabljena) Papina rečenica je – tko sam ja da im sudim? Papa je to svojedobno izgovorio novinarima u zrakoplovu u jednom spontanom, neformalnom razgovoru, a odnosila se na homoseksualce. Referenca Papinog retoričkog pitanja je evanđeoska i kristološka. Svaki katolik koji zna u što vjeruje i koji poznaje nauk Crkve, shvaća da se radi o stavu poniznosti i referiranja na Isusovu pouku da nikoga ne osuđujemo. No to ne znači da se bilo koga amnestira od moralne odgovornosti i da se dokida jasan moralni stav i svjetonazor koji podrazumijeva što je za katoličku vjeru prihvatljivo a što ne. Ljudi koji javno, pogotovo političari, zlorabe njegovu rečenicu za vlastite ideološke svrhe, koji se bilo ironično, bilo doslovno hvataju Papinih riječi, koriste ih za relativiziranje samog katoličkog nauka. Inverzivno zlorabe Papine riječi izravno protiv samih katolika, njihovog morala i nauka Crkve. Na bilo koje suštinsko pitanje katoličkog svjetonazora, pogotovo u odnosu na neprihvaćanje istospolnih brakova, od Sabora do medija, sada nam uzvraćaju: a tko ste vi da nam sudite? Istodobno, oni itekako sude i osuđuju ljude. I to vrlo olako. Mediji i politički život prepuni su retorike tužakanja i ideološkog etiketiranja. Imati stav o nečemu, vrjednosni, moralni i stručni, ne znači nekoga osuđivati. Izreći takav stav također nije osuda. No pretvaranjem rečenice „tko sam ja da im sudim” u parolu, svaki dijalog o vrjednosnim pitanjima pretvara se u sofističko nadmudrivanje ili čak i porugu. Ne suditi o nekomu ili nečemu, ne znači lišiti se zdravog razuma i prava na prosuđivanje određenih pojava i ponašanja. Ne znači lišiti se vlastitog stava i mišljenja, a pogotovo ne prava da se ono i javno izrekne. Paradoks doseže svoj vrhunac kad se katolike osuđuje zbog toga što navodno sami osuđuju čim izriču svoje vrjednosne stavove! Time se zatvara krug u kojemu slobodno izražavanje mišljenja postaje otežano jer na svaki ozbiljan stav neki papagajski uzvraćaju Papinom rečenicom, razumijevajući njezin smisao jednako koliko i papige.
Izdvojio bih još jednu Papinu misao koja se neformalno često koristi i u samoj Crkvi i izvan Crkve. Papa je jednom rekao da bi Crkva trebala biti svačiji dom. On često govori o siromasima i potrebitima, o odbačenima i nepoželjnima. Mislio je na Crkvu koja nikomu ne smije zatvoriti svoja vrata u smislu karitativnog i pastoralnog djelovanja. Međutim, i tu se javljaju neka dvojbena shvaćanja. Bergoglio nije precizan teolog kao Ratzinger, on često improvizira, zato se izlaže opasnosti da ga mediji krivo prenose i da ga mnogi krivo interpretiraju. Može li Crkva biti „svačiji dom” na način kako to shvaćaju oni koji bi prilagođavali njezin nauk shvaćajući tu sintagmu u doktrinalnom smislu – kao Crkva koja prima u svoje pripadništvo sve bez kriterija? Crkva u tom smislu ne može biti „svačiji dom” nego samo onih koji prihvaćaju zapovijedi Isusa Krista, koji vjeruju u Njega, žele ga nasljedovati i prihvaćaju nauk Katoličke crkve. Bilo kakvo ekstenzivno tumačenje te sintagme značilo bi da je Crkva nekakvo duhovno svratište ili retorta za neku novu smiksanu duhovnost od prilagođenog sinkretističkog katolištva koje se podređuje svemu i svakomu. Puno toga se danas propagira u ime ljubavi. To je primamljiva formula za mnoge, no kad pozorno razmatramo Isusove riječi, onda vidimo da je njihova zahtjevnost vrlo ozbiljna i nedvosmislena, i da tu nema prostora za nekakvo sentimentalističko i retoričko izvrdavanje. Ljubav da, ali je prati i – žrtva. Prihvaćanje da, ali i odricanje.
„Ne udružuj se s opakim!”
Sv. Pavao apostol u prvoj Poslanici Korinćanima u petom poglavlju kaže: „Napisah vam u poslanici da se ne miješate s bludnicima – ne općenito s bludnicima ovoga svijeta, lakomcima, ili razbojnicima, ili idolopoklonicima, jer biste inače morali iz svijeta izići. Napisah vam zapravo da se ne miješate s nazovibratom koji bi bio bludnik, ili lakomac, ili idolopoklonik, ili pogrđivač, ili pijanica, ili razbojnik. S takvim ni za stol! Što spada na me suditi one vani? Ne sudite li vi one koji su unutra? A one vani, Bog će suditi. Iskorijenite opakoga iz svoje sredine.” Ove Pavlove riječi kao i puno puta kad je on u pitanju vrlo su oštre, i preoštre za osjetljive uši današnjega čovjeka. Evo, Pavao veli, što spada na me suditi one vani? On je usredotočen na one koji su u Crkvi, koji su suzajedničari stola Gospodnjega, a koji se ponašaju kao „nazovibrat”, koji Crkvu praktički zlorabe kao paravan za svoje opačine i ne misle se promijeniti. Živimo u vremenima kad će takvi pod parolom „tko ste vi da mi sudite” rado ući u Crkvu, samo da bi joj iznutra nametnuli nova vrijednosna mjerila, da bi vlastitu grješnost prikazali kao ruho nove duhovnosti i da bi je pretvorili u „svačiji dom”. Kad Pavao kaže „iskorijenite opakoga iz svoje sredine” onda traži da zajednice vjernika u Crkvi ne žive u simbiozi s najgorim oblicima ljudske devijantnosti, da ne budu svratište u kojima će lažna subraća stolovati, nego da osvijeste svoju ulogu u svijetu – da moraju biti uzor, sol zemlje, da ne paktiraju s grijehom i sa svijetom na način da ih grijeh i svijet iznutra obuzmu i preuzmu. Ako Crkva u sebi tolerira zlo, ono će je zaraziti i nanijeti dušama veliku štetu. I podsjećam ovdje vrlo odlučno, Pavao je ove oštre riječi izrekao u duhu vlastite židovske i rabinske tradicije jer u Talmudu stoji: „Udalji se od zla susjeda i ne udružuj se s opakim!”
Autor: Zoran Vukman/velecasnisudac.com
