‘Giganti’ režimskog novinarstva
U društvenom smislu postoji više poluga, ali ključna je – novinarstvo u Hrvatskoj i mediji u Hrvatskoj
Gledati centralni Dnevnik HTV-a jako je stresno. Stipe Alfier je potpuno utjelovio Batu Živojinovića. Grješan čovjek, a takva je većina Hrvata, nije siguran treba li sjediti i gledati ili skočiti na noge i predati se kao nesretne Švabe u filmovima. Radmanovo državno novinarstvo time je zakoračilo u fazu čiste partizanske propagande, Stipi samo fali mitraljez ispred kamere.
Na kojim to temeljnim pretpostavkama počiva ovako nakaradan politički poredak? Koja to društvena struktura pored ostaloga omogućuje ovakvoj Vladi miran san?
U društvenom smislu postoji više poluga, ali ključna je – novinarstvo u Hrvatskoj i mediji u Hrvatskoj.
Današnje novinarstvo u Hrvatskoj nastalo je na naslijeđu novinarstva u komunističkom razdoblju. Rijetke su društvene djelatnosti koje nose toliko snažan biljeg tog režima, jer je i tada novinarstvo, bolje rečeno propaganda, imalo veliki značaj za očuvanje poretka. Stvaranjem samostalne države i emancipacijom nacionalnih potencijala naglo se otvorila mogućnost slobodnog pa i nekontroliranog razvoja medija. Novinari su dobili slobodu, ali nisu mogli živjeti od nje, kao ni stotine tisuća drugih ljudi, suočeni s društvenom promjenom. A navike se na žalost ne mogu promijeniti dekretom.
Kako god su novinari nosili taj biljeg naslijeđa, njihovi politički i ekonomski gospodari su bili njime obilježeni daleko više. Ako je recimo odlukom aktualnoga predsjednika države, odlikovani Drago Hedl, stasao i afirmirao se kao specijalist za «klerofašizam» i «raskrinkavanje» Stepinca do 1990. godine,
je li bilo realno od njega očekivati da nakon toga postane slobodni novinar na tržištu – ili da potraži novoga gospodara koji će ga plaćati i štititi? Ili ekipa Ferala na primjer? A jedini gospodari su mogli biti oni koji su imali novac i vlast. Njihovi bivši gospodari. Može li netko zamisliti na tržištu Butkovića, Jelenu Lovrić, Danka Plevnika?
Hedl dakle nije izuzetak, on je – pravilo. Kao što nije neočekivano da je upravo njega Josipović odlikovao u ime nacije kojoj je godinama servirao takve «istine». To je ponajbolji pokazatelj sinergije aktualne politike i novinarstva, vrednota jednog posve destruktivnog poretka i jasan odgovor na pitanje – zašto nam zemlja pod ovakvom vlašću propada.
To je ponajbolji odgovor na pitanja – zašto takva vlast relativno mirno spava usprkos svojim pogubnim rezultatima i političkim ciljevima. Ne treba imati iluzije da je sramno prorežimsko novinarstvo samo plod neznanja, koliko je god neznanje vidljivije od stvarnih razloga. Upirati prstom u neznanje vlade i državnoga vrha, zatim prorežimskih novinara, duboko je pogrešno, jer se umjesto neznanja iza toga kriju puno opasnjie stvari.
Današnje kontrolirano novinarstvo počiva na falisikatu četiri pojma slobodnoga svijeta, za retuširanje klasičnoga komunističkoga novinarstva u «demokratsko»: profesionalizam, objektivnost, nezavisnost, sloboda mišljenja.
Režimski propagandisti ili kako su ih zvali «društveno politički radnici» preko noći su postali – «profesionalci» i jedini dostupni mentori generacijama mladih novinara. Ni jedan novinar koji je probijao granice slobode tada, nakon promjene sustava nije dobio važniju ulogu u razvoju hrvatskog novinarstva. Slučajnost? Bila bi da to nije tipično svim segmentima društva.
Kako se god nije moglo od Ivice Račana očekivati doprinos razvoju Hrvatske, nije se smjelo od Mirka Galića, ponajvažnijega mentora i novinarskoga seniora zbog njegove uloge na HTV-u, očekivati doprinos razvoju slobodnog i profesionalnog televizijskog novinarstva, jer on jednostavno sve što je bio i postigao – duguje režimu u kojemu je nastao. Podvala kojom se takve ljude, naročito pod snažnim pritiskom stranih ambasada, preko noći preimenovalo u «profesionalce» bila je inače okvir pod kojim su se dojučerašnji komunistički upravnici, direktori, urednici, dopisnici, visoki partijski dužnosnici, obavještajci pa čak i sveučilišni profesori prilično glatko uvukli kao neophodan kadar u stvaranju i razvoju nove države i društvenih vrijednosti. Kod tih ljudi profesionalizam se svodio na revnosno izvršavanje naloga tuzemnih ili inozemnih gospodara.
