Alexander Dugin: Samo naivni mogu vjerovati da neće biti novoga rata
Ovisno od toga s kakvih se početnih pozicija rat započinje – takvi će biti i njegovi rezultati. Ne odmjerivši snage i objavivši rat i Istoku i Zapadu, Hitler je svjesno izgubio II. svjetski rat. SSSR nije uspio preoblikovati geopolitičko prostranstvo u svoju korist i u hladnom ratu pretrpio je poraz. Samo naivni mogu vjerovati da novog rata neće biti. On je već počeo.
Ahilova peta SAD su njihova veličina i žudnja da vladaju planetom.
Protiv te totalne američke kontrole neophodna je antiamerička gerila – gdje je važno ne samo to da ona mora biti globalna, nego i ono protiv čega se ona bori. O velikom ratu teško je govoriti bez emocija. Ali ako o njemu budemo govorili s prevelikm uzbuđenjem, nećemo daleko stići. Kada tvoju zemlju napadaju neprijatelji i kada neprijatelja napada tvoja zemlja (što je u suštini jedno te isto), nemaš puno izbora nego boriti se do posljednje kapi krvi. Je li pri tome neophodno neprijatelja mrziti i u njemu vidjeti samo zlo koje treba uništiti? Za većinu to zaista jeste neophodno. Jer inače većina ljudi ni nema motivaciju da ubija i da umire.
Međutim, postoji i naročita vrsta ljudi, koje su u Indiji nazivali kšatrije. To su vojnici za koje je ubijati i umirati njihov život, njihovo disanje, njihova čast, njihovo biće. U “Fenomenologiji duha” Hegel je to nazivao principom Viteza. Vitez gleda smrti u lice, oči u oči. S njom se nosi na ravnoj nozi. S kime god da se bori, Vitez se bori sa smrću. On ni ne može da se bavi ičim drugim, nego da se bori sa smrću – da ubija druge i riskira. To ga i čini Vitezom.
Za razliku od njih postoji i druga sorta – a to je po Hegelu sorta Robova. U strahu od smrti Rob je spreman učiniti sve što mora. Tom pokornošću on sebi otkupljuje život. Ali, to je samo život Roba. Rob smrti okreće leđa, ne smije je vidjeti, od nje se krije. Smrt Viteza čini plemenitim, a Roba čini robom. Heraklit je ovo nazivao borbom, polemikom. Vitez u borbi sa smrću ne stječe besmrtnost, ali u borbi on nalazi Roba. A Rob u borbi traži sigurnost, odbija se boriti sa smrću, ali po cijenu toga onda vlast nad njim preuzima Vitez.
Kod ljudi koji po svome opredjeljenju ne mogu biti Vitezovi nužna je ozbiljna motivacija da bi i oni pošli u rat. Oni moraju biti potreseni do dubine duše. Neprijatelj mora učiniti nešto što će ih poraziti, prevrnuti, razoriti iznutra. A kad se to dogodi, oni se onda podignu na sveti rat. U kome često i pobjede.
Ali za elitu – rat je samo jedna obična stvar. Da bi pošli u rat njima nije potreban čak ni neki poseban razlog. Zbog toga je Plemić sposoban u svom neprijatelju vidjeti čak i odraz samoga sebe. On čak može i simpatizirati onoga koga se sprema ubiti i od čijih ruku i on sam može u svakom trenutku poginuti.
Ovaj plemićki, elitistički, kšatrijski odnos prema ratu shvaćao je i Nietsche, čime je šokirao miroljubive mase, mase Robova. Ovdje bih želio iznijeti neka razmišljanja o geopolitici Velikog svjetskog rata, ali ni ne obraćajući se masama, ne ni na jeziku masa, ne stavljajući sebi čak ni cilj da podržavam njihov patos. Taj njihov patos ja i shvaćam i prihvaćam ga, i ne bih ga htio ni najmanje postidjeti. To je sveti patos. Ljude koji se rata sjećaju, koji o ratu samo i pomisle, obuzima osjećaj svetosti s kojim se u drugim prilikama rijetko susreću. Taj je osjećaj dragocjen sam po sebi. Budući da je i smrt sama po sebi dragocjena, dragocjena su i razmišljanja o njoj. Ali ja se spremam govoriti o nečemu sasvim drugom, i to potpuno nepristrano.
