Akademik Željko Reiner: Uvjeti oprosta
Zločin i kajanje
Nedavno sam sudjelovao u predstavljanju knjige Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku Andrije Hebranga (Zadar, 2013.), knjige koja je ključna za istraživanje novije hrvatske povijesti. U njoj se isključivo na temelju višestruko provjerenih i pouzdanih podataka i činjenica, a potkrijepljeno brojnim brojkama i tablicama iznosi istina o besprimjernim zločinima nad hrvatskim civilima (ali i civilima pripadnicima ostalih nesrpskih naroda u Hrvatskoj) i nedvojbeno dokazuje postojanje planskog i sustavnog ubijanja civila u srbočetničkoj agresiji na Hrvatsku.
Pri tome o genocidnoj strategiji agresora najbolje govore brojke koje ukazuju da je na hrvatskoj strani bilo više ubijenih civila u naseljima nego poginulih vojnika na bojišnici. Čak 7.263 civila ubijena su u svojim kućama, u svojim dvorištima, na svojim radnim mjestima kao žrtve mržnje, kao žrtve osmišljenog i organiziranog zločina a ranjeno ih je 9.858 od kojih su mnogi ostali trajni invalidi!
Međutim, čitanje te knjige navelo me je na razmišljanje o tome trebaju li žrtve, nakon što je prošlo skoro četvrt stoljeća od tih strašnih zločina, oprostiti svojim zločincima i nije li već napokon došlo vrijeme, u što nas doduše mnogi političari koji su trenutačno na vlasti uporno već godinama uvjeravaju (od predsjednika Ive Josipovića do premijera Zorana Milanovića), da se sve to naprosto mora zaboraviti kao da nije ni postojalo.
Dapače, predsjednik Josipović se u to ime ljubi tri puta sa Tomislavom Nikolićem, četničkim vojvodom koji je još nedavno ponosno izjavljivao “Ja sam četnik i opet bih to bio u ratu” te “Ja i dalje mislim da je zapadna granica Srbije Vitrovitica – Karlovac – Karlobag i uvijek ću tako misliti”, a ministrica vanjskih i europskih poslova g. Vesna Pusić pokušavajući izjednačiti krivicu za rat tvrdi da su za njega „odgovorni neki drugi ljudi koji su ih (Hrvatsku i Srbiju) vodili u to vrijeme” dok je teško reći o čemu je u više navrata razgovarala sa trenutačnim srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem koji je 1995. godine u okupiranoj Glini govorio „Srpska Krajina, Glina i Banija nikad neće biti Hrvatska”, spominjući „srpske gradove Karlobag, Ogulin”, „zločinački režim Franje Tuđmana” i „nesrpsku fukaru” te da će, ako njegova Srpska radikalna stranka pod vodstvom četničkog vojvode i haškog optuženika Vojislava Šešelja pobijedi, „svi živjeti u Velikoj Srbiji”.
Najmlađi logoraš – 6 godina
Trebaju li i mogu li oprostiti roditelji, supružnici i djeca koji godinama žive u neizvjesnosti jer ne znaju ni mjesto gdje su njihovi najbliži pokopani, onima koji su ih ubili? Mogu li oprostiti onima koji su u tim ubojstvima sudjelovali pa točno znaju gdje leže kosti ubijenih ali to ne žele ni reći njihovim najbližima, a kamo li za to odgovarati? Kako će i kada će napokon rodbina tih žrtava naći svoj mir?
A takvih je nasilno odvedenih i nestalih osoba u agresiji na Hrvatsku čija je sudbina još uvijek nerazjašnjena i danas čak 1.663! Mogu li oprostiti roditelji, djeca i supružnici bespomoćnih ranjenika odvedenih iz vukovarske bolnice i hladnokrvno ubijenih? Trebaju li i mogu li oprostiti roditelji onih 345 djece koje su agresori na Hrvatsku izravno ubili? Trebaju li i mogu li oprostiti sva mučenja, batinjanja, lažna strijeljanja i izgladnjivanja tisuće Hrvata, ali pripadnici ostalih nesrpskih naroda u Hrvatskoj, koji su bili zatočeni u srpskim koncentracionim logorima, postojanje kojih država Srbija ni do danas nije priznala?
Najmlađi od tih logoraša imao je svega 6 godina, a najstariji je bio čak stariji od 90 godina. Trebaju li i mogu li oprostiti svojim silovateljima tisuće žena (točan broj se nikada neće saznati ali sve one žive sa neizbrisivim ranama na duši) koje su bile najstrašnije ponižene i zlostavljane pred očima svoje djece, braće i muževa u svojim kućama ili u srpskim koncentracionim logorima?
Hrvatski su građani prema vlastitim izjavama odnosno sukladno popisu stanovništva iz 2011. godine pretežito kršćani (91,37%), od čega su ogromna većina katolici (86,28% svih građana). Znatno je manje pravoslavnih (4,44%), protestanata (0,34%) te ostalih kršćana (0,30%) dok je 1,47% hrvatskih građana islamske vjeroispovjedi.
Budući da je oprost grijeha duboko utemeljen u samoj biti kršćanstva, a i Isus je u Evanđelju zatražio da ljubimo svoje neprijatelje (Luka 6:27, Matej 5:43-44), ne bi li se (površno gledajući) trebalo očekivati da su žrtve već odavno oprostile zločincima koji su ih silovali, ubili im djecu, očeve ili majke, bez obzira na to što većina tih zločinaca za svoja zvjerstva nikada nije bila kažnjena? Ne bi li trebalo očekivati da će zbog duboko ukorijenjenog kršćanskog pristupa u našem narodu oprost biti nešto očekivano, nešto do čega je zapravo već moralo doći?
