N. Piskač: Trulež crvene Hrvatske

 Truli paradajzi hrvatske stvarnosti

Peti je kolovoz. Kiša, kiša, kiša. Jednim okom gledam vrt, drugim pratim kaj se događa u Kninu. U vrtu truli mi rajčica. Napola dozori, druga polovica gnjili. Gledam u te svoje žalosne paradajze i mislim si, mislim. Hrvatsku. I ona je dopola dozorila. Ona druga polovica je nepopravljivo trula. I prijeti onoj zdravoj polovici. Nema šanse da zdrava polovica izliječi trulu. Jedino pomaže radikalni rez – ubrati plod, odrezati gnjilež i s njim na kompost, da ne velim u ropotarnicu.

Oprez! Ebola na HRT-u

Neki dan gledam truli Dnevnik 3 pod dirigentskom palicom Tamare Peras u prvom planu i Dražena Miočića u drugom. Najprije me neugodno iznenadilo gostovanje Radimira Čačića. Došao je u Dnevnik 3 na poziv, na čemu se zahvalio na kraju svojega obraćanja naciji. Čačić nam je objasnio što valja i što ne valja, to jest dobio je besplatnu reklamu po istom receptu kako HTV već dvije godine radi s M. Holy. Čovjek bez vlade, bez stranke, bez demokratskoga i inog legitimiteta, bez ikakvoga važnoga političkoga ili bilo kojega drugoga rezultata na planu općega dobra, dakle, rekli bismo da je u statusu „običnoga građanina”. Taj i takav jednom tjedno mora gostovati u udarnom terminu javne dalekovidnice otkad je otpušten iz zatvora. Još sam zagledan u vrt i zaključujem što je političar truliji, to je više na crvenoj dalekovidnici. I Kordić je izišao iz zatvora, ali ga HRT ne zove…

Druga Tamarina tema – ebola. Pomislih naivno – e, tu nam Tamara ne može ništa podvaliti. Ali, vrlo brzo mi je puknuo film. Ničim izazvana Tamara Peras uspostavlja vezu s Beogradom, gdje je nestrpljivo očekuje „kolegica Stamenković”. Zašto Beograd? Pitajte Tamaru. Njezina „koleginica” se raspričala o eboli uzduž i poprijeko, pa usred svojega pripovijedanja najavila i srpskoga ministra „zdravlja” koji je Hrvatima istresao sve što trebaju znati o eboli, da bi Stamenkovićeva potaknuta Tamarinim potpitanjima, nastavila mljeti o srpskoj preventivi u svezi ebole. Tamara i „kolegica Stamenković” poručile su nam o našem trošku kako je Srbija napredna, zrela, u svakom slučaju ispred nazadne Hrvatske. Druga je poruka – jugoslavenska radiotelevizija još živi i djeluje i u ovim otežalim uvjetima „slučajne države” nastale u „konglomeratu loših politika” i ratu „zaraćenih strana”.

Tako je ebola zahvatila HRT. Nedavno su i poplave iskorištene za širenje bratstva i jedinstva u „regionu”. Tamara i HRT nikako da priznaju činjenicu da je Hrvatska samostalna država, pa kad je riječ o eboli onda valjda treba pitati hrvatskoga ministra da nam osvijetli situaciju a srpski ministar jednako nam je zanimljiv kao i mađarski, talijanski, slovenski…

Usred priloga o afričkoj eboli, kad nam je „kolegica Stamenković” govorila o simptomima, sjetih se simptoma koje je nedavno imao ministar policije Ostojić. Gotovo isti simptomi: opća malaksalost, otkazivanje vitalnih funkcija… No, Tamara o Ostojiću nije ni beknula. Ne ću reći da Ostojić, jedini od tri Ostojića koji je preostao u najboljoj vladi, boluje od ebole, već to da Partija ne voli bolesne. Forsira samo zdrave snage poput dijetom osušenoga Čačića i skockane „cakane” kolegice Stamenković. Kao treći udarni prilog kolegice Tamare očekivao sam reportažu o slomljenim rukama Lepe Brene, njezinom postoperativnom oporavku i Ćiri Blaževiću, svojedobnom predsjedničkom kandidatu bliskom HDZ-u, koji je obišao Fahretu u bolničkoj sobi kako bi dobio malo publiciteta. No, bilo bi to previše za Tamaru i za jugoslavensku televiziju u cjelini.

Plaćamo ih, a ne žele braniti Oluju od nasrtaja Stefanovića

U zagrijavanju pred Oluju prednjačiše Srbi. Ustaše i domaći i srpski. O Pupovcu i njegovim provokacijama ovaj put ne ću pisati, samo izražavam nadu da u budućoj vladi ne će biti „koalicijski partner”.

