Izjest će ih mržnja prema Hrvatskoj
Dva su razloga: ili ne znaju drugačije, ili moraju stalno vrtjeti isto, što zbog onih koji ih guraju, što zbog svojih stalnih izvora prihoda. Treći razlog naprosto ne postoji, barem ne u racionalnoj domeni.
Ne govori se zalud da je novinarima i političarima ljeto sezona „kiselih krastavaca”. Ne samo da je sparno i da su gotovo svi naši „uglednici” (ne)zasluženo šmugnuli nekud pod kamenje, nego je i ovo malo njih koji još plutaju na ustajaloj površini i dalje sklono lupetanju i laprdanju istih glupih frazetina koje vrte tijekom cijele godine. Tek onako, da kažu nešto, mada im bi bilo bolje da šute, da barem nakratko zaboravimo da uopće postoje. Ali, neki nikako ne mogu držati jezik za zubima, poput naše guje u njedrima, našeg dražesnog Pupovca. Drug dežurni pljuvač po Hrvatskoj osjetio se prozvanim poručiti da neće u Knin na proslavu Oluje, naravno, zbog groznih Hrvata koji nikako ne žele mir već stalno slave nekakve pobjede nad velikosrpskim fašizmom, i inih klerofašista koji su u Oluji grozomorno zgromili na tisuće goloruke srpske nejači, kao što su mnogi Srbi sigurno uvjereni da su Hrvati, a ne srpski vojnici u sveopštoj bežaniji, gazili tenkovima preko traktora i ljudi. Sa dubokim žaljenjem možemo konstatirati da tamo također neće „prisustvovati” ni Teršelićka, kao ni brat naše simpatične ministarke Vesnice, Zoranče. Ni njima ne pada na pamet proslavljati nešto tako gnjusno kao što je hrvatska pobjednička Oluja. Oni će tada radije biti sa svojom braćom Srbima i oplakivati srpske žrtve stradale od zločinačke, ustaške ruke. Ako bi nekim nesretnim slučajem dospjeli do Knina, tamo bi vjerojatno razvili svoje umilne transparente na njima tako dragoj ćirilici. Međutim, jako bi se začudili da upitaju neke od Srba koji su branili svoju domovinu Hrvatsku, i koji također slave Oluju, što zapravo misle o toj ćirilici. Iznenadili bi se da hrvatski branitelji srpske nacionalnosti ćirilicu (kao simbol počinjenog zla) teško podnose, čak teže nego najžešći branitelji Hrvati.
Ipak, žalosno je gledati kako se ljudi u godinama poput Teršelićke i Pusića i dalje toliko pate, kako još uvijek ne mogu prihvatiti činjenicu da Jugoslavije više nema i da je geostrateški projekt Velike Srbije, barem za sada, stavljen ad acta. Netko bi Vesni i Zoranu trebao reći, za njihovo dobro, da tolika mržnja nije zdrava. Ne po nas, već po njih. Izjest će ih vlastita mržnja prema Hrvatskoj. Zato bi bilo dobro da im njihovi suborci Zoran Milanović, Ivo Josipović i Vesna Pusić prijateljski objasne da su njihova vremena prošla, da je njihova vojna i politička opcija poražena, i da bi se zbog vlastitog razuma (ako ga uopće imaju) trebali malo smiriti i pokušati nastaviti živjeti, prihvaćajući stvari takve kakve jesu. Zapravo, da malo zašuškaju svojim suhim tikvama shvatili bi da sada uopće ne žive loše. Financijski stoje izvrsno, plaćamo ih mi hrvatski građani, podržava ih naša vlast, a čuva ih i policija (čak bolje negoli gejeve). Praktički žive i uživaju na dvije lokacije, u Zagrebu i Beogradu; uostalom, od njihovog obožavanog pašaluka dijeli ih svega par stotina kilometara ravne, udobne ceste. Često su gosti kako na HRT-u, tako i na RTS-u, i na raznoraznim tribinama u „regionu”. Čak ni hrvatski puk ne pravi im previše problema. Ako izuzmemo one koji se još uvijek zadrto drže one o Bogu i Hrvatima i pamte što su nam Srbi učinili, a to je danas teška manjina, većina Hrvata i takozvanih Hrvata ne mari za Teršelićkine eskapade i jadne provokacije. Većina uopće ne zarezuje ni nju ni Pusića, smatra ih tek hrpicom pošešeljenih šašavaca koje je odavno pregazilo vrijeme; u Dalmaciji takve nazvaju redikulima ili pak oriđinalima. No, oni ipak nastavljaju drviti po svome. Dva su moguća razloga za to – ili ne znaju drugačije, ili moraju stalno vrtjeti isto, što zbog onih koji ih guraju, što zbog svojih stalnih izvora prihoda. Treći razlog naprosto ne postoji, barem ne u racionalnoj domeni.
Njihovo skvičanje i cviljenje tim više začuđuje jer po pitanju stvaranja nekog novog „bratstva i jedinstva” (sa srpskim gazdama na čelu, ofkors) sve ide kao po loju, čak i bez njihovog potpirivanja vatrice. Sve ide, ne da ide – nego klizi, bolje nego su Milošević i Šešelj ikada zamišljali u svojim najluđim snovima. Ni da su osvojili, pregazili, pobili i porobili cijelu Hrvatsku kako su planirali, ne bi postigli ovo što se sada događa. S pravom se može reći da smo mi pobijedili u ratu, a Srbi evo sada, dva desetljeća kasnije pobjeđuju u – miru. Srbi uredno dolaze na letovanje, kupuju naše kuće, brčkaju se u našem lepom moru, srpske cajke njaču i arlauču diljem naše obale, Hrvatine ekstatično onaniraju na njihove slike, ćevabdžinice ‘peču’ leskovačke specijalitete u svih šesnaes’, Hrvatinama cure sline jer nema do srpskog ‘čevapa’, takozvani hrvatski mediji svakodnevno nas izvještavaju kako je u Srbiji i što rade njihove poznate „ličnosti” i u globalu svi se klanjamo Srbima ko gologuzi domoroci konkvistadorima.
