Histerična kampanja Pantovčaka protiv Ivice Šole
OTADŽBINA SE SLUŽI U HRVATSKOJ Kažu kako nije dobro za političare i dužnosnike da daju česte izjave. U svome novom odgovoru i/ili napadu na “katoličkog teologa Ivicu Šolu”, u Večernjaku od 6. rujna, Dejan Jović, glavni savjetnik Ive Josipovića, zapravo je iskazao svoju simpatiju za četnike.
Kvalificira četnike kao “pokret otpora”.
Dejana Jovića najviše smeta razotkrivanje krivotvorina u njegovoj knjizi “Jugoslavija – država koja je odumrla: Uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije (1974-90)”. Ta “znanstvena studija” razotkrivena je kao politički pamflet. Prikriva i relativizira četničku i srbijansku agresiju na Hrvatsku i BiH. U članku iz 2011. za publikaciju Chaillot Papers, u izdanju Europskog instituta za sigurnosne studije, Jović je spomenuo “mit o Domovinskom ratu” koji je “postao jedna od glavnih prepreka stvaranju liberalnije i tolerantnije Hrvatske koja je otvorena prema svojim susjedima”. U tekstu “Reassessing Socialist Yugoslavia 1945-90: The Case of Croatia”, objavljenom iste godine, Jović je Hrvatsko proljeće nazvao manjinskom manifestacijom. Pitanje svih pitanja, zašto Dejan Jović nije savjetnik predsjednika Srbije, nego savjetnik predsjednika Hrvatske? Odgovor je dao Ivo Banac: “Kada se Dejan Jović pred stranim svijetom predstavlja kao savjetnik predsjednika Hrvatske, onda dobiva dodatni (hrvatski) legitimitet za svoje falsifikatorske djelatnosti”. Dejan Jović tvrdi da je u razdoblju od 2004. do 2006. bio posebni savjetnik Miomira Žužula i Kolinde Grabar Kitarović.
Pišući “o novim i alternativnim interpretacijama”, Dejan Jović naglašava kako su po nekima “četnici bili, naglašavalo se, prvi antifašisti Europe”. Dojam je da otvara polemiku jesu li četnici bili “prvi antifašisti u Europi”, kao da nije upitno jesu li uopće bili antifašisti. Da je tako, Dejan Jović praktično priznaje u svome najnovijem odgovoru Ivici Šoli. “Za Mihailovićev sam pokret rekao da je odmah po okupaciji Jugoslavije nastao kao jedan od dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (uz Titov) a ne da su četnici bili antifašisti.” (str. 141) A pojmovi “pokreta otpora” i “antifašista” na ovome su prostoru izjednačeni! Šola i hrvatska Javnost jednostavno pitaju kako se klanje po hrvatskim selima može nazvati pokretom otpora? Ako su se četnici digli protiv NDH, zašto su klali hrvatske civile? Kakav je to srpski pokret otpora poklao hrvatsku sirotinju u Rami?
Sigurnosni problemi
To što je obavljena sigurnosna provjera Dejana Jovića praktično ne znači ništa, jer već od 1995. provjera ne sadrži kvalifikaciju da je pozitivna ili negativna, nego je to ostavljeno interpretaciji dužnosnika ili državnog tijela koje je provjeru tražilo. Ako je operativac neke tajne službe ili drugačije institucije u samoj provjeri prezentirao jugoslavensku, pa i prosrbijansku orijentaciju Dejana Jovića, takva Ivi Josipoviću može biti prihvatljiva. Time dolazimo do činjenice da je sigurnosni problem prvenstveno sam Ivo Josipović.
Zanimljivo, pohvala Dejana Jovića Jugoslaviji od 5. travnja 2014. obrisana je sa internetskih stranica Jutarnjeg lista. Jović nas je po drugi put uvjeravao da je Jugoslavija bila najbolje rješenje za male narode. Ne prepoznaje velikosrpsko nasilje u dvije Jugoslavije. Predsjednik RH Ivo Josipović zbog te i sličnih Jovićevih izjava ne zahtjeva Jovićevu ostavku, pa mi zapravo ne znamo tko je glavni na Pantovčaku. Jugoslaviju je prvi otvoreno počeo hvaliti Dejan Jović, a Ivo Josipović slijedi takav zacrtani okvir. Možemo li očekivati tvrdnju Ive Josipovića da su četnici bili pokret otpora? Ivo Josipović kaže da se Hrvatska tijekom pregovora sa EU pretvorila u bolju zemlju, a Dejan Jović reče “transformacija je odglumljena”. Jović dovodi svog “šefa” Josipovića u red. Protukandidat Kolinde Grabar Kitarović zapravo je njen bivši savjetnik Dejan Jović.
Tko to savjetuje predsjednika RH?
