Nova talibanska ofenziva na Katoličku crkvu
Bučno najavljeni prosvjedni skup protivnika Vatikanskih ugovora, odnosno ugovora potpisanih između Svete Stolice i Republike Hrvatske kojega su organizirale udruge Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku, “Nisam vjernik” i Protagora, na kojemu se okupilo više od trideset slučajnih prolaznika, ostao je u sjeni jednog brutalnog nasrtaja muškarca u najboljim godinama, člana stranke Hrvatskih laburista na 77 godišnju Ružicu Ćavar, osnivačicu Hrvatskog pokreta za život i obitelj i članicu Hrvatskog društva političkih zatvorenika, čija su tri sina sudjelovala u Domovinskom ratu, kojem je i sama dala svoj obol. Povod za napad bio je taj, što je gospođa Ćavar, koja je pretrpjela i ozbiljne ozljede, stavljala neke svoje kontraplakate. Gotovo neshvatljivoj agresivnost koju, eto, može izazvati i jedna starica u toj mjeri da je se sruši na pod.
S kojim su se tezama kroz govore i transparente na Cvjetnom trgu pojavili prosvijednici? Hoćemo, rekoše, sekularnu državu, ne želimo vjeronauk u školama, jer on predstavlja diskriminaciju onih koji ne vjeruju, Crkva, koja troši naš novac poreznih obveznika i opterećuje državni proračun je “vreća bez dna”, a Vatikanski ugovori štite kriminalce iz crkvenih redova, a onemogućuju zaštitu žrtava. Naravno, sve su te teze već na prvi pogled posve besmislene, čiste konstrukcije i parole iza kojih ne stoji nikakva argumentacija. Jer, svi su građani ove zemlje, barem što se tiče vjeroispovijesti, vjerovanja ili nevjerovanja, posve isti pred zakonom pa bilo da je riječ o zapošljavanju, imovinskim ili obiteljskim pravima ili političkoj participaciji. Naravno, druga je stvar što Crkva govori i o svjetovnim pitanjima, sudbini i položaju pojedinaca i naroda, o moralnim pitanjima suvremenog svijeta. Pa i Isus je o tome govorio, o tome govori Biblija. Pitanja ljubavi i slobode, solidarnosti i dobrote, opraštanja i milosrđa, što su primarno biblijske teme, nisu tek filozofska i izvanzemaljska već posve konkretna ili konkretno-historijska pitanja. Ne samo da Crkva ima pravo o tome govoriti, nego joj je to i obveza spram vjernika. Ona nipošto nije samo kler, već zajednica ili udruga građana okupljenih oko vjere. To ne mogu shvatiti oni koji i danas, kao i u najcrnjim vremenima, misle kako je mjesto svećenicima u sakristiji, kako se u ta vremena znalo govoriti, gdje bi se trebalo samo moliti Oče naš i Zdravo Marijo, čitati Evanađelja, ali bez aluzija.
Koga vjeronauk u školama diskriminira? Mogu ga pohađati svi i to svatko svoj, a opet ni za koga nije obvezan. Iz državnog proračuna proporcionalno broju vjernika donacije dobivaju sve vjerske zajednice. Katolička crkva prima oko 300 milijuna kuna, što je nemjerljivo manje od imovine koje se odrekla u korist društva, i to ne samo za plaće župnika nego i za održavanje objekata koji su važan dio gradske i seoske arhitekture, te opet nemjerljivo manje od iznosa kojega dobivaju “nevladine udruge” a koji se penje čak do tri milijarde. Posebno je zanimljiva ona četvrta primjedba. Koji li to ugovor i koji članak ugovora štiti kriminalce u crkvenim redovima?!
Ma ne radi se tu ni o troškovima, ni o sekularnosti, ni o diskriminaciji, ni o kriminalu, radi se naprosto o dubokoj, fanatičnoj mržnji malih, ali izrazito agresivnih skupina okupljenih oko pojedinih tzv. nevladinih udruga i podržanih od središnjih medija i dijelova vlasti spram svega što je katoličko i što je hrvatsko. Evo, HNS, stranka u Vladinoj koaliciji, više je zabrinut pojavom Gospina kipića u hodniku zadarske osnovne škole nego budžetskim deficitom.
