GOSPOĐO KOLINDA, sa zlom nema kompromisa!
GOSPOĐO KOLINDA, je li uistinu vrijeme za zajedništvo?
Izjave o novom zajedništvu, iako lijepo zvuče, sada nisu hrvatska opcija, mada bi jednom tako trebalo biti. Takvo zajedništvo moguće je i poželjno jedino u društvima čije političke elite svoju državu vole, a o svom narodu brinu, što u Hrvatskoj nije slučaj
Kada sam u pretprošlom broju 7Dnevno, u članku “Proslava oslobodilačke akcije ‘Oluja’ u Kninu, Josipovićeva je noćna mora”, dobrohotno preporučio našim državnim dužnosnicima da barem toga, nama Hrvatima najsvetijeg državnog praznika, ponizno spuste svoje glave i ne drže nikakve govore, već da to prepuste istinskim herojima Domovinskog rata – hrvatskim braniteljima, mislio sam to ozbiljno. Ali njihov ego i njihova politička glupost opet je nadvladala glas razuma.
Živeći u svom svijetu, odnarođeni kakvi već jesu i daleko od svakodnevnih problema naroda kojega predstavljaju, naši vodeći vlastodršci nisu više u stanju razaznati stvarnost od fikcije. Nisu u stanju razlučiti što narod o njima misli, niti što od njih očekuje. A taj isti narod opet im je, kao i lani, poručio kako o njima misli loše i da od njih ne očekuje ništa. I zato im je narod, opet kao i lani, uputio salve zvižduka i uzvike da se vrate tamo odakle su došli jer u njihovu iskrenost više ne vjeruje, a licemjerno ponašanje ne želi trpjeti. I sve to bez obzira na prošlogodišnji sumrak demokracije, kada je Ostojićeva policija ljude zbog zvižduka na toj istoj proslavi privodila i pisala im prijave.
Usiljeni Josipović i zabrinuti Milanović
Usiljeni osmijeh na Josipovićevom licu, te obješeno i zabrinuto lice predsjednika Vlade RH Milanovića, ipak su otkrivali njihove unutarnje emocije. Prvi se potajno nadao kako će se ovaj put, svojom naizgled vedrom vanjštinom i mekanom retorikom, bez u njega sveprisutnih “regionalnih” fraza, uspjeti neokrznuto “izvući” iz, za njega uvijek nelagodne situacije držanja političkih govora domoljubno nastrojenoj publici koja ne priznaje licemjerstvo. Drugi se, vjerojatno, tome čak nije niti previše nadao, već je sve to shvatio kao “nužno zlo” koje kao premijer države mora otrpjeti stoički te se zato “nabrijao”. A onda se i dogodilo ono što su svi, imalo politički pismeni ljudi, već danima prije očekivali.
Zvižduci nezadovoljnog građanstva (kako gospoda političari vole nazivati narod) i bruka vodećeg državnog dvojca pred domaćom javnošću i diplomatskim predstavnicima, ostat će zauvijek upamćeni u glavama ljudi, a i zapisani u povijesnim bilješkama za buduće generacije. Jednima će izazivati čuđenje, a drugima će biti opomena kako se s narodom nitko nema pravo poigravati, bez obzira na prolaznu moć koju posjeduju.
I dok je Josipović lukavo pripremljenom mekanom retorikom, lišenom njegovog dosadašnjeg sustavnog niveliranja krivice za rat i relativiziranja hrvatskih žrtava u njemu, pokušavao ne reagirati na upućene mu zvižduke, dotle je Milanović, kao, sada već posve očito, loš političar koji nema političke budućnosti, reagirao kao pučkoškolac nabacujući se uvredama na uvredu, kamenom na kamen tj. u njegovu slučaju – svojom glavom o zid. U pojedinim je trenutcima izgledao kao da će eksplodirati, te je umjesto da snižava tenzije, svojom žestokom retorikom i kritikom zviždača samo dodatno hranio izljeve nezadovoljstva okupljene mase ljudi, čak i onih koji mu na početku nisu zviždali.
