Kad proslavu Dana pobjede dovedemo na trgove naših gradova, prije svega u Zagreb, tek tada će se branitelji vratiti kući iz dugih ratova i bitaka

Kolone automobila iz cijele Hrvatske, bajkeri, biciklisti, pješaci maratonci, autobusi slijevaju se tisuće ljudi prema Čavoglavama petoga kolovoza svakoga ljeta Gospodnjega. Do sada je u Hrvatskoj tradiciji takvo nešto bilo isključivo vezano za marijanska Svetišta, za iskazivanje vjerskih osjećaja, nikada ništa, čak ni najblistavije sportske manifestacije i uspjesi nisu mogli na takav način okupiti toliko ljudi.

I nikada, posve proporcionalno tome koliko to okupljanje svake godine postajalo sve izraženije, postajalo pitanje prestiža među sve većim brojem ljudi, svejedno bili iz najmanjih mjesta, sela, većih ili manjih gradova, urbanih i neurbanih, malih ili velikih, neki događaj nije imao toliko radikalno suprotstavljenih odjeka, tumačenja i načina predstavljanja.

Nejasno bi bilo svugdje u svijetu koji društvene događaje nastoji razumjeti i analizirati, zašto se nitko relevantan, zašto znanstvenci i umni ljudi tome ne posvete dio svojih stečenih znanja, zašto dublje ne analiziraju taj fenomen, jer u Hrvatskoj se već desetak godina događa političko Međugorje, Lourdes, Fatima, a nikada nitko nije ni pokušao posvjedočiti kako se tamo dogodilo neko nadnaravno čudo, ukazanje, ozdravljenje.

Što se to ozdravlja u Čavoglavama?

Čime je to izazvano?

Svugdje bi to izazvalo interes, jedino ne u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj to, zbog toga što nikada nije državna vlast na visokoj znanstvenoj razni evaluirala, da ne kažem lustrirala, bazene tzv. humanističkih i društvenih znanosti, prije svega fakultete političkih i filozofskih znanosti, kao što je to uradila recimo Njemačka nakon ujedinjenja sa “znanošću” i sveučilištima Istočne Njemačke, nije iznenađenje.

Tko će se pozabaviti tim fenomenom?

Lalić? Zakošek? Puhovski?

Pa i bave se, doduše, na lakšoj i jednostavnijoj razni, ne samo i isključivo ovi koje sam naveo, iako iskaču iz ekrana u svakoj prigodi. Bave se oni, i oni koje su oni podučili načinu istraživanja, kvalificiranja i vrednovanja društvenih fenomena.

Na žalost – ne bave se oni drugi, oni koje profesor Matko Marušić ne bez ogorčenja, prekorava zato što svoje viđenje, znanje i potencijale svode na birtije, zato što jedni drugima pišu i kukaju ne pomišljajući da bi takvo društveno čudo, moglo biti interesantno, kao dar Božji svakome znanstveniku, ne samo hrvatskoj nego i međunarodnoj javnosti, tim prije jer je to autentično svjedočanstvo jedne epohe tranzicija i postratovske zbilje, kakve se rijetko u povijesti događaju.

Nigdje na svijetu nema takvoga događaja, koji nije inspiriran čudesnim mogućnostima vjere ili u organizaciji države.

A Čavoglave nisu ni jedno ni drugo, iako je upravo vjera u podlozi toga fenomena.

Dok jedni iznose impresije, kako osobne tako i posredne, govoreći o veličanstvenome skupu, iako i kod njih nikada riječ “veličanstveno” neće proći bez dodatka, “bez i najmanjega incidenta”, što stidljivo ukazuje na već poodmaklu indoktrinaciju i nesigurnost izazvanu lavinom zagađenja od prvoga dana ukazanja Čavoglava, drugi ne štede ni medijski prostor ni svoju čast ukazujući na opasnost toga fenomena.