Postupak raskrinkavanja “provjerenog” Dejana Jovića pokrenuo je britanski povjesničar Marko Atilla Hoare sa sveučilišta Kingston. Prozvao je Dejana Jovića zbog njegove recenzije knjige “First Do No Harm: Humanitarian Intervention and the Destruction of Yugoslavia” Davida Gibbsa, u kojoj je negiran genocid u Srebrenici. Hoare kaže da Jović podržava ekstremno antihrvatske, antibosanske i velikosrpske teze, i da ne piše kao znanstvenik. Hoare postavlja isto pitanje kao i Ivica Šola: kako takva osoba može obnašati visoko mjesto u savjetničkom timu predsjednika RH? Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike uputio je predsjedniku RH protestno pismo. Jović kao i u odnosu na Šolu ulazi u igre riječi, a kada podvučemo crtu, izbjegao je potvrditi da se genocid u Srebrenici dogodio.
U spomenutoj knjizi Dejan Jović piše uglavnom o Srbiji i Sloveniji, zaobilazeći i skrivajući Hrvatsku, time i četničku pobunu u Hrvatskoj. Hoare spominje zataškavanje ratnih huškača. Dejan Jović provodi reviziju lika i djela Slobodana Miloševića, za kojega je napisao da je možda u početnoj fazi bio jugoslavenski nacionalist, ali da srpski nacionalist nije nikada bio (str. 65). Po Joviću, Jugoslaviju je razorio Edvard Kardelj, kroz decentralizaciju. Jović dodaje da je taj isti Kardelj radio na smanjivanju autonomije Kosova i autonomije Vojvodine, čemu se usprotivio Tito! Prema Joviću, Milošević je pokušao obnoviti Jugoslaviju, u smislu ranije snage i jedinstva. Iako je Milošević pokrenuo raspad Jugoslavije, Jović ga glede toga posve amnestira. Sukladno tome, Jović je optužio Tuđmana za separatizam (str. 63). Ivo Josipović mora hrvatskoj Javnosti odgovoriti na pitanje zašto je takvog Dejana Jovića doveo u Ured predsjednika RH. Tko je Ivo Josipović?
Hoare ističe da “Jovićev teorijski model ulazi u sukob sa činjenicama koje iznosi”. Dejan Jović spominje dnevnik Borisava Jovića, u kojemu piše da je Milošević planirao izbacivanje Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije (str. 482-483) i da je ta Miloševićeva nakana formalno razorila Jugoslaviju, da bi kasnije tvrdio kako je raspad Jugoslavije jako iznenadio Slobodana Miloševića i Milana Kučana (str. 491-492). Dejan Jović tvrdi da je intervencija JNA u Hrvatskoj motivirana dobrom namjerom, da se spriječi etnički konflikt u Hrvatskoj (str. 485). Tko je napao Vukovar? Dejan Jović uspoređuje Vaclava Havela i Slobodana Miloševića (str. 56), pa kaže kako je prvi vodio liberalno-demokratsku revoluciju protiv države, a drugi je vodio antibirokratsku revoluciju protiv antidržavne ideologije i anarhije. Jeli moguće da Ivo Josipović nije upoznat s takvim Jovićevim konstrukcijama?
Dogodilo se da savjetnik predsjednika Hrvatske sakrije agresiju na Hrvatsku. Slavenka Drakulić pisala je o srbijanskoj agresiji na Hrvatsku i BiH kao o ratu muškaraca protiv žena. Dejan Jović prepoznao je rat komšija. “Nasilje koje je na ruševinama Jugoslavije, u bezdržavnom prostoru, nastalo u devedesetim godinama prošlog stoljeća, naime, ima isti uzrok kao i sam raspad: ono je bilo izraz slabih, neefikasnih država koje nisu bile u stanju svladati privatne vojske, privatne osvete, privatne ‘zakone’ i privatno nasilje. Ratovi koji su se vodili na tim ruševinama bili su u velikoj mjeri privatne osvete u kojima su susjedi vraćali neko imaginarno milo za drago svojim susjedima.” (str. 492-493)
Dosadno ponavljanje
Postoji nekoliko otrovnih rečenica, od kojih živi sva sila plagijatora i nametnika na ovome prostoru. Primjerice, Hrvati se nisu suočili sa svojom prošlošću. Hrvati su genocidna nacija. Hrvati su antisemiti. Hrvati mrze Srbe. Fašizam je zmija u hrvatskom srcu. Samo je hrvatski fašizam autohton. Hrvatski fašizam je latentan. U hrvatskom srcu prisutna je ustaška zmija. Budi se avet NDH! Hrvati su zadojeni nacionalisti, šovinisti i klerofašisti. Hrvati su narod predrasuda, nazadnog svjetonazora i niske tolerancije. Posebno je anticivilizacijska Katolička crkva. Kaptol je leglo zla. U Hrvatskoj se vodio građanski rat. Četnici su bili pokret otpora!
