Licemjerno zgražanje zbog zvižduka
Već godinama slušamo medijska zgražanja nad time što se političarima u Kninu na proslavama godišnjice Oluje – zviždi. Zar oni, s obzirom na svoj odnos prema Domovinskom ratu, svoju ulogu u njemu i rezultate u vođenju države, misle da bi im netko trebao pljeskati?
Zvižducima je mjesto tamo gdje su političari
Prošle godine jugofilski portal Lupiga povodom dana Oluje stavio je članak pod naslovom, Zar je tako teško spomenuti Srbe?, referirajući se na to što se na proslavi Dana domovinske zahvalnosti ne spominju srpske žrtve. Ove godine opet nisu spomenuti: naime, nabrajajući pod čijom smo sve okupacijom bili, premijer je nabrojao sve od Mletaka do Turaka, samo nije spomenuo Srbiju. Jer ono od 1918. na dalje očito ne smatra okupacijom. Nije spomenuo ni komuniste. To je zanimljivo, jer upravo se od njihove okupacije oslobađala Hrvatska u Oluji, ne od Mletaka. S te je strane njegov govor promašen. Uostalom, što i očekivati od nekog za koga je “Domovinski rat imao elemente građanskog rata”. Naravno da nije, ali bi nekog vraga trebalo i znati o tome što karakterizira građanski rat, a što agresiju u cilju pljačke teritorija: po premijerovim kriterijima je i Drugi svjetski valjda imao elemente građanskog rata jer su u okupaciji Češke sudjelovali Nijemci iz Sudeta. Doduše, u Jugoslaviji je Drugi svjetski rat imao elemente građanskog rata, prvenstveno sukobi četnika i partizana koji su se vodili za osvajanje vlasti u zemlji, a ne iz nekog drugog razloga.
Zanimljivo da se prilikom proslava dana pobjede u Europi, koji se nekim slučajem ne zove dan antifašističke borbe, niti se ikad i igdje tamo spominje antifašizam jer se taj termin obično vezuje uz Staljina (proguglajte Churchill i antifascism pa nećete naći ništa: proguglajte isto za Staljina), također ne spominju njemačke žrtve, osim kao žrtve vlastitog ludila. Problem hrvatskih filofašista je što sami sebe vide kao antifašiste: u njihovoj vizuri je Srbiji antifašizam imanentan, jednako kao i fašizam Hrvatskoj, pa kroz te naočale gledaju i Oluju. Trebamo li se sjetiti nevinih srpskih žrtava, kao što se često spočitava po medijima takve provenijencije? Pa, ne sjećam se da se na Danu pobjede govori o Hirošimi ili Drezdenu, niti o protjerivanju Nijemaca iz Sudeta i Jugoslavije. Možda bi ipak trebalo napomenuti da Hrvatska vojska nije prema poraženima postupila kao antifašisti 1945: da jest, svi bi bili vraćeni s granice sa Srbijom i BIH i pospremljeni u jame ili natjerani na marševe u četveroredu. Često se sa srpske strane spočitava i da Oluju ne bi trebalo slaviti jer se radilo o “progonu Srba”. Tehnički to nije točno jer Srbi nisu istjerivani iz kuća – izbjegli su prije ma kakvog kontakta s hrvatskom vojskom, tako da takva argumentacija ne stoji. Naravno, svatko smije spekulirati na temu “što bi bilo kad bi bilo”, no nitko nema pravo iskrivljavati činjenice.
Takvi stavovi pokazuju da hrvatski medijski prostor nije denacificiran: Oluju se, jednostavno, ne smije ni u kom pogledu dovoditi u pitanje, niti bi i jedna razumna zemlja dopustila takav vid povijesnog revizionizma. Na žalost, Hrvatska nije nikad donijela zakon o zabrani povijesnog revizionizma kojim bi se zabranilo bilo kakvo relativiziranje ili negiranje karaktera Domovinskog rata kao isključivo i jedino rata protiv fašističke Miloševićeve Srbije. Tu se ne radi ni o kakvom nacionalizmu, već jednostavno o postavljanju mjerila stvari.
Nakon oslobađajuće presude za generale kojima je potvrđeno da Oluja nije bila dio “zločinačkog poduhvata”, spomenuti filofašisti su nešto tiši nego u godinama prije toga, kad su manje-više otvoreno zagovarali da se tako što uopće prestane slaviti, sprdajući se s izljevima nacionalizma i primitivizmom Thompsonove publike (Brenina je sofisticirana, za nju su se uvijek zalagali). Što oni i danas misle o Oluji, najbolje govori status koji je Denis Latin podijelio na svom službenom faceu: “Sretan vam dan domovinske pljačke i paleži”.