H-Alter, portal koji po mišljenju “stručne skupine” koju personificiraju “stručnjaci” tipa Mime Simić i Zdenka Duke zadovoljava sve najviše kriterije financijske potpore ministarstva kulture ministrice Andreje Zlatar Violić, vrišti na naslovnici – “Neoustaški dernek u Čavoglavama”, nešto ranije Sanja Modrić u Novom listu piše :

“I stvarno, tko jednom svojim očima vidi to u Čavoglavama, toga se do kraja života sigurno neće dati razuvjeriti da su Hrvati krvoločno ljudoždersko pleme koje jede tuđu dojenčad pečenu ispod peke. Pa čak ni ako ga poslije sto puta odvedeš na finu, humanistički intoniranu i posvema europsku proslavu u Kninu gdje se ljudi koji su jednom bili prinuđeni ratovati danas smireno ophode po pravilima političke korektnosti pokušavajući barem razumjeti uzroke tuđih zabluda i osjećaja i pokazujući sućut za tuđe mrtve…”

Davor Gjenero misli da “nova stranka desnice, koja bi nešto značila u političkom životu i koja bi zahvatila taj dio biračkog tijela, uopće ne treba postojati. Ne treba postojati zbog toga što se ovdje radi o političkoj poziciji koja ne pripada ustavnome ‘luku'”.
(kazao za Indeks)

A Žarko Puhovski misli da bi bilo dobro za Hrvatsku da HDZ zahvati to biračko tijelo jer bi “od tih 60 tisuća ljudi, oko 10 tisuća i dalje nastavilo s ekstremizmom, ali bi oni bili još radikalniji s više ustaških znakova i još više pjesama”, čime bi se barem tolika masa naroda svela na najradikalniju jezgru koju bi država valjda onda mogla imati pod kontrolom.

U konačnici, lakše je pohapsiti deset nego stotinu tisuća ljudi, sjeća se Puhovski hrvatskoga proljeća.

Pouka je da, u svakome slučaju ovo što se događa – vodi ravno u fašizam.

Kamo dakle teče bistra Čikola?

Treba kratko podsjetiti javnost da je organizacija narodnog veselja povodom Dana pobjede 5. kolovoza nastala prvenstveno kao izraz bunta jednoga dijela branitelja, a kasnije, iz godine u godinu, nezanemarivoga broja hrvatskih ljudi, prema državnome vodstvu, prvo Mesićevom i Račanovu, a kasnije, jednakim intenzitetom i ništa slabije prema vodstvima koja su se smjenjivala do današnjih dana.

Jednostavno, legendarna “Bojna Čavoglave” jednoga dana, odlukom za nekim stolom Gornjega Zagreba – postala je opasna za društvenu higijenu Hrvatske.
Tako su zaključili političari, tako su zaključili aktivisti namnoženh civilnih udruga i silni zastupnici «razuma», «tolerancije», «demokracije», «ljudskih prava», «opraštanja», «zaborava», «suočavanja», «nesuočavanja», «antifašizma», tako su svakodnevno oštreći pera navalili upozoravati novinari i komentatori, cijela bulumenta EPH “giganata”, gnušajući se masnih brada i brkova, svakoga ražnja, harmonike, narodnih nošnji, a pogotovo fašistoidne zovnice – “Lijepa li si”?

“Pristojan svijet”, duboko prožet urbanom kulturom svoje gurmanske potrebe, zov njihovih djedova i najčešće očeva koji su 1945. godine umarširali u Zagreb, zov janjetine i pečenoga odojka, a vidjeli smo u Srbu, može i ljudi (što Sanja Modrić otvoreno imputira Čavoglavama – istovremeno šuteći o Srbu), zatiranje svega civiliziranog i prije svega srednjoeuropske hrvatske kulture i civilizacije, lijepo upražnjava u restoranima diljem Hrvatske, na nacionalni račun, iza navučenih debelih zavjesa ili zatvorenh odjeljaka “elitnih” restorana. Jer, Butković podriguje u takvim prostorima, to je izraz kulture kakva je krasila visoke kraljevske dvore europskih kraljevstava, koji su nesnošljvi smrad istovarenoga, s obližnjih hodnika, gospodski prekrivali tonama – parfema, dok su hrvatski gradovi imali i kanalizaciju i kulturu koju Butkovići preziru i na koju upozoravaju u Čavoglavama.