Dejan Jović jako pazi da se netko o njegovim krivotvorinama ne oglasi dvaput, a sebi uzima za pravo ponavljati svoje konstrukcije do besvijesti. U Hrvatskoj više autora ponavlja svoj odurni govor mržnje protiv Hrvata i Hrvatske, sve dok se laži ne uvuku narodu u mali mozak, kao pozadinska glazba, kao nešto zaključeno i neizbježno, time i prihvatljivo. Koriste iskustvo oglašavanja i reklama. Mnoge “lijeve” i “desne” intelektualce u Hrvatskoj možemo svesti na dvije-tri tvrdnje, koje izgovaraju s velikim naprezanjem vijuga. Fenomen je da skupo plaćamo “lijeve” laži o nama! Zgromljeni smo podatkom da nas takozvane nevladine udruge godišnje koštaju skoro dvije milijarde kuna. Prema mojim osobnim saznanjima i procjenama, oko milijardu naših eura odlazi na sveukupno protuhrvatsko djelovanje. Ako tome dodamo namjerno gušenje Hrvatske od njenih struktura, onda možemo reći da nas “lijevo” protuhrvatsko djelovanje godišnje košta više milijardi eura.
Prosrpski politolozi poput Dejana Jovića žele da im se intelektualno i ideološki suprotstavi neki nepismeni ili slabije obrazovani Hrvat, a ne Ivica Šola, “sveučilišni nastavnik”, koji je svoju znanstvenu poziciju stekao kroz kvalitetno obrazovanje i kvalitetno osobno usavršavanje, a ne kao protuhrvatski podobna osoba. “Teolog Ivica Šola” u svojim tekstovima nastoji uvijek biti svjež, nov i originalan, što nije lako. Mnogi ga kradu, ali ako sam Šola ponovi neku svoju raniju analizu bez kozmetičkih izmjena, onda su Dejan Jović i Ružica Cigler silno razočarani što nisu čuli nešto novo o sebi. Zar već sve nije rečeno? Ciglerica kvalificira ponovljeno pisanje Ivice Šole na istu temu kao onaniju, a zapravo imamo za sve nas sramotnu i otvorenu dnevnu onaniju protuhrvatskih struktura nad hrvatskom nacijom. Ne znaju raditi ništa drugo, pa Hrvatska šestu godinu zaredom tone u depresiju.
Granice plagiranja
Kada je nedavno Jelena Lovrić u svome relativiziranju referenduma izjavila kako ne trebamo prepustiti narodu da odlučuje baš o svemu, bio je to primjeren glanc jedne komunističke i protuhrvatske škole plagiranja. Ivica Šola je uvučen u igru da naizmjence odgovara na sinkrone napade protiv njega. Nakon Dejana Jovića, na Šolu se obrušila Ružice Cigler iz Večernjaka, s takvom žestinom koja je zaprepastila sve, vjerojatno i samog Dejana Jovića, kojemu se priklonila. Cigler je u naslovu svog teksta spomenula i onaniju, valjda birajući riječ koja iritira teologe. Sudeći po svemu tome, ona ne onanira, a opet, nikad se ne zna. Objavila je sadržaj interne komunikacije sa Šolom. To je nešto gore od onanije.
Pogledajmo čime se bave savjetnici Ive Josipovića, koje mi plaćamo. Umjesto analize situacije u svijetu, za potrebe svog poslodavca i hrvatske države, Dejan Jović pažljivo prati domaću društvenu scenu, pa uspoređuje tekstove Ivice Šole u rasponu više godina. Zar savjetnik predsjednika Hrvatske nema pametnijeg posla? Tko je Dejanu Joviću konkurencija, tko protivnik, a tko neprijatelj? Više je puta ponovio stavove zbog kojih bi Ivo Josipović trebao podnijeti ostavku na svoju funkciju. Jović to doživljava kao jasno ponavljanje svog svjetonazora, a ponavljanje stavova i ocjena kod drugih drži plagiranjem i autoplagiranjem.
“Što se mene tiče, da smo ozbiljna država, za mene bi gospodin Jović bio sigurnosni problem”, kaže nam Ivica Šola u naslovu svoje polemike iz Večernjeg lista, od subote, da bi istu rečenicu autoplagirao u samom tekstu. Dejan Jović je glavni analitičar predsjednika RH, koji zasigurno utječe na predsjednikove stavove i njegovo političko djelovanje. Da smo ozbiljna država, sigurnosni problem postao bi i Ivo Josipović – znao je sve o Dejanu Joviću kada ga je doveo u Ured predsjednika RH. Takve su deformacije moguće samo u Hrvatskoj. I ono najzanimljivije, je li Dejan Jović na poziciji najbližeg savjetnika predsjednika Hrvatske postao drugačiji, skloniji Hrvatima i Hrvatskoj, što bi bilo prirodno. Je li Hrvatima skloniji sam Ivo Josipović, nakon pet godina na čelu Hrvatske? Jesu li ih njihove funkcije pozitivno promijenile? U odgovoru na to pitanje skriva se zastrašujuća istina o današnjem trenutku formalno samostalne Hrvatske.
Tvrtko Dolić