Tri vjerojatna saveza
Mnogo toga u ratu rješava startna pozicija. To su odlično shvaćali Sun Tse i Clausewitz. Kako, tj. s kakve polazne točke rat počinje – takav će biti i njegov ishod. Ovu polaznu točku (zajedno sa saveznicima) po geopolitičarima određuje geografski položaj. Posljedično početni uvjeti rata imaju jasnu zemljopisnu suštinu. Na tome se temelji i posebna geopolitička analiza rata – koja se sasvim razlikuje od ideološke, ekonomske ili vojno-tehničke analize.
Ovdje bi trebalo dati jedan kratak pregled početnih pozicija Drugog svjetskog rata s gledišta geopolitike. Krajem 30tih godina u svijetu su postojala tri geopolitička bloka s jasno izraženim ideološkim osobinama. Simetrija između mjesta gdje su se oni nalazili i njihovog ideološkog ustrojstva bila je toliko izrazita, da bi se mogao čak steći i dojam da se radi o mitu ili nekoj čarobnoj bajci geografije.
Najzapadnije oblasti svijeta (Zapadna Europa i SAD) predstavljale su liberalno-kapitalističku krajnost. Na istoku se rasprostirao socijalistički SSSR. Između njih bile su Sile osovine – gdje je vladala jedna srednja ideologija – s elementima kako kapitalizma, tako i socijalizma (nacional socijalizam, fašizam). Tri, znači, zone (krajnji Zapad – Središnja Europa i SSSR / Euroazija) i tri ideologije (kapitalizam, nacionalsocijalizam i socijalizam). Iako je rat objektivno bio neminovan, sva tri bloka imala su određenu slobodu u zaključivanju saveza. Drugim riječima – teoretski su bile moguće tri verzije: – Zapad zajedno sa Silama osovine protiv Istoka / SSSR (kapitalizam + nacionalsocijalizam protiv socijalizma) – Sile osovine zajedno s Istokom / SSSR protiv kapitalizma (socijalizam + nacionalsocijalizam protiv kapitalizma) i, konačno, – Sile osovine istovremeno protiv i Istoka i Zapada (kako se uostalom i dogodilo) – što je prinudilo Istok i Zapad, socijalizam i kapitalizam u jedan, s ideološke točke gledišta, potpuno protuprirodni savez. Zbog čega protuprirodan?
Zato što je kod socijalizma postojala i ideološka i geopolitička podudarnost s nacional-socijalizmom. Ista takva međusobna podudarnost postojala je i između nacionalsocijalizma i kapitalizma. A između socijalizma i kapitalizma nisu ni ideološki ni geopolitički postojale nikakve dodirne točke gdje bi moglo doći do sukoba. Svaki je od ova tri geopolitička igrača, naravno, osuđivao ostale, ali logika svake od tih ideologija bila je dovoljno moćna i autonomna. Vidimo kako su se na pragu Drugog svjetskog rata jasno ocrtavala dva (s čisto teoretske točke gledišta) sustava savezništva: Muenchenski sporazum ukazuje na obrise saveza kapitalističkog zapada s nacionalsocijalističkom Njemačkom protiv SSSR, a pakt Ribbentrop-Molotov potpuno simetrično (zato je nerazumljivo zašto su se u vezi s tim svi baš toliko izbezumili) pokazuje obrise saveza socijalstičkog SSSR i nacionalsocijalističke Njemačke protiv Zapada. Obje su ove opcije na ovaj ili na onaj način ostale otvorene sve do početka rata.
Geopolitičar Haushofer: ideje, učenici i sljedbenici
Najveći geopolitičar 20. stoljeća, Karl Haushofer izvanredno je jasno shvaćao ove zakono-datosti. Na temelju njih je za hitlerovsku Njemačku istovremeno pripremao dva geopolitička projekta, pri čemu su oba u određenoj mjeri bila u skladu s geopolitičkom i čak i s ideološkom logikom. Ili kontinentalni blok (Berlin-Moskva-Tokijo), k čemu se emocionalno priklanjao i sam Haushofer, ili savez s Engleskom (a također i sa SAD i Francuskom) protiv SSSR-a (gdje je radi razrade ove mogućnosti doživio ono nesretno prinudno slijetanje i Haushoferov učenik Rudolf Hesse). Ili Minhenski ugovor ili pakt Robentrop-Molotov – bio je uvjeren Haushofer.