Uz rame toj famoznoj «profesionalnosti» stoji i – «objektivnost» kakvu nam nude današnji mediji.
Tipičan primjer takve mehaničke objektivnosti je Večernji list, koji bježeći od etikete «desničarstva» angažira anacionalne propagandiste radi nametnutoga nakaradnoga standarda objektivnosti. Jednak je motiv nakladnika, kao što je otprilike, angažiranje Šerbedžije na filmu nakon hrvatskoga proljeća bila apriorna garancija – ideološke čistoće redatelja. Taj standard i taj model nisu potrebni Jutarnjem listu ili Novom listu, jer pozicija njhovoga «antifašizma» je društveno nedodirljiva i neupitna. Upravo ono što je u stvarnosti – najdvojbenije.
Večernji list uz autore konzervativne provenijencije kakvi su Ivanković, Despot ili Raspudić angažira autore kao što su Toma ili Pofuk. Oni su najzorniji primjer dokazivanja trendovske pravovijernosti. Razlika je što Ivanković, Despot ili Raspudić svaki svoj tekst snažno argumentiraju na visokim intelektualnim i novinarskim standardima, dok Pofuk, da i ne spominjem Tomu, to ni ne pokušava. Njih će etiketirati svaki polupismeni aktvist «antifašističke» fronte civilnih udruga i uz takvo pisanje, dok Pofuk polazi od svoje nedodirljivosti za koju je dovoljno pozvati se na – Goldsteina. Pišući panagirik srbijanskome ministru kulture i premijeru Vučiću posredno, o snažnom povećanju izdvajanja za kulturu, Pofuk neće postaviti pitanje, zašto nije tako u Hrvatskoj i potruditi se naći argumente za to. Ili, dok hrvatska ministrica kulture Andreja Zlatar Violić protežira i financira izrazito antihrvatske autore i događaje, što financira srbijanski ministar kulture?
Može li se dogoditi u Srbiji da njihovo ministarstvo financira kazališni komad hrvatskoga scenarista o atentatu na Stjepana Radića onako kako Violić financira Šerbedžijinoga Gavrila Principa? To Pofuka ne interesira iako bi interesiralo publiku Večernjega lista. Međutim, njegov posao nije pisati za publiku, već promovirati aktualnu politiku i biti – dokaz pravovjernosti nakladnika pred režimom.
Na takvim principima počiva objektivnost u novinarstvu kojemu svjedočimo. To s novinarskom objektivnošću nema ništa zajedničko, jer objektivnost isključivo počiva na – argumentima. Samo na njima. Autori u novinarstvu upravo zbog toga što su autori, otvaraju pitanja koja čitateljima omogućuju cjelovite zaključke. Ili su obični propagandisti.
Svi uspjesi suvremenoga razvijenoga svijeta počivaju na stimuliranju konkurencije i primjeni načela natjecanja po fair pravilima. Jednakim šansama za sve zainteresirane ljude. To je temeljno ljudsko pravo.
Je li netko pamti ili može posvjedočti da je recimo HTV, koji po svom položaju svakako uveliko određuje standarde novinarstva u Hrvatskoj, za bilo koji vrhunski termin ili emisiju, natječajem između više slobodnih natjecatelja – izabrao najboljega autora emisije i program koji će plasirati gledateljstvu?
Kako se i na kojim kvalifikacijama pojavila u elitnoj emisiji Mima Simić?
Na temelju kojih to dokazanih kompetencija urednik Dnevnika Stipe Alfier smije kao voditelj komentirati emitirani prilog riječima kako smo od Londona udaljeni dva sata leta, a civilizacijski svjetlosnu godinu? Je li mu palo na pamet da bi on u tome Londonu, bar kad je novinarstvo u pitanju recimo na BBC-u uz puno sreće mogao konkurirati samo za portira?
Hrvatska danas ne zaostaje ni malo za Londonom ili Berlinom u tehnološkoj osnovi novinarstva. Zašto to nije dovoljno?