Istina je da se ljudi najviše boje sebe, svoga skrivenoga odraza, svoje prošlosti.

Kakva je dakle prošlost ovih zapjenušanih “boraca” protiv simbolike Čavoglava?

Njihova “urbana” i “asfaltirana” središta, odavno očišćena mirisa i okusa Čavoglava silno je uznemiravao takav skup, masa koja pjeva i veseli se, jer – može joj svašta pasti na pamet, pogotovo može ju netko povesti.

Treba li uopće gubiti vrijeme na polemike sa gore citiranim stajalištima, kvalifikacijama i “mišljenjima”, običnom – mržnjom?

Ne.

To je upravo voda na mlin takvima.

Ne treba ih zanemariti tim prije što su na žalost samo tipičan primjer dominantne javne percepcije, pri čemu mislim na medije i političke strukture, ali im ne treba pridavati neko posebno značenje, pogotovo ne sudbonosno. Jednako kako nije trebalo ovih dana silnu energiju trošiti na rasprave jesu li u “Kninu” primjerene podjele, zvižduci, kao da je Knin neko nebesko mjesto, kao da te podjele i razlozi negodovanja ne postoje i prije i poslije Knina i s Kninom nemaju apsolutno nikakve veze.

Mislim da je važnije upozoriti ili kako ne bi bilo pretenciozno, otvoriti raspravu o tome – kamo vode Čavoglave, ovakve kakve stvarno jesu?

Koliko je bilo opravdano sve ono što naciji nije ni htjela ni mogla ponuditi kao primjereno vladajuća politička i državna elita svih ovih godina, kako poslijetuđmanovska HDZ-ova, još i više SDP-ova, potražiti na drugome mjestu, svejedno bile to Čavoglave ili neko drugo već mitsko mjesto hrvatske novije i slavne povjesti, toliko je nužno danas postaviti pitanje što se to događa, oslobađa i kakve posljedice ostavlja na sveukupno hrvatsko društvo ovo čemu svjedočimo, ma kako ograničeno medijskom neslobodom, u Čavoglavama.

Pravo je pitanje zašto deseci tisuća ljudi, svakodnevnih ljudi iz ureda, iz škola, sa sveučilišta, iz prestižnih kompanija, svake godne sjedaju u svoja auta, sa svojim najbližima, sa prijateljima i odlaze u Čavoglave?

Što to tamo traže, što mogu naći, a nemaju na nekome drugome mjestu u tome trenutku, svakome drugome trenutku u sredinama u kojima žive, rade – u kojima jesu ono što jesu.

Jesu li ti ljudi jedno u svakodnevnici, a sasvim drugo u Čavoglavama?

Drugo pitanje je, zašto samo vrlo, vrlo rijetki iz visokoga društvenoga razreda, bilo kojega, iz akademskog, poslovnog, kulturnog, političkog, javno govore o tome, zašto manje više svi skrivaju svoje hodočašće u Čavoglave?

Je li skup u Čavoglavama uistinu izraz tolike nazadnosti, svega onoga čega bi se mogla neka suvremena Hrvatska sramiti, stidjeti, je li to onaj dio nas kojega se nastojimo riješiti pred ponudom nečega ljepšega, blistavoga, civiliziranoga i “građanskoga”, što je to dakle od čega bježimo skrivajući se cestama prema Čavoglavama i što je to što bismo htjeli – postati?

Zašto jedan dio Hrvatske, svakodnevne Hrvatske nevoljko govori o svome stavu o Čavoglavama, zašto, s jedne strane, Hrvati iz cijeloga svijeta, uspješni, kulturni, pametni i neopterećeni ograničenjima svoga identiteta sve više na izvoru Čikole nalaze dio sebe i o tome ponosno govore, a s druge strane, u Hrvatskoj jedan respektabilan broj ljudi s nelagodom govori o tome. Ili šuti.