Čavoglave kao paradigma zvižduka državnom vrhu
I dok odnarođeni državni vrh hini prikazati svoju iskrenost u obilježavanju proslave Dana pobjede u Kninu, karakterizirajući zviždače kao primitivce, a sebe kao pomiritelje svega hrvatstva, jedna druga činjenica pokazuje njihovo licemjerje u njegovom punom obimu. Radi se, naravno, o svenarodnom i već tradicionalnom veselju u Čavoglavama, gdje uistinu dolazi čitava domovinska i iseljena Hrvatska. Režimski se mediji, od prvog do posljednjeg, trude tjednima unaprijed proslavu sotonizirati kao fašistoidnu, ultranacionalističku, proustašku i sl. Dijelom to čine i kako bi kod običnih ljudi pokušali ukazati na “nasilnu narav” samoga skupa, te ih tako pokušali odvratiti od dolaska na proslavu.
I kada na kraju proslave kojoj, usprkos svemu, nazoči 110 000 ljudi, a prekršajno bude prijavljeno svega 7 osoba (prema jednom dnevnom listu), vidljiv je nesrazmjer državne režimske propagande i stvarnog stanja na terenu. I tako skup desetina tisuća “krvožednih ustaša” završi s manje uhićenih i prijavljenih, nego li je to na prosječnoj utakmici HNL-a. A kada povrh toga 110 000 ljudi zajednički moli Očenaš, strah režimskih slugu i njihovih vođa postaje nesnošljiv. Reagira se panično i nervozno, nastoji se isprovocirati sukob kojega na njihovu žalost nigdje nema.
Kao potvrdu ovome želim ispričati jednu kratku sekvencu prošlotjedne proslave u Čavoglavima. Na ovogodišnji dan proslave “Oluje”, u tamošnju je crkvu iznenadno utrčao jedan pretjerano agilni policijski službenik u odori, kao da nekoga opasnoga traži. Okretao se i zavirivao iza kutova zidova i klupa, a svi su ga nazočni ljudi gledali s nevjericom, čudeći se nedoličnom ponašanju na svetom mjestu na koje je tako naglo upao. On je, vjerojatno, tražio osobu s nekakvim njemu stranim simbolima, ili tko će već znati što. Kao da nije mogao sačekati da ta neka XY osoba kasnije izađe iz crkve, pa da on onda odradi posao kojeg je bio zamislio.
Po mom mišljenju, radilo se o smišljenoj provokaciji gdje se htjela izazvati reakcija mirnih ljudi u crkvi čiji je mir, taj Ostojićev policajac, poremetio u maniri bivših kninskih Martićevih milicajaca. Možda se htio namjerno izazvati nered kako bi se čitava proslava u Čavoglavama prikazala kao nasilna, a na čemu bi se onda temeljila zabrana njene buduće organizacije. Hvala Bogu, naš se narod opet pokazao superioran u odnosu na primitivne i podle udbaške metode i nasrtaje režimskih slugu stranih gospodara.
Dakle, ova priča dokazuje svu laž vodećih hrvatskih državnih dužnosnika koji sebe proglašavaju istinskim vođama i pomiriteljima hrvatstva, te predvodnicima novog hrvatskog zajedništva. To bi njihovo zajedništvo, kako je i razvidno iz navedene priče, moralo biti utemeljeno na tekovinama partizanske revolucije i zločinca Tita kao novog-starog uzora, o kome bismo mi morali pričati našim mladim naraštajima koji bi tako nadvladali “hrvatsku mržnju” prema svima različitima. Ali, to jednostavno ne može proći, jer bilo kakva nadgradnja zasnovana na laži nema budućnosti. To nam je povijest ne jednom dokazala.