Eno je nedavno i ona splitsko-beogradska tuketina dodala gas pa je u lepom belom gradu u kojem joj žive prijatelji, seka te naravno i otac njenog d(j)eteta, snimila duet s nekakvom novokomponovanom srpskom pevaljkom. Godinica po godinica i naša je mila p(j)evačica s usnama začuđene majmunice sustigla svoj uzor, svoju priju Arkanovu udovicu. Ne samo glasom, kirurški oblikovanim stasom i napumpanim dupetom, već i melodijom p(j)esama neodoljivo podsjeća na Cecu iz najboljih dana. S druge strane brda, trasu ponovno probija ona koju Balkan očito nikada zaboraviti neće, dugonoga Brenka. Ona slovi za nekakvu umjereniju varijantu srpskog nacionalizma, više „Jugoslovenku” nego prostu srpsku šovinisticu i ljudi s ovih prostora uglavnom gledaju blagonaklono na njenu pojavu. Još uvijek se slini za njenim dugim nogama (za igranje), naročito zbog njenih vrckavih nastupa u jugoslavenskim hit-komedijama „Hajde da se volimo” i „Tesnoj koži”, a sve zahvaljujući revnosti tuzemnog RTL-a koji neumorno radi na reintegraciji „regiona” pa nam svake godine reprizira po nekoliko puta „jugoslavenske” hitove isključivo na ekavici; da i onaj najgluplji Hrvat usvoji gradivo i utuvi si u glavu da je sve baš onako kako Srbi stalno ponavljaju: ko nas bre zavadi. No ne bih sada previše krivio medije za ovu masovnu srbizaciju Hrvatske koja nam se upravo odvija pred očima i ušima, iako i oni imaju veliku ulogu (barem kod onih povodljivijih). Makar su Brenka i Sevka doslovno svaki dan u medijima (uskoro će nas izvještavati i o tome koliko i kako seru), Hrvati bi i bez te neumorne medijske paljbe uvijek rado slušali Brenu, Cecu, Gogu, Bubamaru, Karleušu i ostale čijih se simpatičnih naziva sada ne mogu sjetiti.
Hrvati jednostavno bez svojih istočnih „komšinica” ne mogu. Ponekad, u nedostatku originala, dobro dođu i nekakvi Huljićevi hibridi poput Rozge, koju još samo p(j)esma il’ dve dijeli od otvorenog cijukanja i cupkanja na taktove ‘armonike, i to na – ekavici. Gdje god da se pojave, te takozvane kraljice balkanske estrade izazovu pravu histeriju dostojnu psihološkog promatranja. Pogotovo to vrijedi u slučaju Lepe Brene. Publika na njenim koncertima u Hrvatskoj izrazito je mlada i naprosto je nevjerojatno da im se mogu sviđati stihovi koji su još osamdesetih bili groteskno smiješni, gotovo na granici mentalne retardacije. Čak i tada, naime, smatralo se da Brenu i slične pevaljke slušaju uglavnom maloumni kreteni i primitivne seljačine iz zadnjih srpskih vukojebina. No, sve zvuči bolje kad si u čoporu i kad si dobrano naliven/a gasom. A pogotovo ako dotičnu pevaljku još uvijek obožavaju tvoji starci. Nota bene, Brenka je ovih dana polomila obje ruke u Istri. Ćiro, onaj koji se uvijek kune u Tuđmana, odmah je pohitao da ju utješi i da se s njom uslika. Baš se pitam, da je Franjo živ, bi li joj tako trčao u zagrljaj. Brena pak smatra da ju je netko prokleo, jer je baš tada trebala održati dva velika koncerta u Makarskoj. Zanimljivo je da je upotrijebila upravo termin „prokleo” – nije valjda da se Brena počela preispitivati? Čisto sumnjam, ali nikad ne znaš… savjest je gadna stvar. Pogotovo kad se probudi nakon dulje hibernacije.
Kako stvari stoje, većinu Makarana ne muče pitanja savjesti ni morala. Njih baš briga na čijoj je strani Brena bila i zašto se slikala u srpskoj uniformi, tamo u dalekoj prehistoriji neke tamo daleke zemlje. Ali, nekima je ipak bitno. Kao recimo nekim našim političarima. Oni pak mogu mirno odahnuti, jer Brena sigurno nikada nije, niti bi ikada javno zapjevala hrvatsku himnu ili neku sličnu hrvatsku domoljubnu grozotu. A kamoli da bi odjenula hrvatsku vojnu odoru. Btw, vjerujem da će stranim turistima sigurno biti jako žao što svoj odmor na makarskoj rivijeri nisu oplemenili hitovima poput „Uske pantalone” i „Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol”. Jadničci, nisu ni svjesni što su propustili. Još da su je mogli vidjeti onda, kada je godinu-dvije uoči srebreničkog holokausta cupkala po Bosni u srpskoj uniformi, s crvenom beretkom na glavi, zacijelo bi se raspametili.
Post Scriptum: Dok ovo pišem utakmica Izrael-Palestina još uvijek traje: Izraelci gađaju palestinske škole i bolnice, Gaza/Palestina i dalje vodi u mrtvima sa otprilike 1600:60. Među onih 1600 ubijenih Palestinaca, čak 300 je djece.
Autor: Danijel Vuinac/dnevno.hr
