TVRTKO DOLIĆ: Narodi ubojice
Kada nestane neka osoba ili kućni ljubimac, kreće potraga na sve strane. Kada nestane cijeli jedan narod, to nikoga ne zanima. Kako detektirati naciju koja je prikriveni ubojica drugih nacija? Imamo originalne serijske ubojice i njihove moderne imitatore.
Današnji veliki narodi zapravo su serijske ubojice i višestruki silovatelji. Jesmo li se otvorili asimilaciji koja nam ništa dobro neće donijeti? Sotonizirana Germanizacija zapravo je bila spas za hrvatski korpus, ali to nismo prepoznali.
Civilizacijske vrijednosti postale su oblici mimikrije za protuhrvatsko djelovanje. Zajedno je civilno društvo i obavještajno podzemlje, srpstvo i svetosavlje, protukatoličke asocijacije i centri moći, strani kapital i strane obavještajne službe. Godišnje dajemo skoro dvije milijarde kuna za nevladine udruge, koje sustavno rade na našem zatiranju. Hrvatski narod plaća vlastito ubojstvo. Kardinal Josip Bozanić naglasio je da vladajuća koalicija namjerno generira konflikte da bi mogla prisvojiti ulogu vatrogasca. Produbljivanje krize u Hrvatskoj potiče iseljavanje. Hrvati odlaze jer više estetski ne mogu podnijeti velikosrpsko sranje.
Kada neka agresija Srba i Srbije odleži određeno vrijeme, kreće revizionizam koji sve njihove zločine prometne u civilizacijski pozitivno djelovanje. Nisu oni u beogradskom parlamentu 1928. svirepo pobili hrvatske zastupnike, nego je pacifist Puniša Račić izluđen od strane hrvatskih nacionalista. Milorad Pupovac nedavno reče da se u Srbu nije ratovalo za Dražu, nego za Tita. A tada niti Tito nije ratovao za Tita. Mnogi Hrvati u BiH drže da im Milorad Dodik želi dobro, ali kada od Banja Luke krenemo prema Gradini, nalazimo spomen ploču koja naglašava 700.000 žrtava. Hrvati su podijeljeni, a Srbi se drže svoja 4xC i tjeraju svoje. Spuštanje praga dvojezičnosti provedeno je uz pomoć pete kolone u Hrvatskoj.
A da odbacimo latinicu?
To bi Srbe šokiralo. S čime će Srbi maltretirati Hrvate ako Hrvati prihvate srpsku ćirilicu kao svoje nacionalno pismo? I ovako u Hrvatskoj imamo obrnutu diskriminaciju, odnosno povlaštenost manjina u odnosu na većinu. Hrvatska politika glede manjina ne postoji. Kod Srba u Hrvatskoj imamo kontinuitet politike i lidera od njihovih paradržava, a kod Hrvata imamo kontinuitet jugoslavenskih odnosa i jugoslavenskih lidera. Dobili smo kompromis ustavnih sudaca – nama ćirilica, njima vile za odmor.
Ustavni sud odbacio je referendum o ćirilici, a Milorad Pupovac nezahvalno zaključuje suprotno: “Ustavni sud dao je za pravo većini zahtjeva pokretača ove referendumske inicijative. Ustavni sud djelovao je kao amaterska grupa socijalnih psihologa.” Onemogućavanje referenduma o ćirilici ismijalo je hrvatski višestoljetni otpor prema germanizaciji i talijanizaciji. Ginuli smo uludo za slavenizirani hrvatski jezik i ćiriliziranu latinicu, vjerujući da spašavamo svoju tradiciju i svoju kulturu, a zapravo smo otvorili svoj nacionalni prostor srpskom utjecaju. Rusku kulturu i rusku ćirilicu u prihvatljivoj mjeri možemo gledati kao kulturno obogaćenje, ali tko na ovome svijetu treba srpsku kulturu i srpsku ćirilicu?
Tko na ovome svijetu treba hrvatsku kulturu i zasebnu hrvatsku latinicu, koja djeluje smiješno, žalosno i odbojno s tim svojim ružnim ćiriličnim dodacima “čćđšž”, koji su uvedeni samo zbog kompatibilnosti sa srpskom ćirilicom. Kompromitirana jugoslavenska ideja je mrtva, pa Hrvati ne moraju ostati na onoj latinici koja je kompatibilna sa srpskom ćirilicom. Naprotiv, rušenje te kompatibilnosti treba biti jasan odgovor na nametanje ćirilice. Svakome njegova ćirilica, ali niti jednu ne trebamo u latinici. Ustavni sud ne dozvoljava referendum o ćirilici, ali nam ne može zabraniti referendum o ćiriličnim dodacima “čćđšž” u našoj latinici.
