Strah od demokracije

Inicijativa za referendumom kojim bi se izborno zakonodavstvo približilo europskim demokratskim normama i samoj izvornoj ideji demokracije dočekana je na nož od svih: je li to samo zato što je predlagač udruga kojoj je na čelu Željka Markić?

Dijelom, svakako. Prijedlog inicijative “Za obitelj” ide svakako u smjeru demokracije. Takve prijedloge bi trebalo ocjenjivati prema sadržaju, ne prema tome sviđa li se kome od koga dolaze, no znamo da to u Hrvatskoj, premreženoj klanovima i ideološkom isključivošću, ne ide tako: strane se uzimaju ideološki, pa se ideološkog protivnika gleda diskvalificirati i kad predlaže nešto što bi suprotnoj strani trebalo po meritumu stvari biti sasvim prihvatljivo. Nesporno je da je najvažnija točka preferencijalno glasovanje, i zabrana predizbornih koalicija. Time bi se građani mogli opredijeliti za svoje kandidate s imenom i prezimenom, s liste za koju su inače glasovali. Tako bi se krojači stranačkih lista, na kojima se mjesto dobiva ne temeljem popularnosti u narodu niti djelovanja u Saboru, već temeljem kadrovskih križaljki kreiranih temeljem neprincipijelnih koalicijskih sporazuma, udovoljavanja raznim partijskim strujama i lobijima, i običnog nepotizma. Sjećate se još slučaja kad su birači glasali za Mimicu, a dobili u europarlamentu ženu od ministra Jakovine?

U javnosti je, međutim, Željka Markić kroz lijeve medije prezentirana gotovo kao novi Hitler. Na prijedloge koji od nje dolaze gleda se s podozrenjem, i gleda ih se diskvalificirati čisto zato jer se hrvatski politički establishment, što je zapravo samo eufemizam za žabokrečinu i talog nastao nakon Tuđmanove smrti podjelom sinekura i interesnih sfera, i te kako boji rasta utjecaja jedne nove političke snage koja nije povezana ni s jednom postojećom. Da je HDZ podržao prijedlog, referenduma bi možda i bilo. Ovako, šanse da će se skupiti dovoljan broj glasova za referendum je minimalan.

HDZ-ov zastupnik Mlakar je rekao: “Snižavanje izbornog praga, uvođenje preferencijalnog glasovanja za sve kandidate na listi nosi puno drugih problema kojih danas nismo svjesni – ni mi ni birači. Obzirom na činjenicu da smo mi u razvoju demokracije došli do toga da su još uvijek stranke odgovorne za provedbu politike – čini mi se da prepuštanje vođenja politike pojedinoj osobi, kako se to govori u prijedlogu građanske inicijative U ime obitelji, ne bi bilo dobro rješenje”. Ne bi bilo dobro za koga? Za HDZ, naravno. Kao ni za njihove klonove iz SDP-a. Oni uostalom misle slično. Zato se izmišljaju problemi gdje ih nema. “Imamo mnogo važnijih problema”, kaže Mlakar. Samo zaboravlja napomenuti da dio tih problema proističe upravo iz deficita demokracije, i iskrivljavanja volje biračkog tijela.

O smislenosti prijedloga o snižavanju praga se još i da raspravljati – tu nije problem što male stranke ne mogu u Sabor, naprotiv primjer HNS-a, Laburista, i nekih drugih minornih strančica koje su se probile u Sabor ukazuju da je problem drukčiji. Prag bi bilo smisleno smanjiti samo ako bi svaka stranka koja ulazi u parlament morala skupiti bar 3% glasova na razini cijele države. Ovako imamo situaciju da stranke koje u svega jednoj izbornoj jedinici prođu prag imaju zastupnike u parlamentu, što je zapravo besmislica, jer HDSSB i IDS na državnoj razini zapravo ne zastupaju pod Bogom nikog – to su regionalne stranke, i njima je mjesto u regionalnim tijelima vlasti, ne u državnim. Bolje rješenje za jednaku zastupljenost regija u parlamentu je dvodomni Sabor. Ovako, te male strančice uglavnom trguju svojim glasovima, što je zapravo devijacija demokracije.

No dvije bitne stvari nitko smisleno ne može dovesti u pitanje. Preferencijalno glasovanje se zato ne napada izravno, već preko floskula. Udruge kojima je posao štititi demokraciju su se prve digle protiv toga. A i mediji iz partijskog šinjela: Novi List je tu inicijativu u kolumni već u naslovu prozvao “državnim udarom” a u nastavku histerizira: “Može li se referendumom ukinuti Republika Hrvatska”? Naravno, može. Kao što se referendumom ukinula i SFRJ. To se zove još i neotuđivo pravo naroda na samoopredjeljenje. A koliko je Novom Listu inače stalo do RH vidi se iz njihove permanentne kuknjave o strahotama života u EU i RH i ljepotama života u SFRJ. Ono, jest da nismo imali struje, kave, praška za veš, para, ni slobode, ali bilo nam je lijepo. Imali smo druga Tita. I Galeba. I Sofiju Loren. Koju je Tito drpao po sisama, jer je bio “manga”. I radosno smo mu nosili štafetu. (Zlobnici i ultradesničari tvrde da je Tito nosio štafetu Chucku Norrisu, no to su tek neprovjerene glasine).

