ANTE GUGO: Ubojica demokracije
Kako dokrajčiti referendum: Peđa Grbin ubit će demokraciju u ime demokracije – U mnogim manjim mjestima nema ureda državnih institucija i tamo bi bilo praktički nemoguće izjasniti se o nekoj inicijativi za referendum.
Ideja Peđe Grbina, predsjednika saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, po kojoj bi Zakon o referendumu trebalo mijenjati tako da se potpisi mogu prikupljati samo u državnim institucijama dostojna je najbolje dosjetke iz stripa „Alan Ford“. Ovo me stvarno podsjeća na filozofiju Broja Jedan, koji pokupi novac za svoju Grupu TNT, ali ga spremi u svoju kesu da se službenici Cvjećarnice ne bi morali brinuti i zamarati time kako će ga trošiti.
Tako se i jedan od šefova naše Cvjećarnice s Markovog trga nastoji dosjetiti kako politički sustav najbolje organizirati, a da se narod ne mora mučiti s viškom demokracije. Grbin je, nažalost, samo posljednji u nizu onih koji daju izjave kao da znaju napamet sve dosjetke iz „Alana Forda“, pa ih spretno prilagođavaju našoj svakodnevnoj situaciji.
Kad se netko u domaćim medijima sjetio upitati Branka Grčića što se dogodilo s Povjerenstvom za strateške investicije, čije nam je osnivanje bilo najavljeno kao nešto što će nas spasiti, ali i baciti u nezamislive visine gospodarskog razvitka, Grčić se doslovno razbacivao najavama milijardi eura koje će jednostavno početi curiti u Hrvatsku nakon što je osnovano to povjerenstvo. Kako je glasno osnovano, tako je tiho i zamrlo to tijelo koje je trebalo spasiti našu budućnost. Objašnjavajući medijima zašto povjerenstvo ne radi, Grčić je za sve okrivio – zamislite – poduzetnike. Kaže potpredsjednik naše Vlade, u najboljoj maniri šefa one legendarne Cvjećarnice iz stripa, da su poduzetnici krivi zato što nisu došli sa svojim investicijama, pa bi onda povjerenstvo i imalo što raditi.
Moram priznati da sam nakon ovakve izjave dugo razmišljao i pitao se da nije riječ o kakvom šaljivom videu ili nekoj dobroj šaljivoj video-montaži. Nažalost, stvar je do boli istinita. Branko Grčić 18. je kolovoza ove godine gospodnje zaista za sve okrivio poduzetnike. Naravno, pri tome nam nije objasnio čemu je trebalo služiti Povjerenstvo za strateška ulaganja ako su poduzetnici sami trebali dolaziti i kucati na vrata Cvjećarnice na Markovom trgu. Zar nije to povjerenstvo trebalo izraditi nekakvu strategiju privlačenja ulagača i omogućiti im uvjete koje oni ne bi mogli ignorirati?
Kao što je u onoj priči o Peđi Grbinu narod kriv zato što mu se uskraćuje demokracija jer želi previše uživati u toj demokraciji i koristiti njezine blagodati, tako su i u slučaju Povjerenstva za strateška ulaganja krivi poduzetnici jer nisu sami došli i opravdali postojanje povjerenstva koje inače ništa nije radilo.
Da se ovdje ne radi o slučajnim ispadima govore i još neki primjeri. U Planu strateškog razvitka Republike Hrvatske 2014.–2020. nema Pelješkog mosta, ali niti nekih strateških prometnica kao što je žila kucavica Šibensko-kninske županije, brza cesta Šibenik–Knin. Riječ je o dokumentu koji je poslan u Bruxelles na odobrenje kako bismo na temelju onoga što je u njemu napisano mogli koristiti sredstva iz Europskih fondova.
