KAD SE OBJESI PETAR PAN: Što se skriva iza blistavih osmijeha?
Teško je nabrojiti sve poznate i slavne osobe iz filmske i glazbene industrije koje su proteklih pola stoljeća umrle prerano od narkotika i alkohola, ili se ubili poput glumca Robina Williamsa.
Zapravo i oni koji se nisu ubili, ubijali su se lošim načinom života, drogama i antidepresivima, ubijala ih je prevelika slava i tko zna kakve duboke unutarnje rane, umirali su tragično usamljeni u nekakvim hotelskim sobama ili izolirani na luksuznim imanjima. Ljudi im se masovno dive, a malo tko uistinu razmišlja što se skriva iza blistavih likova i genijalnih rola na platnu, malo tko ih razumije, a pogotovo kad prolaze teška krizna razdoblja, kad se slome pod velikim teretom, nitko više ne primjećuje da su pretvoreni u ljudsku čahuru, izmučeni, otuđeni i izgubljeni, i da očajnički trebaju nečiju pomoć, razumijevanje i iskreno prijateljstvo. Takav dojam je na slikama ostavio zadnjih dana života oronuli Robin Williams. Izgledao je slomljeno, doslovno uništeno, neprepoznatljivo. Depresija može ubiti čovjeka, ali je nevjerojatno da nikoga nije bilo u njegovoj blizini tko bi mu stvarno pomogao, pored svog novca i doktora koje samo bogati mogu plaćati. Nema tog lijeka i novca koji može iscijeliti unutarnjeg čovjeka, njegovu kolosalnu samoću i otuđenost, a još je strašnije kad sve to pokriva svjetska slava koja stvara privid. Mi ne vidimo više stvarnog čovjeka nego likove koji su nas uveseljavali, vidimo nekog drugog, a ne njega. To je tragedija mnogih velikih glumaca. Oni dođu u situaciju da ih ljudi više ne gledaju kao normalne ljude, postaju usamljeni u tuđoj koži, u koži nekog lika kojeg su utjelovili, a mase obožavatelja ih gledaju kao bića s nekog drugog svijeta s kojima se žele slikati i pohvaliti potom na društvenim mrežama. Takvima ljudima je preteško naći iskrenog prijatelja, iskrenu ljubav, običan, svakodnevan život u slavi postaje gotovo nemoguć.
Robin Williams je nesumnjivo bio sjajan glumac, nezaboravan komičar. Ali dogodio mu se sindrom tužnog klauna. Sindrom ljudi koji uveseljavaju i nasmijavaju druge, a u svojoj dubokoj biti su zapravo tužni i usamljeni, uhvaćeni u procjep između stvarnosti i igre, života i glume kao u neku zamku multipliciranih identiteta ispod kojih se više ne primjećuje stvarna osoba. Taj glumac je u razne likove utkao svoju razigranost, dobroćudnost i klaunovsku karizmu, ali nam je ostao nepoznat onaj stvarni čovjek koji je patio i otišao na dramatičan način usprkos slavi i novcu. Zašto tako malo ljudi razmišlja o tom tragičnom naličju života slavnih? Zašto se ubija čovjek koji je po kriterijima svijeta imao sve što bi mnogi poželjeli? Zašto nije bio sretan, ljudi su ga voljeli, uspio je kao svjetski poznati glumac, zaradio je novac – ali ništa od toga mu nije bilo dovoljno. Kad bi barem iz takvih tragedija ljudi izvukli neke ozbiljne zaključke. Razumljivo, sada svi pričaju o njegovim genijalnim ulogama, daju mu priznanje i slavu i nakon smrti, da bi na koncu opet svi zaboravili onog stvarnog i nepoznatog Robina Williamsa koji je bio očito tako usamljen i očajan na ovome svijetu, da se raspao iznutra i ubio! Nitko nije mogao nasmijati i uveseliti njega koji je druge nasmijavao. Slava i novac ubijaju ljude, dovode ih u stanje kad se osobnost mijenja i pati, pa opet svi žele i slavu i novac. Tko može razumjeti taj ljudski paradoks?
Neizrecivo mi je žao što je taj čovjek skončao na takav način. Neizrecivo mi je žao svakog čovjeka koji ode s ovoga svijeta potpuno nesretan i slomljen jer znam da takvim ljudima može pomoći jedna obična terapija vjere, ljubavi i običnog, svakodnevnog, ali duhovno ispunjenog života. Takvi ljudi se godinama ne susreću sa sobom i vlastitim životom, a kad se susretnu, onda više ne pronalaze sami sebe. Propadaju i tonu jer i kad se liječe i kad su okruženi nečijom pažnjom, nisu oni okruženi razumijevanjem, nego njihova slava i značaj koji im više ionako ne pomaže u razrješavanju osobnih nutarnjih konflikata. Teško se iscijeliti u krletci u kojoj je čovjek obolio, u kontekstu iz kojeg više ne može izići. Slavni su zatočenici vlastite slave i ljudi koji žive od njih, cijele mašinerije. Moraju zadovoljavati naše prohtjeve, moraju nas oduševiti i zabaviti, a to je vraški teško činiti godinama i desetljećima. Teško je biti vječiti klaun. Teško je kad ljudi upiru u tebe prstom i kažu – eno Petra Pana, i sad ti budi Petar Pan na svakom koraku i svakom djetetu koje susretneš. Kao da si izgubio pravo biti ono što uistinu jesi, barem jedan dan biti običan čovjek koji više nije globalna svojina, i koji ne igra stalno svoje uloge u javnosti. Takvim ljudima treba terapija običnosti, terapija poniznosti i anonimnosti, da ih je dovesti u sredinu gdje ih nitko ne prepoznaje, osjetili bi olakšanje. Eto što je slava. Živjeti lažnu sliku o samome sebi. Biti ono što vide drugi, a ne ono što jesi. I što je najgore, oduzeto ti je pravo da budeš ono što jesi jer moraš biti ono što hoće šefovi, producenti, masovna publika. I svi ti još zavide, misle kako si slavan i bogat, i kako si zapravo sretan. I onda se jednoga dana Petar Pan objesi, i eto užasnog šoka! Zašto veliki dječak Robin Williams nije uspio pronaći svoju sretnu misao?
Autor: Zoran Vukman/velecasnisudac.com