Uzmimo personalizaciju skupa u Čavoglavama? Uzmimo Marka Perkovića za primjer. Slušao netko ili ne njegove pjesme, cijenio ili ne to što on radi, čime i na kojim to kriterijima Hrvatskoj danas može biti poželjna recimo Lepa Brena, Đorđe Balašević, Bajaga, ili Hladno Pivo i Let 3, da spomenem samo one koji svako malo iskaču iz televizijskih kutija, a istovremeno opasnost za hrvatsku društvenu higijenu i budućnost biti – Perković?

Tu se ne radi o glazbi. Ne radi se ni o ukusima niti osobnim sklonostima. Ne radi se ni o bilo kakvim relevantnim kriterijima na temelju kojih bi čovjek zauzeo relativno siguran i postojan stav.

Jasno je kao dan da i po glazbenim kriterijima, ma kako relevantni bili, pjesma “Vjetre s Dinare” ili “Samo je ljubav tajna dvaju svjetova”, najnovija ljubavna balada Marka Perkovića, čak da ništa više nikada ne napravi, uvjerljivo nadmašuje sve što su ikada i pokušali stvoriti Lepa Brena, Đorđe Balašević ili Let 3, kojima se hrvatsko društvo doslovce nasilno izručuje medijskim presingom i nekom čudnom, nestvarnom nostalgijom.

Činjenica je isto tako da upravo oni koji su čak i na nedavnim konvencijama stranaka vladajuće koalicije i nakon izborne pobjede, cijelu noć pjevali “Od Vardara do Triglava” posve u skladu s regionalnom politikom aktualnog državnog vrha, «Lijepa li si», svojevrsnu narodnu himnu u svim prigodama potaknutim nacionalnim nabojem i osjećajima, bez i malo srama nazivaju – nacionalističkom ili čak fašističkom.

Borac za “čistoću” na hrvatskim nogometnim terenima, Zoran Stevanović iz Rijeke u svojim izvještajima FIFA-i redovito tu pjesmu ističe kao – isključivu, fašistoidnu, nacionalističku i opasnu.

Citirane izjave sa početka ovoga teksta moraju se dakle pogledati u tome kontekstu. U takvoj realnosti, kakva god ona bila, nekome lijepa, nekome turobna, uznemirujuća manje ili više.

Ako tome dodamo kao svakodnevnicu izjave hrvatskih branitelja u najčešće posebnim emisijama, koje, kao i pozivanje na njih i njihove već legendarne zasluge, iako se radikalne suprotnosti kriju iza isticanja tih zasluga, o tome kako su “zapostavljeni”, “prevareni”, “marginalizirani”, usprkos javnim deklaracijama sa svih strana, i onih iz službenoga Knina, sa konvencija svih političkih stranaka, sa svih mjesta u Republici Hrvatskoj, usprkos svim silnim priznanjima koje im upravo ova vlast kilogramima svakodnevno daje i kiti se njihovim imenima, usprkos postojanju pravoga pravcatog ministarstva branitelja, živoga i zdravoga ministra, usprkos svemu što vidimo, onda je utoliko opravdanije ozbiljno zarezati u stvarnost društvenih fenomena kojima svjedočimo. Jednostavno, puno toga nije ni logično ni prirodno.

Jesu li hrvatski branitelji uistinu zapostavljeni, marginalizirani, jesu li – izdani njihovi ideali?

Osnovni problem je, ja mislim, u tome što su tada njihove iskonske ideale i vrednote uspješno prepoznali i definirali umni ljudi, prije svega pokojni predsjednik Franjo Tuđman, koga je stotine tisuća vrlo različitih ljudi slijedilo prepoznajući se u njegovim riječima, a danas – iz svakodnevnice i pomanjkanja vizije, nema ni ciljeva ni vodtsva, a ono što ima, koliko se god ponavljalo da je prihvatljivo – jednostavno nije!