Mnogi značajni tekstovi nisu prevedeni na hrvatski jezik, zbog politike Beograda u obje Jugoslavije, a naši stariji lingvisti vele da je to najprije posljedica austrijske dominacije, koja je učinila da pismeni ljudi uglavnom govore njemački, pa su prijevodi na hrvatski praktično bili nepotrebni. Hrvati su čitali originale njemačkih autora i prijevode na njemački. U tom je vremenu naša kultura držala korak sa onom svjetskom. Dok je više čitao njemačke autore i one svjetske, a manje srpske i jugoslavenske, Miroslav Krleža pripadao je europskom egzistencijalizmu. Nije germanizacija bila opasnost, nego spas.
Narodi ubojice
Dug život može donijeti i puno nesreće. Pomislite koliko je ljudi ubio Noa u svojih 950 godina. U čemu je tajna dugovječnosti Josipa Manolića? Istu pogubnu dugovječnost možemo primijeniti na plemena i nacije. Netragom su nestale brojne civilizacije i pripadni narodi, rušeni su hramovi, protjerivane su vjere, usmrćeni su i pojedeni trilijuni trilijuna ljudi i drugih vrsta. Lako za antička vremena, godine 1968. polovica afričkog plemena Igbo pobijena je, a druga polovica je pojedena. Nikoga to nije posebno smetalo – njihova naftna polja pokazala su se izdašna. Mezopotamski Perzijanci i sljedbenici Zaratustre poubijani su na sve strane, a spasili su se samo oni koji su se dokopali Indije i nedostupnih predjela Himalaja.
Mnogi europski narodi žive dulje od Noe, ostavljajući iza sebe brojna smaknuta plemena i narode. Uglavnom se dijele na ubojice, pedofile, silovatelje, trovače i lopove. Skoro svi živući narodi počinili su masovne zločine i najgore nasilje nad drugim narodima i plemenima. Države možemo gledati i kao najviši oblik organiziranog zla. Ujedinjene nacije trebamo preimenovati u Ligu zla, a Vijeće sigurnosti prirodno je nazvati Elita ubojica. Hrvati su dugo čekali svoju samostalnu državu, da suzbiju zlo drugih, da bi se na kraju pojavila “hrvatska” država koja je najveće zlo baš prema Hrvatima. Hrvatska država pokrala je vlastitu naciju, a evo se pojavila i kao trovač vlastitog naroda, u smislu prigovora kardinala Bozanića.
Kuda svrstati Hrvate? Kotiramo visoko. Glede osnovnih tipova, Hrvati su narod-ubojica, koji se u Dalmaciji pojavio kao renomirani narod-likvidator. Hrvati su se u sedmom stoljeću na poziv bizantskog imperatora spustili do Jadrana i pobili Avare. Plaćeni su sa zemljom koju su Avari pokorili. Znate, Velika Hrvatska, koju spominje Porfirogenet, nije nastala na propovijedanju mira. Usprkos svemu tome, Hrvati kao da su iznikli iz nekog programa za zaštitu svjedoka. Ne znamo tko je bio Porgin otac, ne znamo pouzdano gdje su Hrvati živjeli prije Doseljenja, jesu li se zamjerili jačem od sebe, jesu li pobjegli ispred bande, ili ispred nečije osvete, jesu li pobili neki drugi narod, ili je hrvatski narod svjedok pokajnik.
Evo, niti Velika Srbija ne ostvaruje se na mirotvorstvu. Koliko je danas poznato, Srbi nisu narod-ubojica, uključujući Hrvate i Albance. Od nesretnog dolaska Srba na već naseljeni i raspodijeljeni Balkan, traje stalna otimačina za zemlju, koja je ušla u biće srpske nacije i u svetosavlje, koja na neki način ruši njihovo kršćanstvo i osobnu žrtvu Svetog Save. To je dovelo do potresa na svjetskom nivou. Srbi su izazvali dva svjetska rata sa svojim ometanjem europske trase prema naftnim i drugim resursima Bliskog istoka. Išli su i na svoje istočne i južne susjede, pokrenuli Balkanske ratove, i nakon poraza okrenuli se prema mekšem zapadu. Srbe ne mogu zaustaviti naši ustupci. Posljednju agresiju na Hrvate, Hrvatsku i BiH pripremali su 30 godina, u najvećoj tajnosti, glumeći komuniste i Jugoslavene.