Druga stvar zabrana predizbornih koalicija. Ona je možda i važnija od preferencijalnog glasovanja, no o tome nema neke svijesti u RH: HNS vlada državom iako nema nikakvu potporu birača temeljem predizborne koalicije sa SDP-om. To je jasno iskrivljavanje volje birača. Za njih nitko nije glasovao – pa ipak, vode gotovo sva javna poduzeća i imaju četiri ministarstva. Sabo je nekidan osuđen zbog pokušaja kupovanja vijećnika: Zvonko Vrban, predsjednik sudskog vijeća koje je Sabu proglasilo krivim, kaže da je to “izigravanje pravnog sustava i volje birača, te povreda ustavnih prava građana”. Nisu li predizborne koalicije upravo to? Ono zbog čega je Sabo u zatvoru, je isto ono zbog čega Mrak Taritaš i Zlata Violić sjede u ministarskim stolicama!

Partija nas uvjerava da je obratno, iako su predizborne koalicije upravo zbog toga zabranjene u gotovo svim europskim državama. “Kukavičje jaje predloženog referenduma skriveno je u posljednjoj točki prijedloga udruge “U ime obitelji”, koja predlaže zabranu svake predizborne koalicije, tvrdeći da zahvaljujući koalicijama preživljavaju male stranke koje inače nemaju potporu biračkog tijela. Stav udruge na prvi je pogled logičan, no suštinski je duboko protudemokratski”, piše Novi List.

Kad se ljubitelji lika i djela veselog diktatora zabrinu oko toga da je neka inicijativa protudemokratska, možete biti sigurni da je upravo suprotno. A kad im se pridruži nesuđeni hrvatski ustavotvor (ustavni tvor) Peđa Grbin, stvar je jasna. U teoriji demokracije se predizborne koalicije općenito smatraju izigravanjem volje birača, ali kako u teoriji i praksi samoupravnog socijalizma nema ništa o tome građani o tome malo znaju, a Novi List još manje. Ili ne žele znati. Osnovna ideja demokracije nije da se osigura najbolja moguća vlada: demokracija tako ne funkcionira. Demorkacija svakako nije savršen sustav, ima brojne mane, no cijela njena suština je sadržana u tome da odluke donose oni koji će posljedice tih odluka i snositi. Demokracija se zasniva na osobnoj odgovornosti za vlastiti izbor. Zato je preferencijalno glasovanje, kao i zabrana koalicija, dobar korak u smjeru onog što bi demokracija trebala biti. Kod nas se često suprotstavljaju parlamentarna i izravna demokracija, no demokracija je po definciji oblik vladavine u kojoj svi građani s pravom glasa imaju pravo jednako sudjelovati – bilo izravno, pri čemu je najčešća metoda referndum, bilo indirektno, preko izabranih zastupnika – u predlaganju i donošenju zakona koji će važiti za sve.

Demokracija je možda neučinkovita, spora. Ona često povlači političku nestabilnost, dovodi na vlast populiste i manipulatore, no ona u konačnici omogućuje da odluke donose oni kojih se te odluke tiču. Omogućuje da odluke o tome po kojim će zakonima živjeti donose građani sami. Ti zakoni često nisu najmudriji, ponekad su i brutalno promašeni i idu u pravcu redukcija slobode u ime konformizma, ali primjedbe o “vladavini rulje” valja odbaciti. Jer pretpostavlja postojanje grupe “prosvijećenih” (NGO-i, stranke…) koji kroz “revolucionarni vangardizam” imaju pravo nametnuti drugima svoje “napredne” ideje od kojih će koristi, jasno, imati samo oni kao “prvosvećenici demokracije”. Demokracija, uza sve svoje mane, je jedini poznat način obrane od diktatora, uzurpatora vlasti, iako ne sto posto učinkovit. Mnogi će reći da su i neki diktatori inicijalno došli na vlast manje ili više demokratskim putem, no tu se vraćamo na ono da je narod koji ih je na vlast doveo morao i snositi posljedice svojih odluka.

Zato je inicijativa za raspisivanje referenduma svakako hvale vrijedna i treba je podržati, što god narod na referendumu odlučio. No, male su šanse da će proći, jer nema potporu nikog unutar političkog establishmenta. Oni će, kako je već najavio Dragan Zelić iz GONG-a nakon sastanka s predsjednikom Republike Ivom Josipovićem, dati “potporu o potrebi unaprjeđenja izbornog zakona na tragu GONG-ovih prijedloga, ali i nekih širih reformi za koje nema još političke volje”. Nebitno je hoće li te promjene biti dobre ili loše – one će biti nametnute od političke kaste. Demokracija je prije svega procedura. A kad se Zelić, Milanović, Karamarko i Josipović oko nečeg dogovore, to nije demokratska procedura. Tim više što titoistički i suštinski antidemokratski Novi List piše kako je to “pokušaj udara na ustavni poredak i stabilnost zemlje”. Takve floskule uostalom ne spadaju u demokraciju: ako je referendum “udar na ustavni poredak” zemlje, onda takav ustavni poredak treba ukinuti. A ako je stabilnost zemlje ugrožena jednim sasvim suvislim prijedlogom Željke Markić, onda takva zemlja nikom ne treba, najmanje njenim građanima. Željka Markić je ovaj put udarila naše političke elite tamo gdje su najslabije: Njihova histerična reakcija na prijedlog pokazuje koliko se oni zapravo boje demokracije i svojih građana. Demokracija ne bi destabilizirala ništa, osim nečijih sinekura i feuda.

Autor: Marcel Holjevac&/dnevno.hr

Odgovori

Skip to content