Stvaranjem percepcije da su zapostavljeni radi toga što neki od njih na žalost žive i danas u straćarama, što nisu riješili svoja zakonita i iznad svega legitimna prava, a istovremeno gledaju oko sebe ljude koji su to nelegitimno stekli, istovremeno slušaju svakodnevno bombardiranje o lažnim braniteljima, gledaju svakodnevno promociju visokoga stila žvota ljudi koji to ničim ne mogu potkrijepiti, emitiranjem slika o pojedincima iz braniteljske strukture kojima se raspada život na sve načine, zapravo se skreće pozornost javnosti sa – stvarnih problema društva.

Jedina je istina: sve ono što danas doživljavaju “branitelji” doživljava prosječan hrvatski čovjek, nikakve razlike u tome nema. Zvali ga mi branitelj ili ne. Zašto se onda upravo isticanjem posebnosti branitelja u onome u čemu ne bi smjeli biti posebni, nastoji postići animozitet između “branitelja” i ostalih, “običnih” ljudi ove zemlje.

Jednako je tome već uvriježena javna poštapalica o nadljudskom, neprirodnom i mitskom herojstvu tih ljudi, koju ističu najviše strukture koje ne drže ni malo do stečevina toga herojstva, do tih branitelja i njih kao svakodnevnih konkretnih ljudi, zapravo bojeći se onoga što oni simboliziraju.

Onaj tko bar nešto zna o hrvatskome ratu za nezavisnost i obrani od srpske agresije, zna na tisuću primjera da su herojska djela činili obični, smrtni, često plašljivi ljudi. Inače je to priča iz svih ratova. Predstavljati heroje kao vanzemaljce zapravo je izrugivanje njihovim djelima i onemogućavanje poistovjećivanja sa njima. To je jedna od najpodmuklijih podvala politike koja uništava stečevine toga herojstva.

Svatko onaj tko je sudjelovao u ratu, tko je bar nekada bio sučen sa mogućom smrću, s mogućnošću da će biti ubijen ili ubiti, svatko onaj tko je imao obitelj doma, a nije znao hoće li im se vratiti, dobro zna da je upravo najveća žrtva tih ljudi, tih branitelja bio strah, očaj, gomila običnih ljudskih osjećaja koji se neponovljivo susreću upravo u ratu.

Govoriti da su branitelji išli pjevajući u smrt, zaluđeni slobodom svoje domovine, da su bili neustrašivi kao nekakvi strojevi, veličati njihovo apstraktno junaštvo, a ne znati da su upravo najveća junaštva u Domovinskome ratu učinili obični ljudi koji su i plakali i vrištali i bojali se, zapravo je ruganje istini i teško podcjenjvanje tih ljudi i svega što su preživjeli.

Upravo je zbog toga potpuno pogrešno pozivati na zajedništvo u Kninu zbog navodnog pijeteta prema poginulima.

Kakva prijevara.

U Kninu bi se Dan pobjede trebao slaviti kao proslava života, kao proslava zavjeta živima, jer umiranje i smrt nikada nisu mogli biti cilj i svrha sami sebi.

Zbog shvaćanja upravo toga, Čavoglave pohodi stotine tisuća ljudi, a Knin samo onaj tko mora.

Domovinski rat nije bio kompjuterska igrica, niti su njegovi junaci bili crtani likovi.

Isticati danas samo branitelje koji imaju svakodnevnih problema u situaciji kada problema ima svatko u ovoj zemlji, zapravo je podmuklo stvaranje slike o ljudima koji su se borili samo za svoje interese, svoje benefite, ljudima koji nemaju sućuti za milijune drugih ljudi.

Branitelji nisu posebna vrsta, nisu ni posebna društvena struktura iako ih sve politike na vlasti upravo takvima gotovo nasilno čine, nisu – oni drugi.

