Benjamin Tolić: Protunarodna vlast
Najmisaoniji od četvorice hrvatskih predsjednika, predsjednik Sabora Josip Leko, nedavno je izrekao zanimljivu misao. Pametan čovjek, veli Leko, gleda naprijed.
Predsjednički je mislitelj u pravu: dobro je gledati naprijed. No, meni se, uz dolično štovanje osobe i ustanove, čini da ta nesumnjivo duboka antropološko-optička misao uživa malko preširoku slavu. Zašto? Ona s jedne strane „socijaldemokratski“ isključivo opravdava besprimjerne političke nepodopštine ostale trojice predsjednika, a s druge se strane ruga zdravomu razumu.
Tko misli da pretjerujem, neka nađe samo jednoga – demokratskog ili nedemokratskog – državnika koji je u inozemstvu tako gnusno klevetao svoju zemlju kao ta trojica Hrvatsku. Stjepan je Mesić u Haagu lažno svjedočio da je Hrvatska izvršila oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu; Ivo je Josipović sablažnjivao cijeli svijet tumačeći u sarajevskoj Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da i Hrvatska, kao dio „konglomerata pogrješnih politika“, snosi dio krivnje za srpsko-crnogorske osvajačke ratove na kraju XX. stoljeća; Zoran je Milanović poučavao Nijemce o kulturološkoj razrožnosti hrvatskoga naroda tvrdeći, primjerice, da se Dalmatinci i Zagorci međusobno kulturološki više razlikuju nego Bavarci i Pomeranci, te da je te razlike teško „držati na okupu“. Što se pak tiče „gledanja naprijed“, ponavljam: dobro je gledati naprijed. Ali puno je pametnije, navlastito u ovako šugavim vremenima, gledati ne samo naprijed, nego i natrag, i lijevo i desno.
Nevolja je međutim u tomu što onaj tko ne gleda samo naprijed ne može odobriti, a kamoli prihvatiti Mesićevu, Josipovićevu i Milanovićevu slijepu političku viziju. No lakše će razumjeti zašto se Josipović odmah pretvori u uvrijeđenu vlašku mladu, a Milanović zapjeni poput Roškoga slapa čim ih sisački biskup Vlado Košić nazove „odnarođenom vlašću“ ili HDZ-ov predsjednik Tomislav Karamarko poklopi agitpropovskim izričajem njihove Partije – „nenarodna vlast“. I bez ikakva će napora dokučiti zašto Milanović onako ciči: Mi nismo nenarodna vlast, nas je narod izabrao na višestranačkim izborima, to je jezik ’45., 46., 47., i ’48., to vrijeme za nas ne postoji, itd.
Za takvu retoričku pjenu nema razloga. Stariji Hrvati dobro znaju čiji je to „očinski jezik“ i prepoznaju ga unatoč tranzicijskomu mutežu. Mlađi mogu o „lijevoj“ upotrebi „naroda“ ponešto zaključiti već iz nazivlja komunističkih i socijalnodemokratskih stranaka. To nazivlje bježi od „naroda“ kao vrag od tamjana. Tako, primjerice, u Njemačkoj nema njemačke komunističke stranke (Deutsche kommunistische Partei) ni njemačke socijalnodemokratske stranke (Deutsche sozialdemokratische Partei); postoje samo Komunistička stranka Njemačke – Kommunistische Partei Deutschlands (KPD) i Socijalnodemokratska stranka Njemačke – Sozialdemokratische Partei Deutschlands (SDP). To je opći obrazac. Stoga se ne treba čuditi zašto komunisti i socijalni demokrati nisu u Hrvatskoj osnovali hrvatsku komunističku i hrvatsku socijalnodemokratsku stranku, nego Komunističku partiju Hrvatske (KPH) i Socijaldemokratsku partiju Hrvatske (SDP).
Te nezgrapne nazive jezikoslovni bi znalac mogao obrazložiti ljevičarskim slabim poznavanjem hrvatskoga jezika. To je, na žalost, tanak argument. I komunisti i socijalni demokrati znaju da pridjev „hrvatski“ jednako označuje i ono što pripada Hrvatima i ono što pripada Hrvatskoj. Znaju oni i da je njemačka „Partei“ hrvatska „stranka“ i da su njemački „Sozialdemokraten“ hrvatski „socijalni demokrati“, ali su im draži njemački barbarizmi od hrvatskih standardnih riječi i izraza.
Kada „ljevičari“ u Hrvatskoj govore o narodu, nikad se ne zna što im znači „narod“, je li to politički narod (populus), „puk“ (plebs), svjetina (vulgus), općenito žiteljstvo (natio) ili samo retorički cvjetić koji prividno legitimira „lijevu“ vlast. Kada su 1945. silom izbili na površinu, sami su sebe prozvali „narodnom vlašću“. I prividna im je republika neko vrijeme bila „narodna“. I znanost je uvažavala njihov uspjeh. Tako je politologija u XX. stoljeću svojim dvjema vrstama demokracija, antičkoj robovlasničkoj i novovjekovnoj građanskoj, pridružila i treću – narodnu demokraciju (Volksdemokratie). Ova je treća, naravno, bila ružno pleonastična, jer „demokracija“ već znači „narodna vladavina“, ali to nikomu nije smetalo jer se općenito znalo da je „narodna demokracija“ eufemizam za „diktaturu proletarijata“.
Onda, što je s Josipovićevom, Milanovićevom i Lekinom vlašću? Je li ta vlast, „odnarođena“, kako tvrdi biskup Košić; „nenarodna“, kako tvrdi Karamarko; „narodna“, kako tvrdi Milanović? Mojoj neznatnosti, koja prosuđuje po njezinu odnosu prema svetinjama, probitcima i volji hrvatskoga naroda, prva su dva pridjevka eufemizmi, a treći gola laž. Ta je vlast jednostavno – protunarodna vlast.