Da u Americi tako što izjavi povodim Dana nezavisnosti, to bi ga koštalo ne samo zatvora, nego i doživotnog izgona iz javnog života. Na žalost, malo je hrvatskih filofašista koji se i danas nakon svega usude otvoreno reći što zapravo misle. Ali nije da ne znamo. I što je najgore, i dalje će vjerovati da su zapravo borci za pravdu i “antifašisti”. Vjerojatno su i njemački nacisti vjerovali da su na pravoj strani, uostalom. Srećom, u Njemačkoj je nakon rata provedena denacifikacija, i svako relativiziranje pobjede je zabranjeno. Vrijeme je da se tako postave stvari i ovdje: Hrvati su se u tom ratu borili za vlastitu slobodu, nezavisnost, i demokraciju, dok se srpska strana borila protiv tih općeprihvaćenih ljudskih i demokratskih vrijednosti, dakle za komunističku diktaturu i imperijalnu etnički čistu Veliku Srbiju, i tu nema mjesta usporedbama broja žrtava. Na žalost, folklorno pozivanje na NDH, inače posve nepotrebno, a ponekad i podmetnuto, je nešto čime spretno manipuliraju tražeći svijećom kakvo U na kapi.
Milanović je jedan od tih koji su svojim izjavama relativizirali Domovinski rat pa su s te strane zvižduci očekivani: da je tko u Engleskoj kad relativizirao Drugi svjetski rat, isto bi ga dočekali zvižduci na proslavi Dana pobjede. Uostalom, zvižduka bi bilo i više da nije paralelne proslave u Čavoglavama, koja je obično bolje posjećena od službene kninske, i na kojoj se okupljaju oni koji bi Milanoviću i Josipoviću svakako zviždali i mnogo glasnije od pristutnih. On je na to rekao da je mjesto za zvižduke Markov trg, “koji je prethodna vlada lokotom zatvorila”. Kako danas nema tko organizirati prosvjede na Markovu trgu, jer udbaške strukture danas sigurno neće organizirati Facebook demonstracije – zviždalo mu se tamo gdje je bio.
On je rekao da to neće zabraniti – kao da bi u demokratskoj državi tako nešto uopće i mogao! Odakle Milanoviću naime ideja da se u demokratskoj državi može zabraniti zviždanje premijeru? Pa nismo DNRH, niti je on Kim Il Zoran. Da jest, vjerojatno bi dobio nadimak “Lijeni vođa”, ili “Vođa koji lupeta gluposti”. Prosvjeda na Markovu trgu ionako neće biti: prosvjednike koji krenu put njega ova vlada ionako ne zaustavlja na sto metara od banskih dvora, kao prethodna, nego zaustavi autobuse već na izlazu iz Vukovara. A iskreno, Markov trg i nije mjesto za prosvjede: premalen je, a i u Americi se ne prosvjeduje baš pod samim prozorima Bijele kuće, već na distanci dovoljnoj da nitko ne može dobaciti kamen do prozora. Što naravno na Markovu trgu nije moguće. Tako da je njegovo busanje u prsa s demokratičnošću ove vlade koja eto dopušta demonstracije i tamo gdje HDZ nije zapravo teška demagoška magla.
Tim više što Milanović divljačke napade na kordone policije prije dvije godine na Markovu trgu vidi kao festival demokracije, dok se “splitska riva” ili skupovi u Čavoglavama, na kojima nikad nije bilo ni najmanjeg incidenta, papirić nije pao na pod, i danas u lijevim medijima tretiraju kao Mussolinijev marš na Rim. Dok je zviždanje političarima u Kninu nedopustiv napad na demokratski izabranu vlast, dotle je bacanje kamenih kocki čista demokracija, zavisno tko zviždi i tko baca kamenje. Demokracija međutim ne definira koje su poruke i zahtjevi demokratski a koji ne, već postoje samo demokratske metode. Mirni skup je demokratska metoda. Pokušaj državnog udara praćen nasiljem na ulicama to nije. Da su naši antifašisti po mentalnom sklopu zapravo prvenstveno antidemokrati, vidi se i po takvim različitim mjerilima. Kao što se vidi i po tome što je za njih “direktna demokracija” najuzvišeniji čin kad se radi o protestima kojima se blokira fakultet, ali kad se radi o referendumu kojeg organizira Željka Markić onda je to čisti fašizam i nešto što treba zakonom zabraniti. Zna se tko ima ekskluzivno pravo na demokraciju. Sigurno ne neki tamo vukovarski branitelji ili “katolibani”. To reflektira i stav srpskih fašista iz 89. spram ljudskih prava Albanaca na Kosovu, koji otprilike glasi, “šta će bre šiptarima ljudska prava, ljudska prava su za ljude”.