Točno je da je samoj biti kršćanstva (i ne samo kršćanstva već i većine drugih religija) svojstveno opraštati. Međutim, opraštanje nije i ne može biti bezuvjetno, odnosno da bi se nekome oprostilo on prije toga mora priznati svoj grijeh i zločin i iskreno se pokajati zbog njega. Tek mu se tada može oprostiti. Pritom oprostiti nikako ne znači isto što i zaboraviti. U Katekizmu Katoličke crkve stoji da se treba iskupiti kajanjem kako bi se dobilo Božje oproštenje, dakle po njemu niti Bog ne oprašta bezuvjetno.
Kajanje – uvjet oprosta
Biblija govori o kajanju, opisujući ga kao »promjenu spoznaje o svome grijehu što ima za posljedicu promjenu ponašanja« kao preduvjetu opraštanja, a Ivan Krstitelj je onima koje je krstio govorio je da moraju svojim djelima pokazati da je njihovo kajanje stvarno uvjetujući oproštenje grijeha kajanjem (Luka 3:3, Matej 3:6, Marko 1:4, ). I u Djelima apostolskim (3:19) jasno piše da je kajanje uvjet za oprost grijeha: „Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši”.
Kajanje je uvjet za oprost grijeha i u Pravoslavnoj crkvi. Protojerej Fjodor Borodin je napisao „Kršćanin je obvezan apsolutno bespoštedno osuđivati svoje grijehe – bez toga je nemoguće iskreno kajanje”, a protojerej-stavrofor dr. Mateja Matejić „Kajanje nije luksuz, već neophodna potreba. Kajanje ne samo što će nam pomoći da mi budemo bolji, nego će i svijet u kome živimo također biti bolji.”
Nije to tako samo u Kršćanstvu. I Islamska vjera zahtijeva da neko tko je griješio čini tevbu – kajanje i da zatraži oprost za svoje grijehe odnosno uči da tek kajanje briše grijehe (Taberani, Ahmed – hasen). Islam također itekako zahtijeva da se traži oprost (halal) ako je netko nekome učinio nekakvo zlo ili nepravdu. Imam Buhari je zabilježio hadis u kojem stoji: ”Tko svome bratu učini nepravdu… neka odmah od njega zatraži halal”.
Napokon, iako u Kur’anu stoji jasni naputak za kažnjavanje zločinaca: “Mi smo u njemu propisali; glavu za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti.” (sura Al-Maide u 45 ajetu) u nastavku je odmah i „A onome tko od odmazde odustane biti će mu od grijeha iskupljeno”. Ipak, Kur’an također poručuje „I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista prima pokajanje, On je milostiv.” (sura Al Baqara u 37 ajetu). Dakle sukladno Kur’anu, čak je Adam dobio Božji oprost tek kad je shvatio svoj grijeh i iskreno se pokajao.
Papa Franjo o oprostu
Međutim, držim da je najbolje odnos prema opraštanju opisao Sveti otac papa Franjo u svojoj knjizi O životu i vjeri koja je nedavno objavljena i u hrvatskom prijevodu (Verbum, 2013.). U njoj Sveti otac, kao da govori upravo o odnosu prema onima koji su počinili zločine u agresiji na Hrvatsku, piše „…Može li se oprostiti onome tko se nije pokajao za zlo koje je počinio? I onome tko, držimo li se nauka katekizma, ne pokazuje volju da se na neki način iskupi za štetu koju je nanio…Treba blagosloviti prošlost kajanjem, praštanjem i davanjem zadovoljštine.
Praštanje moraju pratiti i ostale dvije dimenzije. Ako mi je netko nešto skrivio, moram mu oprostiti, ali on će oprost doživjeti kada se pokaje i iskupi. Ne možemo reći: „Opraštam ti i neka bude kao da se ništa nije dogodilo”…Praštanje nije jednostran čin, nije samovoljna odluka onoga koji prašta. Moram biti voljan udijeliti oprost, a on stupa na snagu tek onda kada ga druga strana može primiti. A može ga primiti tek kada se pokaje i poželi se iskupiti….. Jedno je dati oprost, a drugo moći ga primiti.
Ako udarim svoju majku i zamolim je da mi oprosti, znajući da ću opet na nju dići ruku, ona će mi možda udijeliti oprost, ali ja ga neću primiti jer je moje srce zatvoreno. Za primanje oprosta potrebna je pripravnost.” Jesu li se oni koji su načinili tolika zvjerstva u agresiji na Hrvatsku pokajali i tako otvorili svoja srca za oprost, dakle ispunili temeljni uvjet za primanje oprosta od svojih žrtava?
U Starom zavjetu (Propovjednik 3) piše: “Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja… Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja… Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.” Prošlo je vrijeme umiranja, ubijanja, rušenja, mržnje i rata i već je odavno došlo vrijeme mira, no je li napokon došlo i vrijeme opraštanja? Vjerujem da jest, ali prije toga ipak naprosto mora doći vrijeme kajanja i davanja zadovoljštine jer bez toga nema i ne može biti ni oprosta.
Akademik Željko Reiner/hkv.hr