Ali to mišljenje nije dijelio i Hitler jer Führer se odlučuje za drugo rješenje: rat na dva fronta, ni Zapad ni Istok. Surovo? S ideološke točke gledišta izuzetno surovo, čak i potpuno samoubilački. Rat u takvom geopolitičkom kontekstu bio je za Njemačku svjesno izgubljen. Naprosto ne ide u glavu da je Njemačkoj i silama osovine uopće i uspjelo toliko toga, koliko su učinili. Ali na konačan ishod rata uspjesi Nijemaca nisu mogli utjecati. Zbog toga je 1944 godine, kad je već ne samo Haushoferu nego i mnogima drugima postalo potpuno jasno da je Hitler za Njemačku postao zla kob (E. Nikiš) Haushoferov sin Albrecht i sam stupio u zavjeru protiv njega. Atentat ne uspijeva i Albrecht Haushofer biva strijeljan u tamnici. Ali na pozadini pogibije milijuna ovo se ne može nazvati tragedijom. To je samo jedan pucanj i jedno tijelo koje se sasulo pored zida, jedan samo tehnički detalj. Rat istovremeno i protiv Zapada i protiv Istoka za Njemačku je značio neminovnu pogibiju – do koje je i došlo. Nakon 1945. godine s geopolitičke karte nestali su i samostalna Srednja Europa i nacionalsocijalizam. Svijet je bio podijeljen na dva dijela – između Zapada (kapitalizma) i Istoka (socijalizma). Pobjeda? Hoće li dugo tako ostati?
Hladni rat: ponova podjela karata
Godinu dana poslije osvajanja Berlina, 1946. godine započinje jedan drugi rat – hladni rat. Rat kao rat. I ponovno geografija iz čarobne priče – Zapad protiv Istoka, kapitalizam protiv socijalizma. Začuđujuća simetrija između geografije i ideologije. Pogledajmo na početne uvjete i ovog rata, jer oni određuju tko će u njemu pobijediti. Nakon 1945. godine SAD konačno preuzimaju inicijativu od Engleske i postaju osloncem zapadnog svijeta, središtem svjetskog liberalnog kapitalizma. Tu se pokazuje da su SAD idealno zaštićene strateškim morskim granicama i da su se tijekom Drugog svjetskog rata nalazile u pogodnim uvjetima jer su, izuzimajući neprijatnu ali ne i fatalnu epizodu s Pearl Harborom, ratovale na tuđem teritoriju. Ni to nije lako ali je svakako bolje nego ratovati u svojoj zemlji.
Građansko stanovništvo je kao vrt – industrija čini svoje, ekonomija procvjetala. A Europa i SSSR nalaze se u ruševinama. SAD sadrže i Ameriku (taj lijepo i dobro zaštićen otok, koji je istovremeno i poligon za pripremu vojske), a imaju i strateški ključno važnu vojnu bazu u vidu Zapadne Europe, koja u vojno-strateškom i ekonomskom smislu (Marshallov plan) potpuno ovisi od novog centra Zapada i kapitalizma, a imaju i svjetskog geopolitičkog i ideološkog neprijatelja, kojeg predstavlja SSSR tj. Istok.
A što smo dobili mi, pobjednici nad Nijemcima? Od Njemačke smo dobili Prusku (samo manji dio Njemačke). Zemlje koje smo oslobodili od fašizma nisu nas zavoljele u dubini svoje duše (nas, uopće, i nije lako voljeti, a koga, uostalom, i jest?). A uz sve to naše granice su zemaljske granice, koje našu teritoriju ne štite, nego na ovaj ili onaj način, ustvari, neposredno otvaraju. Amerikanci su odlično zaštićeni i u slučaju da Rusi otvore karte i pođu na njih, spremni su Europljane i žrtvovati. I što iz toga proizlazi? Proizlazi to da ćemo mi prije ili poslije izgubiti hladni rat. I ovdje opet sve rješava startna pozicija.
Staljinovi planovi koji se nisu ostvarili
Sve to odlično shvaćaju Staljin i Berija. Krajem 40-tih godina kod njih se počinju uobličavati dva alternativna plana za promjenu geopolitičkog položaja. Prva varijanta je napadačka: pomaknuti granicu socijalističkog tabora ka Atlantiku. U Francuskoj i Italiji je jaka ljevica. Jedan desant i Rusi izlaze na La Manche. Utopija? Tko kaže – mi smo već marširali po europskim prijestolnicama, što ne bi smo mogli i još jednom ?!
Druga varijanta je “finlandizacija”, to jest neutralizacija Europe. Izvođenje ruske vojske odatle – ali pod uvjetom izvođenja i američke vojske i raspuštanja NATO-a. Europa mora ostati strogo neutralna (ovaj plan, naizgled “špijunski”, bio je Beriji stavljan na teret kada ga je likvidirao Hruščov). Koja je od ovih varijanti bolja? Obje su dobre, jer su geopolitički realne. Ali s početnom pozicijom koja se nije promijenila mi bi smo hladni rat prije ili poslije opet izgubli.