Javio se, međutim, i srpski ministar unutarnjih poslova, Nebojša Stefanović. Dužnosnik srpske vlade objašnjava nam poput Pupovca što je Oluja: “Ne želimo gledati u tuđe dvorište, ali svakako smatramo da ovo nije prigoda da netko slavi progon svojih građana. Ne želimo dijeliti lekcije, ali ovo je svakako prilika da se uputi ta poruka”, rekao je Stefanović novinarima nakon „parastosa za žrtve Oluje” u beogradskoj crkvi svetog Marka. Hrvatska proslava Oluje “obilježava godišnjicu progona Srba iz Hrvatske “.

Progon Srba iz Hrvatske?! Poslije pravomoćne presude Haaškoga suda generalima Gotovini i Markaču govoriti o progonu zahtijeva odlučnu hrvatsku reakciju. Žrtve Oluje?! Zanimljiv termin koji se polako ukorjenjuje u hrvatski politički i medijski prostor. Jedina žrtva Oluje jest poražena velikosrpska politika u Hrvatskoj. Ona koja je prije samoegzodusa u „otadžbinu” natrpala nesrpskim žrtvama više od 150 masovnih grobnica o kojima se i danas uglavnom šuti zbog budućnosti truloga bratstva i jedinstva.

U Kninu su, međutim, umjesto odgovornih političkih govora koji brane opravdanu Oluju od najnovijih velikosrpskih nasrtaja naši predsjednici vlade, Sabora i države održali trulo slovo o „fućkanju” i sličnim temama. Srbiji nema tko odgovoriti dok su na vlasti oni koji slave četnički pokolj nad hrvatskim narodom u Srbu. Propovijed biskupa Ante Ivasa išla je nekako u tom zdravom smjeru, pa ju svakako treba još jednom u miru pročitati. Čitanje imena poginulih branitelja i Ivasova propovijed vrijedne su spomena. Ostalo izgovoreno u Kninu je hladno odrađivanje protokola.

Kakva poruka!: Hrvatski branitelj ubio se na Dan hrvatskih branitelja

Dobro je da je u službeni protokol proslave u Kninu ušlo čitanje imena poginulih hrvatskih branitelja u Oluji. Nadam se da je popis točan. Nisam sto posto siguran. Neki portali spominju 174 poginula hrvatska branitelja u Oluji, drugi pak izvori spominju 198, a Nova TV kaže da je u Kninu pročitano 199 imena. Istina je samo jedna i nije ju teško precizno utvrditi. Uostalom hranimo specijalno Ministarstvo hrvatskih branitelja, pa bi bilo dobro da iziđe u javnost s točnim brojem poginulih u svakoj akciji oslobađanja hrvatske države od velikosrpskoga agresora, ne samo u Oluji.

Inače, držim, da nam je Ministarstvo hrvatskih branitelja – nepotrebno. Ratnim veteranima u uređenim državama bave se ministarstva obrane. I još neka aktualna ministarstva čiste su uhljebničke oaze, ali to je druga tema.

Dan hrvatskih branitelja započeo je još jednim samoubojstvom hrvatskoga branitelja u Vodicama. Ne znam je li očajni branitelj pratio truli Dnevnik 3, „kolegicu Stamenković” u sinergiji s Tamarom, Pupovćeva priopćenja o tome zašto ne će doći u Knin na 19. obljetnicu Oluje u sinergiji sa Stefanovićevim podmetanjima. Dok ovo pišem znam da se glede tragičnoga događaja nije oglasio resorni ministar Predrag Matić, vlastitom odlukom izliječen od PTSP-a. Braniteljsku populaciju zlo suicida i različitih smrtonosnih boleština poharalo je u miru više od velikosrpskoga agresora u ratu. Možda bi bilo manje suicida da nemamo Ministarstvo branitelja i oko tisuću braniteljskih udruga?

Godišnji prosjek samoubojstava hrvatskih branitelja kreće se između 100 i 120, što nije samo zabrinjavajuće, već i alarmantno. Ali nema tko uključiti alarm! Je li to stvarni pokazatelj uspješnosti Ministarstva branitelja, ili tek nebitna statistika? Evo još malo crne statistike (www.narodni-list): „Od 1990. do 2005. godine, 1632 hrvatska branitelja, počinila su samoubojstvo, što je prva službena objava Ministarstva branitelja… prosječna dob branitelja koji počine suicid je 38 godina. Tako je četiri gardijske brigade mladih ljudi, u Domovinskom ratu izginulo za Hrvatsku, jedna brigada je počinila suicid nakon rata, a cijela jedna bojna leži u hrvatskim zatvorima, samo zato što se odlučila braniti Hrvatsku. Prema registriranim podacima resornog Ministarstva, dobivenim na temelju zahtjeva za sufinanciranje ukopa, umru dva do četiri branitelja, najčešće od srčanog ili moždanog udara ili raka. Umiru u dobi između 50. i 60. godine, dok je hrvatski prosjek iznad 70 godina. Od 2005. godine do danas, Hrvatska je sahranila gotovo 12 tisuća branitelja, samo lani (2012. nap. N. P.) iskopana su 2.354 humka za hrvatske heroje”.