Nakon premijera govorio je Leko koji je pozvao na jedinstvo: “Pobjeda je građanima donijela dugo željeni mir, povratak normalnom životu. To su trajne vrijednosti… Izražavam i žaljenje što su na njihov dan u Hrvatskoj prisutni duboki razdori koji bi Hrvatsku u ratu sigurni doveli do uništenja. Pojavile su se snage kojima ne odgovara naše jedinstvo. Osuđujem posijano sjeme razdora. Iz poštivanja prema braniteljima odlučio sam sudjelovati u ovoj proslavi, no moram istaknuti kako sam zabrinut velikim podjelama u državi. Mržnja nikome ne koristi. U demokratskom društvu ne vrijedi pravilo tko nije s nama, taj je protiv nas”, rekao je Leko.
Radi se o krajnjem cinizmu: kad je Tuđman pozvao na jedinstvo, kad je sabor trebao jednoglasno izglasati neovisnost RH, SDP je tražio da se nakon odluke kojom se prekidaju sve veze sa SFRJ odmah u ustav donese i ona kojom bi se, bezuvjetno, odmah pristupilo gradnji nove Jugoslavije, a kad to nije prihvaćeno izašli su iz sabornice. Gdje je tada bilo to jedinstvo? I uostalom, govoreći o jedinstvu u ratu, gdje su tada bili Josipović i Milanović? Ako ne već na ratištu, možda tamo gdje se diplomatski radilo na prizanju RH? Ne baš: jedan se grebao za mjesto suca u međunarodnom sudu pravde i skupljao stanove, drugi je šalabajzao svijetom besciljno i čekao ishod rata. O kakvom jedinstvu bi sad pričali: jedinstvu branitelja s ljudima koji za njih nisu htjeli ni čuti, koji su otpuštali ljude koji bi stavili gdje kakvu sliku Gotovine, kao zagrebačkog ravnatelja škole? Koji su oslobađajuću presudu dočekali s knedlom u grlu, kao što su s knedlom u grlu vjerojatno dočekali i Oluju?
Ako je Leko trebao nekom uputiti poziv na jedinstvo, to nisu zviždači: to su razni Latini, Dežulovići, Džakule, ili Pupovci, koji nikad nisu progutali tu knedlu koja se zove Republika Hrvatska. Pupovac je uostalom preklani odbio ići u Knin rekavši da “Ni nakon sedamnaest godina nije stvoren prostor za politiku sjećanja u kojoj bi bilo mjesta za stradanje pripadnika i hrvatskog i srpskog naroda. Ni nepunih godinu dana od ulaska Hrvatske u Europsku uniju nema ravnopravnog tretmana zločina i žrtava. Govor mržnje i uvrede ne dolaze samo od marginalnih grupa ili medija već i od predstavnika nacionalne politike i nacionalnih, javnih medija”. Stvarno, zašto ne bismo jednako tretirali Milu Martića i Antu Gotovinu? Sve u zatvor.
Govorio je i predsjednik: On je ipak inteligetniji od Mesića, koji je u deset godina u Kninu bio tek jednom, ili Milanovića. On se ne da tako lako isprovocirati zvižducima. Uostalom, očekivao ih je. “Hrvatska je pobijedila u ratu, a mora pobijediti i u miru. Moramo pobijediti dosadašnju krizu, bijedu i sve nedemokratske tendencije koje prepoznajemo u hrvatskom društvu”, rekao je. S prvim se dijelom nije teško složiti: Hrvati su pobijedili u ratu, a u miru su pobijedili Josipovići i Milanovići. O tome tko je izgubio u miru, najbolje svjedoči slučaj vodičkog branitelja koji se danas raznio bombom. Miran čovjek, obiteljski, koji nikad nije radio nikakve ekscese. Nije tražio braniteljsku mirovinu na koju bi imao pravo, tek posao: izgubio ga je prije godinu dana. A o tome koliko današnji vlastodršci drže do Hrvatske vojske čiju pobjedu su slavili, i o stanju te vojske, svjedoči MIG koji se upravo na današnji dan srušio: tako je to kad se pokušava letjeti na sekundarnim sirovinama.
Ta dva događaja – samoubojstvo Željka Kneževića, i rušenje MIG-a, zapravo više govore o Danu domovinske zahvalnosti nego sve drugo. Lijepo smo se zahvalili svima koji su slobodu izborili, i pojedincima poput Željka i vojsci u cjelini. Vlast za to nije previše briga: došli su, održali govore, odslušali zvižduke, i otišli, vjerojatno negdje na janjetinu. Nisu sudjelovali niti u zajedničkom mimohodu ulicama Knina do crkve u kojoj se služila misa za Domovinu. Koloni se od ministara priključio tek Vedran Mornar, pokazavši demokratsku kulturu i civiliziranost.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