Promjene su na vidiku
Ogromna većina hrvatskog naroda koji je toga dana iskreno slavio naš najveći dan, dan ponosa, boli i slave, ovaj se put s pravom nada kako barem jednog od govornika na netom održanoj kninskoj proslavi neće morati gledati iduće godine. Riječ je, naravno, o predsjedniku Josipoviću čiji mandat ove godine istječe. S ovim drugim (Milanovićem, op.a.) još će se morati nositi i na obilježavanju okrugle 20. godišnjice velebne i najveće pobjede hrvatskog naroda u čitavoj njegovoj povijesti. Točnije, Milanović bi iduće godine vrlo lako mogao postati jedina osoba koja će uoči Dana pobjede prolaziti noćnu moru. To kažem, jer postaje razvidno kako Josipović posustaje i da mu popularnost drastično opada, unatoč njegovu nadzoru ključnih državnih medija čiji je onda i nedvojbeni miljenik.
To se pokazalo i odmah nakon kninske proslave kada su odani mediji ignorirali njemu upućene zvižduke i kritičke riječi, te izvještavali samo o tome kako je izviždan bio premijer Milanović. Međutim, kamera Radmanove dalekovidnice ipak nije uspjela zatajiti i posljednji dio Josipovićevog obraćanja novinarima, netom po završetku proslave, kada ga je izvjesni stariji gospodin verbalno napao kao izazivača mržnje i promicatelja komunizma, nakon čega je Josipović ostao bez riječi i doslovno – pobjegao.
Međutim, trenutačno najveća Josipovićeva prijetnja u borbi za fotelju na Pantovčaku, barem po provedenim anketama ukoliko im možemo vjerovati, Kolinda Grabar-Kitarović, nije se u Kninu uspjela nametnuti u onolikoj mjeri koliko je to javnost od nje očekivala. Nije uspjela poentirati na očiti debakl svog političkog protivnika nego je, po već ustaljenom receptu pustila da stvari idu same svojim tijekom i da njeni politički oponenti svojim gafovima i greškama rade za nju. Opasna je to igra koja bi je na kraju mogla skupo stajati. Narod traži čvrste stavove i jasna opredjeljenja po svim društvenim i političkim pitanjima i u tome neće imati milosti niti kompromisa prema bilo kojem kalkulantu, jer je prijevara već svima dosta.
Gospođa Kolinda je, netom po završetku službenog dijela kninske proslave, upravo tako izgledala – pomalo nesigurno i neodlučno. Na upit novinara o kninskim zvižducima izjavila je kako ih nije trebalo biti i kako je vrijeme za političko zajedništvo. Također se novinarima ispričala kazavši im kako na “ovaj dan” ne želi odgovarati na politička pitanja jer je ona i Hrvatica i vjernica itd. Kolinda je, upravo suprotno, baš tada trebala jasno i glasno kazati kako današnji hrvatski vlastodršci žanju onako kako su svih ovih godina i sijali.
Samo jedna takva rečenica bi bila sasvim dovoljna za izreći punu istinu, bez ikakve potrebe za dodatnom argumentacijom, jer ju je sam okupljeni narod netom prije izrazio. Ona to nije učinila iz samo njoj znanih razloga, te je sve to ostavilo pomalo gorak okus kod njoj sklonog dijela domoljubno orijentiranih građana koji vjeruju kako će upravo ona vratiti izgubljeno dostojanstvo i nadu hrvatskome narodu, a njegovoj državi puno veći stupanj političkog suvereniteta, odnosno istinsku državotvornost.
Grabar-Kitarović kalkuliranjem može sve izgubiti
Izjave o novom zajedništvu, iako lijepo zvuče, sada nisu hrvatska opcija, mada bi jednom tako trebalo biti. Takvo zajedništvo moguće je i poželjno jedino u društvima čije političke elite svoju državu vole, a o svom narodu brinu, što u Hrvatskoj nije slučaj, bez obzira na Milanovićeve tlapnje kako su sve vlasti do sada u Hrvatskoj bile narodne jer ih je narod, kao, i izabrao. Pri tome on neće kazati kako su te vlasti taj isti narod bezbroj puta do sada prevarile, govoreći pred izbore jedno, a čineći nešto sasvim suprotno po osvajanju vlasti.