Već ranije čuli smo opravdanje kako Pelješki most nije zaboravljen, nego je on stavljen pod izgradnju prometnica. Ne tako davno, kad su propale sve sulude ideje o spajanju hrvatskog juga preko teritorija susjedne države, iako je to u suprotnosti sa Šengenskim režimom kojeg nastojimo zadovoljiti u najkraćem mogućem roku, iz Ministarstva pomorstva, prometa i veza uvjeravali su nas da će gradnja Pelješkog mosta biti nastavljena, ali uz pomoć fondova EU. Kako tražiti sredstva iz tih fondova, kad u Planu strateškog razvoja ne spominješ taj objekt kao strateški, kao iznimno važan, kad ga ne izdvajaš iz neke mase nekih kilometara prometnica? Mene to opet podsjeća na prispodobe iz stripa kad Broj jedan naredi Grunfu da nabavi prijevozno sredstvo, ali mu ne daje novac. Stvarno ne znam tko bi u našoj priči trebao biti Grunf pa da nam pribavi sredstva EU za gradnju mosta, kad mi taj most u planskim dokumentima niti ne spominjemo.
Niska bisera iz Hajdaš–Dončićeva ministarstva nastavljena je i već spomenutom brzom cestom Šibenik–Knin. Iako je riječ o najvažnijoj županijskoj prometnici, koja je gospodarski značajna zbog povezivanja tog dijela Dalmacije s prostorom zapadne BiH, ali i kao prometnica koja daje perspektive turističkog razvoja Drnišu i Kninu, gradovima koji imaju značajne potencijale izletničkog turizma, a od obalnih turističkih centara su udaljeni 30, odnosno 48 km, ona u Planu strateškog razvitka RH nije niti spomenuta. Kad su novinari ovih dana u resornom ministarstvu tražili odgovor na pitanje zašto je to tako, uz brojne nerazumljive floskule rečeno je i da je ta cesta stvar želje organa lokalne uprave. Dakle, ista politička filozofija. Kao što Grčić kaže da poduzetnici sami trebaju doći ako žele da povjerenstvo za njihovo privlačenje nešto radi, tako i u ministarstvu Hajdaš-Dončića misle da bi lokalna samouprava trebala odrađivati poslove države. Pa ne može država i postojati i raditi. Tko je to vidio?!
Očito je da jednako tako misli i Peđa Grbin. Ne može demokracija postojati, pa da je još narod i konzumira. U najboljoj maniri životne filozofije strip-junaka iz one legendarne alanfordovske Cvjećarnice, Grbin je zaključio da stanari naše Cvjećarnice s Markovog trga ne mogu uživati u svojim nezasluženim privilegijama i plodovima nepotizma ako narod uživa u demokraciji. Kad god oni pokušaju preveslati građane, ovi krenu na referendum. Sve bi to možda još nekako i prolazilo, ali narod se toliko drznuo da sad hoće dirati i u Izborni zakon. Zamislite vi tog bezobrazluka! Hoće narod izravno, imenom i prezimenom birati svoje zastupnike u Saboru, a ne da tamo sjede oni koji najbolje slušaju svoje partijske i stranačke šefove. To je već kap koja je prelila čašu. Demokracija je nešto u što će se Grbin i ekipa iz Cvjećarnice na Markovom trgu zaklinjati do zadnjega dana svog mandata, pa i dulje, vjerojatno do zadnjega dana unutar kojeg primaju ogromnu plaću nakon isteka mandata, ali da narod koristi blagodati te demokracije, to stanari naše Cvjećarnice neće dopustiti, makar se zbog toga morali par dana ranije vratiti sa svog godišnjeg odmora, koji traje punih 60 dana.