To što su svoj mir, svoje prijatelje, svoje uspomene van državnoga protokola i države koja je pogazila njihove snove nakon 2000. godine, ali i prije toga, našli u Čavoglavama na riječici Čikoli, mitskom mjestu koje je promovirao do tada nepoznati mladić Marko Perković raširenih ruku i rokerskim glasom šaljući poruku “bandi četničkoj”, a zapravo svome narodu kojemu je ta poruka tada očito silno trebala, samo po sebi nije bilo ni loše ni pogubno za ukupno hrvatsko društvo.

Pogotovo ne za ljude koji su nakon rata pokušavali naći svoj mir i svoje nove – stare živote prekinute brutalnom srpskom agresijom.

Loše je to što su i danas, devetnaest godina nakon završetka rata Čavoglave izgleda jedino mjesto gdje ti ljudi, gdje hrvatski narod koji poštuje svoje epopeje i svoju povijest, gdje se i dalje čuva vjera i nada – jednako na braniku domovine, onoga praiskonskoga što je Marko Perkovć i njegova bojna tada branio.

Tada protiv “bande četničke”, danas protiv ovakve države!?

Banda četnička danas više ne nosi oružje, ne nosi kokarde i zvijezde petokrake, nema crtu utvrđenih tenkova i minobacača, vidljivih vojnika, koje je isto tako tada netko gurnuo u boj protiv – “ustaša”.

Danas se upravo zbog toga teže boriti jer se u biti ti ljudi bore protiv sjena, protiv nevidljivoga neprijatelja, protiv «razuma», «ljudskih prava», «seksualnih sloboda», «prava nacionalnih manjina», «pravde za sve», «tolerancije», «snošljivosti», «kulture dijaloga», «europskih vrijednosti», a za to se ne nalazi odgovarajuće “oružje”, prije svega zato što se protiv tih pojmova jako teško boriti, a ljudi i znaju i osjećaju kako se iza njih krije zapravo – sve sasvim suprotno.

Danas je ta banda i stvarno i figurativno umjesto na obroncima Svilaje, Velebita, na prilazima Gospiću, Zadru, Šibeniku, na puškomet do Osijeka ili Vinkovaca, zapravo na glavnim trgovima hrvatskih gradova, na gornjem zagrebačkome Gradu, na manje-više državnim pozicijama sa kojih se nekadašnje bitke običnih hrvatskh ljudi, već mitskih junaka, pod imenom – demokracija na hrvatski način, usmjeravaju svakodnevne u strateške poraze.

Zbog toga, ali i zbog tisuće drugih, posve svakodnevnh razloga, Čavoglave onakve kakve su već postale legitimacija proslave Dana pobjede i blistavih bitaka koje pamtimo i baštinimo u nedugoj povijesti samostalne zemlje, ne smiju ostati ni mjesto, ni simbol – opozicije prema hrvatskoj državi stečenoj na obalama Čikole i desetaka hrvatskih Čikola.

Skup koji je uz sve stalo odražavao istinski duh jednoga naroda tijekom ovih godina otvorenog pa i brutalnog odnarođivanja države, mora ostati jedinstveno mjesto u hrvatskom društvenome životu, mora sačuvati svoju autentičnost – svoju snagu.

Skup u Čavoglavama mora postati, ne nacionalna proslava Dana pobjede u ratu, nego proslava otporu protiv urušavanja vrednota pobjedničkoga naroda i njegove vojske.

Vrijeme je početi slati drugačije, radikalno drugačije političke poruke.

Cijeloj naciji.
Državnim vlastima.
Bandi četničkoj.
Budućim naraštajima.

Koliko se god bitka za Hrvatsku vodila na tisuću kilometara dugoj bojišnici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ona se vodila za – Zagreb.

Ne Zagreb u kojemu živi Marko, Janko, Miro ili Boris, već – simbolički Zagreb, povijesni Zagreb, Zagreb kao istinsku i neupitnu prijestolnicu ukupnoga hrvatskoga naroda.