S geopolitičke točke gledišta ovo je mali zadatak za đaka prvaka. I tu je došao kraj. Sa zakašnjenjem, ali je došao. Sve smo ih toliko prepali da nas se dugo nisu usuđivali napasti. Ali i pored toga se sve završilo. SSSR je srušen. Hladni rat bio je izgubljen. Pao je socijalizam, pao je SSSR, pao je Istok. Pobjeda 1945. godine postala je daleka prošlost, njene geopolitičke rezultate su nam oduzeli, zajedno s državom koja je taj rat dobila, zajedno s ideologijom koja je tu Pobjedu nadahnjivala.
Na pragu novog rata
I što sad? Je li s ratovima gotovo? Tko bi postavljao ovakve hipoteze, ni malo ne poznaje čovječanstvo. Čovječanstvo i rat – to su sinonimi. Ljudi su ratovali i uvijek će ratovati. Jedni dobrovoljno, jer vole taj posao, drugi pod prinudom, jer nemaju drugog izbora. To priznati jest realizam. Truditi se to izbjeći – glupi je strah.
A kakav nas rat čeka? Prije svega, jedan rat već traje. To je uspostavljanje novog svjetskog poretka od strane Zapada. Zapad je dobio hladni rat i pobijedio je formalnog, geopolitičkog i ideološki strukturiranog konkurenta. Svršio je s nama kao s pobjednicima Drugog svjetskog rata. Ostavio nam je svoje nadzornike da nam upravljaju. Ali i pobjedniku su ostali problemi. Ovog puta, istina, prije će biti da su to problemi policijski, problemi unutar političkog karaktera, jer za Zapad skoro cijela planeta postala je unutarnja teritorija.
Mjesto ratova zauzele su kaznene policijske ekspedicije po “vlastitoj” (kako misle u Washingtonu) teritoriji. Kažnjavaju koga smatraju da je potrebno: Sadama Huseina, mulu Omara, Bin Ladena ili Muamera Gadafija … Na redu su sada Bashar al Assad, Mahmud Ahmadinedžad a zatim, kako se vidi, i Chavez, Morales, umalo, Lukašenko, a (prije ili poslije ) i Putin …
Prepreke na putu
A na putu tog atlantskog i globalističkog parnog valjka malo-malo se pojavljuju prepreke. Najozbiljnija je Kina. Ideološki aktivna prepreka jest islamski svijet. Prepreka s tehničkim problemom je ruski nuklearni arsenal i rusko stanovništvo koje je neprijateljsko prema kolonizatorima. Prepreka s ekonomskom konkurencijom je Europa. Svađalačka i drska prepreka jest Latinska amerika, gdje jedan za drugim na vlast dolaze samo neprijatelji SAD-a (Chavez, Morales, umalo nedavno u Peruu, itd).
Američki imperij ratuje s “globalnim ustanicima” i ubrzano, rukama kolaboracionista, likvidira za njih opasne mehanizme, infrastrukture i arsenale. Novi svjetski poredak izgrađuje se bičem i mrkvom, mrežama, propagandom i kaosom. Ali – tko se mača laća … Nasilje izaziva novo nasilje, nasilnik prije ili kasnije i sam postaje žrtva nasilništva …
SAD ratuju protiv cijeloga svijeta, protiv čovječanstva – pri čemu svakoga uvjeravaju da je njihova vlast “blaga” a njihova hegemonija da je “komforna”. Možda to i jest tako – ali i da jest to je opet ropstvo. U robove žele sve nas, na kraju krajeva, pretvoriti, makar njihova vlast i ne bila baš toliko komforna (a uostalom tko robove što i pita?) … Uostalom, gospodu ni neće zadovoljiti ništa osim onog što se njima samima bude sviđalo …
Znači – pred nama je moment u kome će svijet, ili u njemu još preostali Plemići i kšatrije, ući u rat.
Koji su početni uvjeti tog rata koji nam se sprema?
Američki imperij je previše razapet. SAD se trude kontrolirati prostranstva koja nitko do sada nije uspijevao kontrolirati. U tome i leži njihova slabost.
Pobjede i porazi se jedan za drugim smjenjuju. Pobjeda je radost i oprez. Poraz je gorčina i mračna muka. Ali i to je sudbina čovjeka – radovati se i mučiti se, voljeti i ubijati. I sve to pred licem neumitne i blještave smrti. A vojnik želi jedino da ona bude slavna …
Izvor: 4pt/croative.net
