Politička represija je najgora kada vlada rasprostranjeno uvjerenje da represije nema, ili kada vlada mišljenje da je društvo stiglo do vrhunca slobode. Klasična cenzura, koja je postojala u komunizmu, na Zapadu funkcionira putem demokratske samocenzure

Prednost jugoslavenskog komunizma bila je njegova fizička, jezična i grafička prepoznatljivost koja se vidjela u političkoj represiji i skromnom životnom standardu. No, upravo zahvaljujući vidljivoj političkoj represiji u bivšoj Jugoslaviji građanin Hrvatske mogao je lagano spoznati pravu sliku komunizma. Premda nisu svi udbaši u Zagrebu nosili poslovične Šimecki cipele, njihov komunistički govor tijela, kao i hiperbolični jezik režimskih novinara, najbolje je odavao nadrealnu sliku jugokomunizma.

Na temelju usporedbe s bogatim Zapadom, hrvatski građani u bivšoj Jugoslaviji dobili su zato dodatan polet da 1991. ruše Jugoslaviju. Vjerojatno, za veliki broj njih, sloboda je značila želju za više materijalnih dobara, a ne filozofske fraze o slobodi govora i misli. Tko zna? Da je kojim slučajem životni standard u Jugoslaviji bio sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća na razini standarda tadašnje Njemačke, malen broj Hrvata, osim hrvatskih emigranata i nekoliko domaćih skijaša na putu za Karavanke, znali bi što znači riječ “Bleiburg”, a kamo da bi puno marili o likvidacijama Udbe. Uostalom, njemački srednjoškolci i studenti u današnjoj Njemačkoj, nemaju pojma što je to bio Londonski sporazum iz 1945., ili Benešovi dekreti, ili Avnojevski ukazi, ili protjerivanje 15 milijuna Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata iz srednje i istočne Europe. Njemački mediji o tome puno ne govore.

Tito je, ipak, bio pametniji od Staljina, jer je otvorio državne granice i na taj način stvorio predodžbu na Zapadu da je Jugoslavija liberalna komunistička zemlja. Nije on to učinio zbog ljubavi prema Hrvatima, nego iz prostog razloga da spriječi ekonomski slom Jugoslavije i osujeti svaki revolt Hrvata. Titovo otvaranje Jugoslavije moglo bi se nazvati mekanim i tihim Bleiburgom.

Svojom primitivnošću, svojom represijom, ali prvenstveno svojim hiperboliziranim rječnikom, bivša komunistička Jugoslavija sama je sebe uništila. Uostalom, masu viceva o Titu i titoistima nisu skladali ustaški emigranti, već upravo djeca jugoslavenskih komunista i titoista. Nije to ništa nova u povijesti. Sličnu situaciju nailazimo prije svake velike političke promjene, ili neposredno prije svake revolucije. Uoči Francuske revolucije 1789., francuska vladajuća klasa voljela se sprdati u brojnim komedijama, u pariškim salonima i kazalištima – svojoj vlastitoj slici i prilici.

Samocenzura

Politička represija je najveća kada vlada rasprostranjeno uvjerenje da represije nema, ili kada vlada uvjerenje da je društvo stiglo do vrhunca slobode. Klasična cenzura, koja je postojala u komunizmu, na Zapadu već desetljećima funkcionira putem demokratske samocenzure. Samocenzura na Zapadu započinje prvo u školama, akademijama i medijima – da bi u završetku prešla u zakonodavstvo i dnevnu politiku vladajuće klase. Represija i samocenzura dovedene su na Zapadu do akademskog savršenstva, upravo zato jer represija ne ostavlja krvave tragove kao u komunizmu.

Nadalje, relativno visoki ekonomski standard na Zapadu popularno se poistovjećuje s pojmom “sloboda”. Staljin ili jugoslavenski komunistički čelnici, da su bili malo pametniji, umjesto korištenja gulaga ili Golog otoka, mogli su na sličan način, ali bez puno krvi, doći do svojih političkih ciljeva – konzumerskom subkulturom i dijeljenjem besplatne marihuane. Na taj način bi oni osujetili svaku antikomunističku martirologiju, svaku vrstu hrvatskog žrtvoslovlja, kao i svaku pomisao na otvoreni oružani revolt.

Na slobodnom Zapadu o svemu se može javno govoriti: o pravima domaćih životinja, ili o različitim seksualnim stilovima. No postoje teme koje svaki zapadnjački političar, svaki akademik, svaki profesor zaobilaze u radijusu od nekoliko kilometara: židovsko pitanje, rasno pitanje i pitanje neeuropskih emigranata. Jedna dobronamjerna, nehotična ili nezgrapna riječ izrečena u javnosti od političara ili profesora ili novinara, lagano se može protumačiti, uporabom rastezljivih demonoloških i kriminoloških pojmova, kao poticanje na “fašizam”, “antisemitizam” ili “rasizam”. A tada to znači poljubac smrti u karijeri, a često i nemala zatvorska kazna.

Higijenska demokracija

Krivični zakon Njemačke (StGB) sadrži paragraf §130. “Volksverhetzung” (huškanje na nacionalnu mržnju), riječ je koja u njemačkom jeziku predstavlja tešku jezičnu složenicu i vrstu jezičnog barbarizma. Tu je složenicu nemoguće prevesti na bilo koji europski jezik, uključujući i hrvatski. Ujedno, ta rastezljiva složenica može imati brojne krivično-pravne značajke. Na temelju navedenog paragrafa, ako se građanina Njemačke osumnjiči da je javno pričao viceve u nekom njemačkom restoranu na račun nekog Roma ili Afrikanca, ili da je javno kritizirao brojku stradalih Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata, prijeti mu novčana kazna, ili kazna do 4 godina zatvora. O provedbi takve demokracije brinu u Njemačkoj 18 Ureda za zaštitu ustavnog poretka, čija je prava svrha, kontrola govora i kontrola proze novinara, profesora i svih javnih radnika u Njemačkoj. Dakako, u cilju promicanja demokracije i tolerancije.