Nije bitka završena niti dobivena ako će deseci tisuća ljudi iz Zagreba svakoga ljeta odlaziti u Čavoglave kako bi samo tamo i isključivo tamo, zapjevali punim glasom “Lijepa li si” ili “Domovinu” Miroslava Škore, dok će istovremeno na Trgu Bana Jelačića razni Gongovi, Platforme, “antifašisti” i Documente, deseci profesionalnih okupatora hrvatskoga autentičnoga života i ljudskih vrijednosti, carevati, slati svoje poruke pune mržnje, cinizma i destrukcije, a u biti – istinskoga straha od istoga toga naroda i njegove slobode, koga kao pokušavaju preodgojiti.

Zbog toga Čavoglave moraju ostati, a mislim da za to najviše odgovornosti prema svom narodu, jednako kao i ratnih godina kada je kao nepoznati mladić s puškom u raširenim rukama poslao poruku “bandi četničkoj”, a u biti poziv svome narodu, mora imati Marko Perković Thompson, snažan prije svega kulturni i narodni običaj, mjesto hodočašća stotina tisuća ljudi koji evociraju uspomene i traže dašak slobode, svakoga početka kolovoza, a proslavu Dana pobjede dovesti na trgove naših gradova, prije svega u Zagreb.

Tek tada će ono što je počeo nazad desetak godina, spontano i otporom prema onome u što se izrodila država za koju se borio, dobiti puni smisao.

Tek tada će se branitelji vratiti kući iz dugih ratova i bitaka.

To će biti istinsko donošenje slobode na gradske trgove, na gradski asfalt, na mjesta sa kojih danas samo dvadesetak godina kasnije upravlja ista banda. Stvarna i figurativna.

Porobljavanje ili oslobađanje Hrvatske i cijeloga hrvatskoga naroda uvijek je, odakle god krenulo, završavalo u Zagrebu. Ne može biti govora o hrvatskoj slobodi, ne može se bez obzira na velike i istinske pobjede hrvatskoga naroda na ratištima, govoriti o slobodi hrvatskoga naroda dok jedan od najljepših zagrebačkih trgova nosi ime Maršala Tita, dok se na hrvatskim sveučilištima govori da je hrvatska država nastala na zločinu i da je profašistička, ne može biti ova nacija slobodna dok na njenim najvišim funkcijama jesu ljudi koji blago rečeno ne znaju što se to događalo u vremenu o kojemu Thompson pjeva, ne može biti ni govora o slobodi dok se hrvatski narod skuplja na izvoru Čikole, a Zagrebom upravljaju ispružene ruke Vojislava Stanimirovića i njegovih istomišljenika u hrvatskim političkim strankama i u medijma.

Ljudima koji su se bojali hrvatske slobode, hrvatskoga domoljublja, koje nije ništa drugačije, ni manje ni veće od bilo kojega istinskoga domoljublja kojemu svjedočimo svakodnevno u susretima sa ostalim nacijama, ljudima koji su sa suprotne strane ratišta danas preuzeli hrvatsku državu i nastavili političku borbu protiv “bojne Čavoglave” sasvim odgovara – proslava Dana pobjede u Čavoglavama.

Što dalje, to bolje.

Taj veličanstveni narodni skup, posve civlizirani izraz ljudske i nacionalne slobode i ponosa, običnoga ponosa, sve će se više, proporcionalno onome koliko će se sve više postajati legenda i simbol otpora, stiskati novim ograničenjima, sve će više oni koji upravljaju hrvatskim gradskim trgovima, sužavati izraze slobode, tradicije, kulture, sve će više biti ustašluka kako ga bude manje.

Kako god sloboda ima granice samo u ljudskosti, tako i potčinjavanje počiva na bezdušnosti i neljudskosti.

Nakon izraza “za dom spremni”, Stevanoviću i društvu je “Lijepa li si” postao ustašluk, ne zato što to stvarno jeste – već isključivo zbog toga što svaki izraz jedinstva, slobode i manifestacije nacionalnoga jedinstva hrvatskoga naroda tim ljudima znači ugrožavanje stečenih prava, njihovih u pravilu destruktivnih i, zašto ne reći, neprijateljskih ciljeva i interesa.