Dodijavanje s lažnim mitovima
U čemu je smisao srpskog višestoljetnog izokretanja činjenica? Porazi postaju pobjede! Uporno ponavljanje jedne iste laži dovodi do toga da svjetska historiografija popušta u korist nakaznog kompromisa. Hrvat Miloš Kobilić iz bosanske i hrvatske vojske opjevan je kao Srbin Obilić iz svjetske armade fantomskog cara Lazara, koji je zapravo bio siročić bez vojske i oružja, famozni europski “feudalac” s tri njive, s jednim jedinim konjem i s dvije potrošene krave, sve u omanjoj vukojebini između Morave i Drine. Danas je teško pronaći Hrvata koji ne misli da je Miloš bio Srbin, a mnogi Hrvati drže da je siroti Lazar Hrebljanović bio car, iako je bio jedan od siromašnijih vazala hrvatsko-bosanskog kralja.
Smiješan je spor oko toga jeli partizanski ustanak počeo 22. lipnja 1941. u sisačkoj šumi Brezovici, ili 27. srpnja iste godine u Srbu, jer se takozvane sovjetske jedinice pojavljuju tek početkom 1942. Novija istraživanja pokazuju da je takozvana partizanska Užička republika u Srbiji zapravo bila teško dohvatljiva zabit. Nakon njemačke okupacije prve Jugoslavije, četnici su se priklonili Talijanima, uz redovnu plaću. Italija je pomagala četnike i partizane, potkopavajući NDH. Laž o partizanima Srbije više ne drži vodu, pa se čak i u sandžačkom mjestu Rudo bivša ulica Prve proleterske brigade zove Đenerala Draže Mihailovića. Partizanski ustanak u Srbiji nije nikada podignut. Izmišljeni partizanski prvoborci iz Brezovice pripadali su četničkim hordama Srba i okolice. Usprkos novim konstrukcijama Milorada Pupovca, u srpnju 1941. nitko u Srbu nije čuo za Tita i partizane. Čak niti Josip Broz tada nije znao da su ga sovjeti kreirali kao Tita!
Prema njenom kazivanju, Savku Dapčević Kučar zgrozila je nevjerojatna protuhrvatska mržnja u Srbu. Izmišljeni antifašizam u Srbu je važan kotačić u prikrivanju stalnog srpskog djelovanja protiv bilo kakve hrvatske države. Sve je postalo razvidno tijekom srpske “balvan revolucije” u Hrvatskoj, koja je išla za rušenjem svake Hrvatske, pa i one komunističke. Srpske pripreme za posljednju agresiju na Hrvatsku i BiH počele su davno, ranih 60-tih godina prošlog stoljeća. U današnjem političkom djelovanju Srba u Hrvatskoj prevladavaju oni koji su u toj agresiji sudjelovali, ili su to fašističko nasilje reinterpretirali kao tradiciju srpskog antifašizma, strah od ustaša, i tome slično. Zašto Srbin koji je istovremeno hrvatski branitelj ne može biti predstavnik Srba u Hrvatskoj?
Bradati muškarci koji bulje u koze
Pupovac tvrdi da se za Oluje dogodio genocid nad Srbima, a mi znamo da je Oluja provedena pod kontrolom zapadnih sila i da je imala svoj skriveni cilj demografskog jačanja takozvane Republike Srpske u BiH. U zamjenu za ono što je hrvatsko u Hrvatskoj, prepustili smo Srbima više od pola BiH. Istovremeno smo odvratili pažnju svjetske Javnosti sa genocida u režiji velikosrba. Dobrosav Ćosić izjavio je da su Srbi s Republikom Srpskom u BiH ostvarili sve svoje strateške ciljeve. Vrijeme je da prelazak Srba iz Hrvatske Krajine u Bosansku Krajinu otvoreno kvalificiramo kao nedopustivo posrbljivanje BiH.