Nije toliko pravno problematično ako građanin nosi zvučno ime kao književnik nobelovac Günter Grass, ili ako je svjetski poznat kao holivudske dive, Mel Gibson ili Marlon Brando, čija su se imena godinama vukla po medijima zbog njihovih kritičnih komentara i viceva o Židovima. Njih svatko zna i oni imaju novac i slavu. No, o tisućama ostalih ljudi koji su izgubili posao ili došli u zatvor u Njemačkoj i Francuskoj radi “govora mržnje”, malo se govori. I američki ministar obrane Chuck Hagel prije svog imenovanja od predsjednika Obame 2013., dobro se znojio pred Odborom Kongresa radi svojih davnih kritičkih komentara o navodnom moćnom židovskom lobiju u Americi. Dugogodišnja dopisnica iz Bijele kuće, Helene Thomas, našla se 2010. pod lavinom medijskih kritika i udarom svih političkih stranaka u Americi radi svoje kratke rečenice – “neka se Židovi gone iz Palestine.”

Sličan krivični zakon kao Njemačka ima Francuska sa svojim glasovitim “Fabius-Gayssot” paragrafom, br. 90-615, nazvanom po dvojici bivših komunističko-socijalističkih zastupnika, a koji je prihvaćen 1990. godine. Toga dana, kada je zakon prošao, 13. srpnja, bilo je vruće, kasno i sparno u Francuskom parlamentu, a velik broj konzervativnih zastupnika nije bio nazočan. Zakon Fabius-Gayssot, koji se pravno temelji na Londonskom sporazumu iz 1945. godine, predviđa visoke novčane i zatvorske kazne “u cilju sprječavanja svakog rasističkog, antisemitskog, ili ksenofobičnog čina.”

Policija misli, primisli, zamisli i zadnjih misli

Koliko se sloboda govora danas pravno medijski i jezično zakomplicirala u Europi, govori činjenica da su antisemitski ispadi pretežito djela Francuza arapskog i muslimanskog podrijetla – koji su također Semiti – a ne tzv. francuskih bijelih neonacista ili desničara.

Francuski popularni komičar crnac (Franko-Afrikanac? Afro-Francuz?) Dieudonné M’bala M’bala, radi svog javnog karikiranja Židova, jako je popularan kod francuskih nacionalista i desničara i nekoliko puta je bio suđen na visoke globe. No jedna je stvar kada Francuz-Arap ili Francuz-Afrikanac kritizera Židove i Izrael, a sasvim je druga stvara kada to čini bijeli Francuz. Kako crnca Dieudonnéa ili jednog Francuza arapskog podrijetla osuditi za govor mržnje ili rasizam? To je najveći pravni problem za sve EU čelnike, veći nego cijela ekonomska i financijska kriza, ali problem o kojoj samocenzurirani EU birokrati ne vole u javnosti govoriti

Veliki dio američkih medija i dobar dio američke pravosudne vlasti obrušio se nedavno na bijelog policajca koji je ubio u kolovozu 2014., u St. Louisu jednog Afro-Amerikanca. No, malo ili šturo se govori da je ubijeni Afro-Amerikanac imao već od prije podeblji kriminalni dosje. Još se manje u američkoj javnosti govori da Afro- Amerikanci, koji čine 14 posto ukupnog stanovništva SAD-a, čine sedam puta više, a Latino-Amerikanci tri puta više kriminalnih djela ubojstva nego bijeli Amerikanci. Na primjer, godišnje prema FBI statistikama i ostalim državnim statistikama, oko 8 do 10 tisuća Afro-Amerikanaca smrtno strada u razbojstvima – no u više od 90 posto slučajeva oni su žrtve svojih međusobnih afro-američkih obračuna.

U nadrealnom filmskom svijetu Hollywooda, Afro-Amerikance se u zadnjih četrdeset godina prikazuje kao vrlo inteligentne ljude, dobroćudne naravi koji nose naočale, koji znaju sve finese na računalu i koji imaju nadprosječno visoki IQ. U filmu “Let”, Afro-Amerikanac Denzel Washington glumi uvijek smirenog pilota – on je karakteran, on ima krasnu narav, dočim su bijeli Amerikanci u filmu pomalo retardirani, živčani i dakako skloni sitnim nepodopštinama. U praksi nije baš tako, jer u američkom civilnom i vojnom zrakoplovstvu gotovo da i nema pilota afro-američkog podrijetla.

Ne trebaju demokratskom Zapadu komunistički korbač, niti udbaške psovke, niti logori za neistomišljenike. Postoji velik broj bogatih civilnih udruga, često s humanitarnim i akademskim nazivima, tzv. nevladine udruge poput ADL ili SPLC u Americi, ili LICRA ili CRIF u Francuskoj, ili veliki broj lokalnih Antifa udruga u Njemačkoj, čiji je cilj prozivanje i denunciranje intelektualnih protivnika i nekonformista u ime tolerancije i demokracije. Prošla su odavno romantična vremena orwelovske komunističke policije govora. Došlo je doba policije misli, policije primisli, policije zamisli i policije zadnjih misli.

Tomislav Sunić/croative.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save