Kako god najsuvremenija tehnologija za proizvodnju zrakoplova ne jamči sigurnost putniku, ako uz tu tehnologiju rade recimo mesari umjesto vrhunski educiranih inženjera, tehničara, ili ako u kokpitu sjedi umjesto uvježbanog i školovanog pilota – tokar, makar vrhunski majstor svoga zanata, tako Stipe Alfier ili Mima Simić daju primjer potpuno poremećenih kriterija i simboliziraju strmoglavi pad, jednako poguban kao i upravljanje avionom, samo sa odogođenim posljedicama koje se teže vide i imaju razorniji efekt.
Čudo jedno je demokracija. Demokratski poredak na hrvatski način omogući preko noći pod pojmovima «profesionalac» ili «sloboda mišljenja» daleko ubojitije oružje i instrumente, nego sav represivni aparat komunističkoga režima.
Ako Tomić u svojoj kolumni misli da je Hrvatska vojska na jesen 1991. godine mogla ući u Banja Luku te da je to propustila učiniti zbog dogovora Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine, a na temelju riječi tadašnjega generala JNA – pojam ljudskoga mišljenja se mora posramiti.
To je jednako pojmu i sadržaju mišljenja kao i zgradu proglasiti – teletom.
Što reći o kompetenciji urednika na televiziji koji u sred udarne informativno političke emisije kaže kako je «Sirija razorena država», kao Šprajc na HTV, prikazujući istovremeno razorene zgrade diljem te zemlje. Posve je jasno samo iz te izjave da taj čovjek ne razumije razliku pojmova država i zemlja, da bi pao na gimnazijskome ispitu iz sociologije. Sirija bi bila razorena država da je islamistička raketa pogodila Asada i njegovu vladu, ministra obrane i policije, a ne zgradu. Nisu Srbi gađali zgradu na Markovu trgu 1991. godine nego – državnoga poglavara Tuđmana, kako bi razorili – državu.
Može li, a navodim samo najzornije primjere, HTV slati dopisnika na izbore u Mađarsku, koji se iz Budimpešte javlja i uz sve ostale nebuloze, kaže kako je «Orban dokinuo Ustav», i istovremeno očekivati pretplatu za relevantnu informaciju?
Ili, kakva je to profesionalna i objektivna televizija koja u svojoj centralnoj informativno političkoj emisiji danima doktoricu sa američkoga sveučilišta naziva – pseudozanstvenicom? Nije li to novinarstvo na RTL-u nepovratno učinilo – pseudonovinarstvom? Drugo je pitanje zašto strani vlasnici medija u Hrvatskoj podstiču i toleriraju neprofesionalizam, a u svojim zemljama ne smiju ni pomisliti na to?
Zastrašujući bi podatci bili o prosječnoj kvalifkacijskoj strukturi današnjega novinara u Hrvatskoj ( samo dio tih podataka mogli smo vidjeti na našim stranicama ovih dana o HTV-u). Pri tome mislim na najutjecajnije medije – nacionalne dnevnike, tjednike te nacionalne televizijske programe i radio postaje.
Kako je to moguće kada je većina tih medija u privatnom vlasništvu i na tržištu?
Upravo čitamo podatke o stanju konkurentnosti Hrvatske, što je najvažniji element vrednovanja svakoga proizvoda, pa i novinarstva. Ako konkurentnost nije ključni element, očito je da neke druge vrijednosti utječu na položaj svakoga rada i profesije u Hrvatskoj, time i na egzistenciju, te modele njenoga ostvarivanja. Zašto bi deklarativno nezavisni dnevnici ili tjednici, novinar ili njegov nakladnik vodio računa o stvarnim potrebama i interesima čitatelja i običnoj istini, kada je lakše zadovoljiti propagandne zahtjeve nekoga na čelu grada, županije ili države te godišnje pod različitim nazivima isisavati od njih stotine tisuća kuna ili neplatiti porez u visini pola milijarde kuna kao EPH, i sasvim pristojno živjeti od – iznajmljivanja svojih pozicija i osobne profesionalne prostitucije?
Najvažniji razlog dakle, što imamo ovakvu državnu vlast, što nam je ključni kriterij u izboru za predsjednika države kao simbola državnoga poretka i njegovih vrednota, nazad pet godina bio to da kandidat ne bude obični kavanski prostak kao prethodnik, utemeljen je u propagandističkom iznajmljivačkom novinarstvu, novinarstvu koje personificira današnji Radmanov HTV i njegov «Bata Živojinović», samo bez mitraljeza. Iako…
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