O Danu hrvatskih branitelja o ovim problemima nismo čuli ni jedno jedino slovo. Mislim da bi potaknut vodičkim samoubojstvom branitelja na sam Dan hrvatskih branitelja, ministar Matić ostavkom napravio prekretnicu u odnosu države prema hrvatskim braniteljima. Ostavku je trebao podnijeti baš na Dan hrvatskih branitelja. To bi bila prava poruka! Ako ne podnese ostavku ne preostaje mu ništa drugo negoli se pojaviti na sprovodu vodičkoga branitelja, Bog mu daj duši lahko.

Preživio pilot pohabanoga MIG-a!

Najbolja vijest 5. kolovoza – pilot pokvarenoga borbenoga zrakoplova iz serije oldtimera preživio je njegov pad, pa će branitelji na svoj Dan imati samo jednog branitelja manje. Dok ovo pišem ministar Ante Kotromanović nije podnio neopozivu ostavku zbog pada oldteimera. Možda čeka da ju najprije podnese vrhovni zapovjednik Ivo Josipović? Otkad je Josipović vrhovni zapovjednik Oružane su snage u nesrećama izgubile tri borbena zrakoplova! A nije nabavljen nijedan novi!! Koga onda treba poslati na „remont”? Vladu i Josipovića! Već čujem dežurne mi kritičare kako vrište – njih se ne može više popraviti, baš kao ni prastare MIG-ove. Prihvaćam kritiku.

Tuđman je i bez enormnih zaduživanja i bez mesićevskih repova poput onoga s finskom Patriom, formirao, među ostalim postignućima, borbenu eskadrilu osposobljenu za oslobađanje države. On je u obrambenom ratu izgubio manje borbenih zrakoplova negoli su ih izgubili Kotromanović i Josipović u miru. Pametnomu dosta. Časnome čovjeku dovoljno i previše za časnu i trenutnu ostavku.

Čavoglave – Hrvatska u malom

Najveći problem prorežimskih i režimskih medija jest to da se u Kninu i ove godine zviždalo Milanoviću i Josipoviću. Još su i dobro prošli s obzirom na to kakvu politiku vode. Ja sam zviždao, istina, pred tv prijamnikom. Imam pravo zviždati i režati na tv, redovito plaćam rtv pretplatu. Jer da ne plaćam, Hanžeković, onaj iz Trilaterale sjeo bi mi odavno za vrat. S obzirom na to da sam odavno raščistio odnose i sa Zagrebačkom bankom, to jest Lukovićem, sljedeće godine u najboljem slučaju za vrati mi može sjesti samo Josipovićeva protukandidatkinja. Smiju li se na predsjedničkim izborima kandidirati i druge opcije od komunističkih i trilateralnih?

Nemam motorkotač. Jako mi se sviđaju Harley-Davidsonovi modeli. Da ga imam sanjam kako bih se i po kiši vozio 5. kolovoza od Čavoglava do Drniša i natrag. Sa svojim oldtimerom na četiri kotača ne usudim se iz Zaprešića krenuti dalje od Sesveta. Nekoliko stotina motorista iz cijele Hrvatske slilo se u Čavoglave, a niti jedan prometni prekršaj, kamoli pad! Čestitam, čestitam. Nije li to, kolegice Tamara, dobra tema za Dnevnik 3? Ili morate dobiti odobrenje iz Beograda?

Čujem stigao je Dario Kordić, ne u truli Dnevnik HTV-a, već u Čavoglave – Hrvatsku u malom. Njega jugoslavenska televizija naziva „osuđeni ratni zločinac” i ne poziva ga u Dnevnik. Kad pak zovu Čačića, onda ga ne nazivaju – „osuđen za izazivanje prometne nesreće sa smrtnim ishodom dvije osobe”. No, to su kriteriji JRT i, kažem, to se ne da popraviti. Jedino ukloniti.

Srcem sam zna se gdje i jamram sam sebi u bradu zato što nema tv prijenosa iz Čavoglava. Tamo, pokraj rijeke Čikole, nema „kolegice Stamenković”, „nove pravednosti” i „slučajne države”, ti jarca nema ni Pupovca, pa što će onda Radman s kamerama tamo među sto tisuća Hrvata! Zna se da već i tri Hrvata u zajedničkom razgovoru predstavljaju čistu kontrarevoluciju i podrivanje temelja tvrđave samoupravnog socijalizma.

Iz Thompsonova rodna sela čitam poruku o tome da hrvatska Hrvatska, ona stasala na vukovarskoj, još živi svoj život mimo kaljuže političkih elita po kojoj i nas i državu valjaju i uvaljuju. Tamošnja narodna veselica svake godine iznova me digne iz truleži crvene Hrvatske.

Paradajzi će sljedeće godine nadam se biti bolji od ovogodišnjih.
Nenad Piskač/hkv.hr

Odgovori

Skip to content