O novom hrvatskom zajedništvu kojeg je spomenula gđa. Grabar-Kitarović, istoga dana govorili su i Josipović i Milanović i Leko. Sva trojica s pozicije vjerojatnih izbornih gubitnika i osoba koje su u više od tri godine, u Hrvatskoj nasilno pokušavali provesti kulturnu, ideološku i svjetonazorsku revoluciju. Pokušali su, a to još i uvijek čine, narodu proturiti novo jugoslavenstvo kroz nedefinirani pojam “regije” i još pogubniji pojam “Zapadnog Balkana”, kako je to bilo nedavno u Dubrovniku. Pokušali su, a to još i uvijek čine, svojom destruktivnom gospodarskom politikom i medijskim silovanjem naroda, u njemu pobuditi osjećaj nostalgije za propalom državnom tvorevinom koja, da je imalo vrijedila, ne bi nestala s političke karte svijeta. Pokušali su, a to i dalje čine, veličati zločinca Tita i njegov diktatorski nedemokratski režim, kao nekakav zajednički nazivnik za novo bratstvo i jedinstvo naroda “regije”.
I na kraju, iako to još ni izdaleka nije sve, ali je možda i najbolnije, pokušali su Domovinski rat i njegove vrijednosti inkorporirati u lažni antifašizam, u kojem su partizani, kako to lijepo na misi u Kninu uvaženi otac biskup Ivas reče, pjevali pjesmuljke tipa – “nosim kapu sa tri roga, borit ću se protiv Boga”. Dakle, političko zajedništvo s nositeljima takvih anakronih političkih ideja, a naizgled progresivnih, avangardnih ideologija i svjetonazora, za hrvatsko domoljubno biće nije niti moguće, niti poželjno. Takvo zajedništvo će upravo od njih biti sankcionirano na izborima, a onaj tko misli suprotno neka izvoli i neka pokuša.
Jedini izlaz iz sveopće apatije hrvatskoga naroda i postavljanja države Hrvatske u ispravan kolosjek prema toliko željenom prosperitetu i blagostanju, jest korijenita promjena političke paradigme zaostale još iz doba propale Jugoslavije. To mogu izvesti samo nove, istinski domoljubno orijentirane političke snage i pojedinci dokazani u svojim sredinama i u svojim profesijama.
Jasna podjela između dobra i zla
Koketiranje sa zlom nije donijelo nikada ništa dobro. A upravo je danas sazrijelo vrijeme za konačnu podjelu i to ne samo u Hrvatskoj, ma što o tome netko mislio i ma koliko to loše zvučilo. Na jasnu podjelu između dobra i zla, između dobrih i zlih, a ne za njihovu suradnju i simbiozu. Jer kvarna i nečista roba uvijek pokvari i usmrdi onu zdravu i čistu.
Evo što nam Gospodin baš o tome predskaza: Početak nevolja
(Mt 24, 4–14; Lk 21, 8–19)
Tada im Isus poče govoriti: “Pazite da vas tko ne zavede. Mnogi će doći u moje ime i govoriti: Ja sam! I mnoge će zavesti. Kada pak čujete za ratove i za glasove o ratovima, ne uznemirujte se. Treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak.”
“Narod će ustati protiv naroda, kraljevstvo protiv kraljevstva. Bit će potresa po raznim mjestima, bit će gladi. To je početak trudova.”
“Vi pak pazite sami na sebe. Predavat će vas vijećima i tući vas u sinagogama, pred upraviteljima i kraljevima stajat ćete zbog mene, njima za svjedočanstvo.”
Dakle, Krist nas ne poziva ni na kompromis, ni na kukavičluk. Tko od naših političara ima uši, neka čuje. Tko ima oči, neka vidi. A tko želi s vragom tikve saditi, o glavu će mu se razbiti.
Autor: Zoran Meter7Dnevno