Sve dok je antifašizam službena državna ideologija, mora im ga hraniti – fašizam.

U Zagrebu se slave pobjede.
U Rijeci se slave pobjede.
U Splitu se slave pobjede.
U Osijeku se slave pobjede.
U Vukovaru se slave pobjede.

Konačno, u Čavoglavama se slave pobjede, jer, koliko god bi bilo opasno proslavljati nacionalnu pobjedu na slobodan način samo u Čavoglavama, toliko su upravo Čavoglave u ovim vremenima zapravo sačuvale i zaštitile ono što ni jedan okupator, diktator i imperijalist, ni jedna petokolonaška politika nikada nisu uspjeli porobiti.

Duh i ponos hrvatskoga naroda.

Vrijeme je nakon vojnih bitaka, nakon suočavanja sa pokušajima sve uspješnijega falsificiranja njihovih dostignuća i društvenih stečevina, inicirati ponovo, kao 1990. godine snažan i realan nacionalni zanos, jedinstvo i odlučnost dovesti na vrata kancelarija u kojima se, ovaj put ne puškama, odlučuje o sudbini hrvatskoga naroda.

Ne može se mladić raširenih ruku i moćnoga glasa sa izvora Čikole povući pred zabranama, ne može mu država koju je navještao tada, kao i godinama kasnije, ne može zbog tisuća i tisuća mladića i djevojaka koji pjevaju na njegovim koncertima pjesme svome narodu, slobodi i Bogu, ne može Pulsku arenu ostaviti bez borbe, ovaj put neke druge borbe, Brenama, Bajagama, Balaševićima, ne može njegovo mjesto na službenim frekvencijama zauzimati otvoreno ismijavanje tradicije i kulture hrvatskoga naroda, a istovremeno se osjećati – pobjednikom.

Može privatno, ali onoga trenutka kada je masa, na bilo kojemu djelu svijeta s njim ili bez njega zapjevala – Lijepa li si, izgubio je to pravo i stekao veliku obavezu.

Sve do onoga trenutka dok će u hrvatskoj kulturi ili željenim standardima hrvatskih medijskih sloboda raspravljati i u ime države pod ravnanjem ministrice Andreje Zlatar Violić, donositi odluke Mima Simić i Zdenko Duka, sve do onoga trenutka dok će prilog razvoju tolerancije i sloboda u Hrvatskoj biti borbeni poklič visoko rangiranoga portala H-Alter na tome popisu i desetaka sličnih, sa čjih naslovnica vršti poruka o “neoustaškome derneku u Čavoglavama”, što god Marko Perković mislio, kakva god blistava proslava Dana pobjede bila u njegovom rodnome mjestu – to će biti u stvarnosti labuđi pjev, duboko povlačenje pred onima protiv čije se ideje borio i koji danas upravljaju – njegovim ostvarenjima. Njegovom državom.

U tome nema pobjede.

Zbog toga je posve nužno zakucati na vrata takvima, zapjevati “bojnu Čavoglave” na glavnome zagrebačkom, riječkom, vukovarskom i trgovima drugih hrvatskih gradova na Dan pobjede, a hodočašće nacionalnoj slobodi i jednom slavnom vremenu ostaviti i sačuvati u Čavoglavama na samome početku kolovoza – prije svega kao spomendan nacionalnog otpora mirnodopskom rušenju hrvatske Države.

Inače, s vremenom će ono što su Čavoglave u svojim počecima promovirale i sačuvale, ono što simboliziraju, ostati samo narodna svetkovina pod stalnom prismotrom sve manje nacionalne države, čiji će vodeći ljudi i državnici, umjesto da se pridruže svome narodu, smišljati nove i nove sadržaje “ustašluka”, dok ustašluk otvoreno ne postane ono što je oduvijek za takve bio – sve hrvatsko.

Čak i zrak!

Autor: Marko Ljubić/politikaplus.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save