Kad je u pitanju ideologija, činjenice nemaju nikakvu važnost. O tome rječito govori i slučaj šibenskog biskupa Ante Ivasa nakon policijske intervencije zbog remećenja javnog reda i mira u noćnom klubu Azimut koji je otvoren ispred same Katedrale. S terena o javnom redu i miru odmah se preko noći kliznulo na ovaj ideološki. Na žestokom se udaru raznih kritičara našao prvenstveno biskup, koji je, netočno, označen inicijatorom spomenute intervencije. Upotrijebljene su sljedeće kvalifikacije: povratak u srednjovjekovlje, neprijatelj napretka, turizma i mladeži, kulturocid, klerofašizam… Izabrani su televizijski sugovornici koji će otprilike na toj crti objašnjavati slučaj. Priređene su i svojevrsne, unaprijed sa suzdržanim pozivom najavljene demonstracije. Stotinjak mladih, kojima je, kao i činjenicama lako manipulirati, s upaljenim lampionima sutradan navečer pojavilo se pred Katedralom sv. Jakova s nježnim porukama: “Biskupe, večeras nema spavanja”, ili “kultura i tolerancija”.
Ta čudna uzbuna, taj skoro orkestrirani, agresivni, netolerantni i osuđujući medijsko-politički nastup, u biti samo zbog održavanja reda, moguće je objasniti alergičnim reakcijama iz lijevo-liberalnih krugova na sve što dolazi iz Crkve i što je s njom povezano, a što nije samo hrvatski fenomen, bilo da se radi o moralnim sudovima ili političkim stavovima. U ovom konkretnom slučaju posebno je izazovna bila sama osoba biskupa Ivasa koji je poznat kao oštar kritičar politike vladajućih. Revnosno “istraživačko” novinarstvo iskopalo je odmah zatim priču staru šest godina kako se u Katedrali kopa grobnica za biskupa, što je inače već stoljećima uobičajeno, iako je, istina, pomalo deplasirano. S druge strane, s puno pompe i simpatija pisat će se i govoriti o katoličkim ili crkvenim “disidentima” poput u zadnje vrijeme pomalo zaboravljenog Ivana Grubišića ili ovih dana slavljene “ikone europske ljevice”, kako joj se nježno tepa, časne sestre Španjolke Terese Vila Forcades, koja u Marxovu duhu kritizira kapitalizam, ali, što je daleko važnije, zagovara homoseksualnost. Čak se i iz pojedinih nastupa “slobodoumnog” i “naprednog” pape Franje nastoje izvući detalji koji bi mogli poslužiti kao kritika “zaostale” Crkve.
Komunistički su sustavi otvorili frontu protiv religije i to ne samo zbog ideologije, već i zbog imovine, dok su današnje metode daleko rafiniranije. Crkvu, specijalno katoličku, nastoji se diskreditirati na moralnim temama, pa je se nastoji prikazati kao carstvo pedofilije, rastrošnosti i socijalne neosjetljivosti. Nositelji tog protuvjerskog angažmana baštinici su jugo-komunističke ideologije, a drugim dijelom poklonici liberalnog pogleda na svijet, svijet socijalnog darvinizma, egoizma, hedonizma, seksualne perverzije i moralnog relativizma, pri čemu im je crkveno i vjersko učenje težak teret na savjesti. U njihovim nastupima nema ni traga humanizma ili pozitivnog zauzimanja za čovjeka. To je samo konglomerat negativnih emocija.
Sanja Sarnavka, ta agilna borkinja za ženska prava i dostojanstvo rekla je kako je Ružica Ćavar sve samo ne nemoćna starica. Eh, da je Ružica oborila tog Nevena Kovačića, Hrvatska bi, iznova, bila proglašena fašističkom zemljom. Jedna udruga se zove “Nisam vjernik”, a jedna druga koja se zove “David” kao glavni moto svog djelovanja, poput kakve detektivske agencije, ističe prikupljanje prijava o neetičnom ponašanju svećenika!?
Autor: Josip Jović/dnevno.hr