Bosna je kasirana, “srpski” dio je ograđen sve do Zagreba, pa slijedi operacija novog posrbljivanja Hrvatske, kroz nove kampanje povratka, odnosno dolaska Srba iz BiH i Srbije u hrvatske krajine, uključujući Vukovar i Hrvatsko Podunavlje. Problem ćirilice u Vukovaru sustavno je proizveden, kroz smanjenje praga dvojezičnosti, lažno prebivanje virtualnih Srba, pa i povratak onih Srba koji su počinili ratne zločine i zločine u ratu, tako da nesretne Hrvatice u Vukovaru prepoznaju i svoje silovatelje iz četničkih postrojbi.
Velikosrpska propaganda koristi hrvatske propuste. Ovih dana srpske Novosti ponovno pišu o 22.000 spaljenih kuća za vrijeme i nakon Oluje, uporno prenoseći lupetanja lijenih pozera iz hrvatskog HHO-a, koji su u izvješću Alaina Foranda pobrkali spaljene i promatrane kuće, uključujući ostave, kokošinjce i štale, uključujući kuće i gospodarstvene dogradnje koje su bile u vlasništvu Hrvata do četničke pobune ranih 90-tih. Naravno, hrvatska i svjetska Javnost prikraćena je za izvješće o prvotnom totalnom etničkom čišćenju Hrvata u srpskim paradržavama u Hrvatskoj i u BiH. Imamo more protuhrvatskih izmišljotina i otvorenih prijepora, koji se doziraju skoro dnevno i zagađuju svaki život i suživot u Hrvatskoj. Pametniji Hrvati bježe što dalje od nepodnošljive protuhrvatske histerije.
Zašto Srbijanci dolaze u Hrvatsku?
Naivno govorimo o velikosrpskoj propagandi kao o nekakvom procesu izvan kontrole Srbije, a tamo su već cijele generacije odgojene na najnovijim velikosrpskim izmišljotinama. Tako su ove godine dobro informisana srbijanska djeca na Sportskim igrama mladih u Splitu prepoznala splitsku Loru kao logor u kojemu su ubijani Srbi. A Lora je ogromna – osim luke zahvaća škole i učilišta, sportske objekte i zdravstvene ustanove. Kako to da ista srbijanska djeca nisu zbrojila dva i dva i prepoznala Split kao grad u kojemu je Lora. Ako su u Lori ubijani Srbi, onda su ubijani i u Splitu! A Split je u Hrvatskoj! Zašto su jadna dječica uopće dolazila u takvu Hrvatsku? Zar to nije uvrnuto? Pobijemo sto milijuna Srba u Jasenovcu, a oni opet suicidno dolaze u Hrvatsku.
Gledano u širini vremena, već prvo doseljenje Srba u naše susjedstvo možemo interpretirati kao uznemiravanje. Višestoljetna presija Srba nikako da prestane. Naravno, ništa nije posve crno-bijelo. Mnogi Srbi priključili su se hrvatskim postrojbama tijekom Domovinskog rata, bilo je među njima i dragovoljaca. Kuda se odseliti zajedno sa Srbima koji su hrvatski branitelji, da prekinemo to višestoljetno hrvanje sa velikosrbima za naše zemlje? Možda će nas Parsi razumjeti i prihvatiti? Ostaje nam da se izborimo za svoj životni prostor Lijepe Naše, ili da nastavimo ovo tiho pojedinačno i obiteljsko iseljavanje, koje će u konačnici ostvariti Veliku Srbiju i donijeti velike probleme ovome prostoru i cijeloj Europi.
Nije sav problem u tome što će Srbi na ovome prostoru potisnuti Hrvate, jer na tome neće završiti. Umjesto da čekamo da nas Srbi slavenski preplave, hrvatski karakter Lijepe Naše trebamo kontrolirano reducirati otvaranjem Hrvatske svim prognanicima ovog svijeta, od sirijskih do iračkih kršćana, od Albanaca do Jazida. Tajna stabiliziranja europskog jugoistoka je u tome da se hrvatske zemlje snažnije hrvatski odrede, a ako to nije moguće, da se snažnije multietnički redizajniraju, na štetu i Hrvata i Srba. Smanjiti srpsku prisutnost bez progona bilo koga, a to se može postići kontroliranim otvaranjem zemlje prema nesrpskoj populaciji. Jako je važno na civiliziran način zaustaviti posrbljivanje ovog prostora.
Tvrtko Dolić/croative.net