Smislio je Peđa Grbin da bi se, ako prođu promjene Zakona o referendumu kako ih je on zamislio, potpisi za raspisivanje referenduma mogli prikupljati samu u državnim institucijama. On i njegovi prirepci iz tobože nevladinih udruga, među kojima je najglasniji Zelić iz Gonga, kažu da bi to trebalo biti tako jer je dosad bilo nepravilnosti u prikupljanju potpisa, kao što je nagovaranje ili povlačenje nekoga za rukav da potpiše. Da ovo nisam čuo na svoje uši, mislio bih da je opet riječ o nekoj dobroj zafrkanciji. Zamislite vi to: netko je nekoga povukao za rukav i rekao mu da potpiše i to je odmah razlog za raspisivanje referenduma! Ako je ova država toliko uređena da se zbog takve nepravilnosti treba mijenjati zakon, onda Švicarska, Švedska, Danka, pa i Njemačka trebaju plakati što još stoljećima neće dosegnuti naš demokratski razvoj. Zaboravili su Grbin, Zelić i sva ta ekipa kojoj su usta puna demokracije, koju svojim djelima tjeraju u kut, objasniti nam čemu služi postupak provjere potpisa koji su prikupljeni za raspisivanje referenduma. Još prije toga zaboravili su nam reći koliko je slučajeva prijetnje zabilježeno tijekom dosadašnjih prikupljanja potpisa. Zar je zabranjeno ili možda nedemokratski nekog na nešto nagovarati, uvjeravati, sugerirati? Zar su to stvari zbog kojih treba mijenjati zakone?
Kad bi kojim nesretnim slučajem bio prihvaćen prijedlog gongovca Zelića i Peđe Grbina, predsjednika parlamentarnog Odbora za Ustav i politički sustav, onda bi to u znatnoj mjeri narušilo ustavna prava građana ove države. U mnogim manjim mjestima ne postoje uredi državnih institucija i takvima bi bilo praktički nemoguće izjasniti se o nečijoj inicijativi za raspisivanje referenduma. Sasvim je jasno da će ljudi svoj potpis dati ako negdje usput naiđu na mjesto na kojem se potpisi prikupljaju, ali da će netko ići u neku zgradu državne institucije, legitimirati se, vaditi metalne predmete iz džepova i prolaziti kroz rendgen samo da bi nešto potpisao, to je isto vjerojatno koliko i mogućnost da Grbin i Zelić ne znaju što govore i žele. Oni jednostavno žele u ime demokracije ubiti demokraciju.
Grbin je najavio da bi novi zakon trebao stupiti na snagu u siječnju iduće godine. Zašto baš tada? Udruga „U ime obitelji“ najavila je prikupljanje potpisa za promjene Izbornog zakona u rujnu. S obzirom na trenutno raspoloženje naroda, uopće ne treba sumnjati u uspjeh ove referendumske inicijative. Poznavajući dosadašnju dinamiku rada državnih tijela, provjera potpisa trajat će do konca godine, a onda Sabor neće ništa odlučiti o tom zahtjevu za pokretanje referenduma, nego će ići na izmjenu Zakona o referendumu. Pri tome ne očekuju značajniji oporbeni otpor, jer ni do sad s te strane nismo čuli riječi značajnije potpore inicijativi za raspisivanje referenduma o promjeni Izbornog zakona s prijedlogom uvođenja preferencijalnog glasovanja, odnosno izravnog biranja zastupnika s liste.
Tu sad postoji mali problem koji kaže da se zakoni ne mogu retroaktivno primjenjivati i da će potpisi već biti prikupljeni. Ali tu postoji i prethodno iskustvo iz mandata ove političke garniture u razdoblju 2000.–2003., kad su braniteljske udruge prikupile potpise za raspisivanje referenduma, pa je zakon naknadno promijenjen i primjenjen retroaktivno. I ništa se nije dogodilo. Narod je nakon osam godina tu istu garnituru svojom voljom vratio na vlast. Zašto onda Grbin i ekipa ne bi gazili demokraciju?
Kao što kaže Broj Jedan u Alan Fordu: „Narodu ne smiješ dopustiti da bude sretan, dovoljno je da im kažeš da su sretni. Kad ti povjeruju pokupi im pare i zbriši“. Pare su nam već pokupili.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
