Damir Pešorda: Hoće li početi treći svjetski rat?
Već odavno smo navikli na ratne prizore u središnjem dnevniku nacionalne i drugih televizija. Ratovalo se diljem planeta valjda oduvijek, ali nikada do sada nismo imali tako dobar izravni prijenos. Htjeli – ne htjeli, suživljavamo se s ratom kao normalnim stanjem. Neki omanji ratić u Africi ili Južnoj Americi nekada se uopće nije ticao prosječnog stanovnika Europe, danas to nije više tako. U televizijskim vijestima mora gledati raskomadana tijela, poremećaji na burzama izravno ga ugrožavaju ekonomski. No najpogubniji je onaj fatalistički osjećaj da se Veliko Zlo jednostavno mora ponoviti još jednom.
Besmisleno ubijanje u jugoistočnoj Ukrajini nastavlja se nesmanjenom žestinom. U tom ratu ni Ukrajinci ni proruski separatisti ne mogu biti pobjednici. Ako se Rusija izravno ne umiješa u sukob, proruska će uporišta Donjeck i Lugansk vjerojatno pasti u dogledno vrijeme. Međutim, hoće li to biti ukrajinska pobjeda? Teško! Ukrajinsko stanovništvo je već i prije krize bilo na granici izdržljivosti, do majdanske pobune dijelom je došlo i zbog toga. Nakon rata zemlja će biti još siromašnija, dugovi ogromni, a regije na istoku zemlje temeljito porušene. Da i ne govorimo o ljudskim gubicima. Doduše, rat za nacionalnu stvar oslobađa golemu energiju i može donijeti pozitivne promjene. No, budimo otvoreni, Ukrajinu nisu preuzele nacionalističke snage, one služe kao topovsko meso u sukobu, a zemljom vladaju oligarsi pod američkim pokroviteljstvom. Što zapadni mentori namjeravaju su Ukrajinom, vidjet će se uskoro, no sigurno je da im na prvom mjestu neće biti ukrajinski nego njihovi interesi.
Kaos diljem arapskog svijeta izravna je posljedica zapadnog ”uvođenja demokracije”. Nema ništa ogavnije od interesa uvijenog u moralistički celofan demokratskih vrijednosti i ljudskih prava. Zahvaljujući tako Zapadu, to bi područje uskoro moglo ostati i bez ono malo preostalih kršćana. Čini se da Zapad namećući svoju sliku svijeta zemljama Trećeg svijeta ponavlja kolonijalni obrazac. I kolonijalna osvajanja imala su svoja moralistička opravdanja, kao što su širenje kršćanstva, civiliziranje primitivnih naroda i slično. Danas se, doduše, ne osvajaju daleke zemlje, nego se razaraju i onda se u njima na vlast instaliraju kompradorski upravljači. Jeftinije je, uostalom, izvlačiti čisti profit i prepustiti da se o društvenom tkivu nekog prostora brine netko drugi.
Teško je u svim tim procesima ne uočiti tzv. ”skrivenu ruku”, osobito stoga što se ona često i ne skriva previše. Ali pogrješno je, barem se meni čini, zamišljati da procesima suvereno upravlja neka opskurna šačica, ljudi koji godinama ili čak stoljećima unaprijed znaju što će i kako će biti. Iskreno, zavidim teoretičarima urote, njihov svijet je možda na rubu Apokalipse, ali je zato i prepun smisla. Ništa se u tom svijetu ne događa slučajno, u njemu ni crna mačka cestu ne prelazi bezveze. Naravno, centri moći postoje, postoje i skupine čiji su moć i utjecaj na svjetske događaje ogromni … Ali postoji i stvarnost, ravnodušna, bešćutna i kaotična stvarnost koja za ljude i njihove želje ne mari. Otuda i onaj osjećaj ”bačenosti u svijet”, vječna tema filozofa koju su velike religije davno riješile na čovjeku jedini zadovoljavajući način.
U stvarnosti uvijek nešto pođe po zlu i jedino izvjesno što znamo o budućnosti jest da stvari nikada neće odvijati onako kako smo predvidjeli. U najboljem slučaju odstupanje će biti neznatno, a u najgorem slučaju dogodit će se upravo suprotno od onoga što smo predviđali. Ostavimo li po strani neke metafizičke spekulacije, ne vidim zašto bi opskurni upravljači iz sjene po tom pitanju bili drukčiji od drugih ljudi. Tako bi se i kreatorima ideologije globalizma i izvoznicima demokracije upletanje u tuđe zemlje, kulture, poslove i živote moglo vratiti kao bumerang. Danas Europa sve više postaje jedinstvena država pod američkim patronatom, a sukobi se i podjele plasiraju u arapski svijet i u područja koja tradicionalno pripadaju ruskoj sferi utjecaja, a vjerojatno se nešto slično priprema i za Kinu. Uspjeh u izazivanju ratova na tim područjima ne mora nužno koristiti Zapadu i njegovoj prevlasti u svijetu.
Rat je otac sviju stvari, govorio je Heraklit, a jedna od dogmi liberalnog kapitalizma jest tvrdnja da konkurencija i sukob različitih interesa u konačnici vode do napretka. Nije isključena da se upravo kroz besmislene ratove na devastiranim područjima iskristalizira neka nova snaga sposobna suprotstaviti se dekadentnom Zapadu. Pogleda li se malo europska povijest, vidi se da je to povijest stalnih ratova, kroz ratove Europa je napredovala. Univerzalno kršćansko obrazovanje i moral s jedne strane i konkurencija brojnih svjetovnih vladara možda su ona formula koja je omogućila uspon Europe. Njezino ujedinjenje bez moralnog i idejnog jedinstva možda su put u propast. Bilo kako bilo, očekuju nas zanimljiva vremena. A u takvim vremenima baš i nije ugodno živjeti.
Što se tiče pitanja iz naslova, jedini pouzdan odgovor je ‘možda’. A možda je već počeo, samo toga nismo svjesni.
Izvor: Damir Pešorda/hrsvijet.net
