SLAVEN LETICA: Nemoć, pjena na usnama i bizarne laži Vesne Škare Ožbolt
Mogu donekle razumjeti napadaj bjesnila, pjenu na usnama, lavinu bizarnih laži i opći osjećaj umne i emocionalne nemoći, da ne kažem poremećenosti, kojima obiluje „Reagiranje” bivše ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt (u daljnjem tekstu: VŠO) na moj esej o Slučaju Turudić što sam ga prošloga tjedna objavio u Večernjem listu i, pomnije argumentirano, na ovom portalu.
Dr. Mate Granić i Vesna Škare Ožbolt u gostima kod Željke Ogreste
VŠO je svoje „Reagiranje” u Večernjem listu objavila 19. kolovoza 2014., baš onog dana kad je u svim medijima objavljeno službeno priopćenje predsjednika Vrhovnog suda RH Branka Hrvatina kako nema nakanu pokrenuti stegovni postupak protiv sudca Ivana Turudića.
Moj smireni i neoborivim argumentima potkrijepljeni teorijski eseji „Zašto mislim da je sudac Turudić u pravu” (Večernji list 14. kolovoza 2014.) i „Ivo protiv Ivana” objavljen na ovom portalu (http://www.velecasnisudac.com/naslovna/kolumne/slaven-letica/ivo-protiv-ivana) barem su malčice pridonijeli zaustavljanju opasne medijske i političke kampanje za ograničavanje ili čak potpuno ukinuće međunarodnim i hrvatskim zakonima i drugim propisima zajamčenog prava SVIH sudaca na slobodno izražavanje mišljenja i uvjerenja i na slobodu svakoga, pa i kritičkog političkog, govora i pisma.
Neposredni cilj te hajke bio je predsjednik Županijskog suda u Zagrebu (onako usput: dragovoljac Domovinskog rata) Ivan Turudić, ali bi – da hajka nije na vrijeme neospornim argumentima zaustavljena – sloboda govora i javnog izražavanja političkih i vrijednosnih stavova bila uskraćena SVIM sudcima.
Hrvatski političari nisu jedini koji bi sudcima „začepili gubicu”
Hajku je poveo, da stvar bude medijski i politički krajnje zanimljiva, ali i krajnje opasna za budućnost hrvatske demokracije i pravne države, aktualni predsjednik Republike i profesor kaznenog i kazneno-procesnog prava (međunarodnog i nacionalnog) dr. Ivo Josipović, a SPREMNO su ga podržali, javno zahtijevajući „depolitizaciju sudstva”, „trodiobu vlasti” te stegovno kažnjavanje odvažnoga i uglednoga sudca: bivši predsjednik Vrhovnog suda Krunoslav Olujić, dvije bivše ministrice pravosuđa (Vesna Škare Ožbolt i Ingrid Antičević Marinović), saborski zastupnik i sveučilišni profesor dr. Josip Kregar, bivši komunistički državni tužitelj, a danas odvjetnik poznatih udbaša Anto Nobilo te gotovo svi „liberalni” medijski stavotvoritelji.
Moj je esej, srećom, postigao svrhu: u korijenu je osujetio nakanu predsjednika Republike i njegovih pristaša da zastraše sudce i ukinu slobodu sudačkog govora. U eseju sam pokazao i dokazao da sudci, kao i drugi građani, na temelju Članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima, imaju pravo na slobodno izražavanje mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti.
Sva opća ograničenja slobode izražavanja mišljenja i uvjerenja koja Europska konvencija o ljudskim pravima predviđa u članku 10 – zaštita nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva – primjenjuju se i na sudce.
Njihov cehovski etički kodeks, Kodeks sudačke etike, u članku 12., precizno određuje i specifično ograničenje slobode sudačkog izražavanja: „Sucu je zabranjeno iznositi mišljenje o određenim sudskim postupcima koji su u tijeku i o odlukama sudova u tim postupcima”.
Da sudci doista imaju pravo na slobodno izražavanje misli i uvjerenja potvrdio je, kako sam dokazao u mojim spomenutim esejima, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u procesu „Kudeškina protiv Rusije”.
Sedmočlano sudsko vijeće presudilo je 2009. godine da je Vrhovni sud Ruske Federacije protuzakonito smijenio sutkinju moskovskog suda Olgu Borisovnu Kudeškinu zbog toga što je, tijekom predizborne kampanje za Državnu dumu (skupštinu) 2003., dala jedan novinski intervju u kojem je iznijela niz kritičkih prosudbi o ruskoj politici i pravosuđu.
Sud je također presudio da je sloboda političkog govora (koju VŠO i dalje uskraćuje sudcu Ivanu Turudiću) sutkinje Olge Borisovne Kudeškine posebno zaštićena Člankom 10.
Konačno, sud je presudio da je kazna izrečena moskovskoj sutkinji neodrživa i zbog „učinka zastrašivanja” koje bi mogla imati za sve sudce koji sudjeluju u javnim raspravama o pravu, zakonima i pravosuđu.
Pokušaj ZASTRAŠIVANJA Ivana Turudića i svih drugih hrvatskih sudaca na koje su se, očito u krivi i zao čas, odlučili predsjednik dr. Ivo Josipović i njegovi pravnici-političari-podanici i ISTOMIŠLJENICI i ISTOMIŠLJENICE očito nije uspio!
Da je tome tako pokazalo je javno priopćenje predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske Branka Hrvatina, objavljeno u svim medijima 18. i 19. kolovoza 2014. godine.
Iz njega je bjelodano kako protiv sudca Ivana Turudića neće biti pokrenut stegovni postupak, jer naprosto nije prekršio nijednu zakonsku ili etičku normu o odnosima sudaca prema javnosti iz članka 12. Kodeksa sudačke etike.
Zbog toga su mi razumljivi bijes, nemoć, laži i uvrede koje je VŠO putem Večernjeg lista i Objektiva namijenila meni. Jer je i onima koji nisu studirali psihologiju ili specijalizirali psihijatriju jasno da su nekontrolirani bijes i verbalna agresija izrazi nemoći, nedostatka argumenata i polemičkog dara.
U tom smislu, posebno pravo na bijes, laži i ljutnju ima bivša ministrica koja, kao i predsjednik Republike Novi Pravednik, strasno i strastveno želi „začepiti gubicu” Ivanu Turudiću i svim hrvatskim sudcima, a u tome ne može uspjeti, jer je doba jednoumlja i političkog terora nad pravosuđem ipak iza nas.
I sve to ja mogu razumjeti, ali mi ipak nije sasvim jasno kako je moguće da Ivo, Vesnica, Kruno, Ingrid i Joža kao pravnici ne znaju da su i sudci zapravo kao i mi, obični ljudi: građani koji imaju ustavno i zakonsko pravo na slobodu govora – slobodu izražavanja mišljenja i uvjerenja koji bi im oni željeli oteti.
Oni bi sudcima zatvorili oči i „gubicu”
Izvor: velecasnisudac.com
