SRBIJA BJEŽI OD ISTINE KO VRAG OD TAMJANA
ZDRAVKO TOMAC: Potpuno je jasno i logično zašto se Srbija boji istine, zašto se boji hrvatske tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid, jer je svjesna da bi se u procesu doznala istina, da bi bilo činjenicama utvrđeno i još jedanput potvrđeno da je Srbija vodila osvajački rat protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, da je učinila genocid te da bi potpuno propala velikosrpska strategija koju i danas, kao i u prošlosti, pomažu Velika Britanija i Rusija i njihovi saveznici u tužilaštvu Haaškog suda i u Haaškom sudu.
Međutim, potpuno je neobjašnjivo zašto se hrvatsko državno vodstvo boji istine, zašto je spremno odustati od tužbe, zašto je spremno i nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču na pomirbu sa Srbijom bez utvrđivanja istine o prošlosti, zašto postupno prihvaća velikosrpsku koncepciju, zašto ne brani hrvatske nacionalne interese. To je bilo vidljivo još jedanput i prilikom službenog posjeta predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića Srbiji. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić javno je ukorio u Beogradu u službenoj posjeti Josipovića Srbiji hrvatskog predsjednika ljutito postavivši pitanje zašto se u hrvatskim udžbenicima povijesti o Srbima piše kao o okupatorima i četnicima.
Predsjednik Josipović nespretno i zbunjeno se branio rekavši da ne zna što piše u udžbenicima povijesti, ispričavajući se ako slučajno nešto piše što nije po volji predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, četničkom vojvodi, koji se do danas nije odrekao te svoje titule.
Dakle, paradoks je da četnički vojvoda koji je predsjednik Srbije kritizira Hrvatsku što o Srbima eventualno piše kao četnicima i okupatorima. Ministar Jovanović sutradan već šalje sve udžbenike povijesti Tomislavu Nikoliću da bi mu pokazao da se u Hrvatskoj ne piše o Srbima kao četnicima i okupatorima. Hrvatska državna politika cijelo vrijeme pripremala je hrvatsku javnost na povlačenje tužbi protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj tako da je Tomislav Nikolić bio razočaran što u ovom trenutku Ivo Josipović nije smogao snage, jer se ipak bojao reakcije javnosti u Hrvatskoj, reći da je Hrvatska spremna povući tužbu protiv Srbije u ime dobrosusjedskih odnosa i novog zajedništva.
Ministrica vanjskih poslova koja je također s Josipovićem cijelo vrijeme radila i radi na stvaranju povoljne atmosfere za povlačenje hrvatske tužbe djeluje razočarano i kaže: zasad smo tu gdje smo. I dalje kao i do sada i Ivo Josipović i Vesna Pusić pokušavaju s hrvatskom tužbom protiv Srbije za genocid trgovati na sitno odnosno daju izjave ako Srbija otkrije gdje su nestali i poubijani Hrvati, ako nam vrati umjetničko blago i učini još neke ustupke da će onda povući tužbu protiv Srbije za učinjeni genocid. To je potpuno apsurdno jer nije Hrvatska podigla tužbu zbog krađe umjetničkog blaga, odnosno zbog toga što su srbijanski okupatori i zločinci odbili pokazati gdje su masovne grobnice, nego zbog toga da bi se na međunarodnom sudu pravde utvrdila istina o velikosrpskoj agresiji, o tome tko je bio agresor i zašto se rat vodio protiv Hrvatske. Dakle, ne radi se ni o građanskom ratu ni o nacionalnom sukobu susjeda, kako to tumači Tomislav Nikolić, nego se radi o agresivnom osvajačkom ratu velikosrpske četničke politike.
Trećina hrvatske je bila okupirana i to je istina i tu istinu treba napisati u udžbenicima povijesti i tu istinu su dužni hrvatski političari reći bez kolebanja srbijanskim političarima. Iz okupiranog područja Hrvatske istjerano je 300 tisuća Hrvata, to je bilo pravo etničko čišćenje, u tom dijelu hrvatske provođena je četnička politika. Četnici su ubijali Hrvate i to treba ne samo napisati u udžbenike povijesti nego i reći srbijanskim političarima. Nažalost, umjesto toga hrvatska politika prihvaća velikosrpsku strategiju koja negira agresiju, koja negira četničke zločine, koja negira okupaciju Hrvatske. Dakle, povijesna je istina da su velikosrbi i četnici bili okupatori.
Kada se utvrdi takva povijesna istina onda treba reći da nisu svi Srbi bili okupatori niti četnici. Treba reći da je Hrvatsku branio jedan broj Srba, da su bili branitelji Vukovara i zato ne treba sve Srbe tretirati kao okupatore i četnike nego veliko Srbe i stvarne četnike i političare u koje nažalost spadaju ključni ljudi državne vlasti u Srbiji. Imali smo prilike gledati na Hrvatskoj televiziji govor najmoćnijeg političara Srbije Aleksandra Vučića u okupiranim područjima Hrvatske kada je govorio kao pravi četnik. Imali smo prilike slušati izjave Tomislava Nikolića koji i nakon što je postao predsjednik Srbije nastavlja sa četničkom politikom i tvrdi da je Vukovar srpski grad i da tamo Hrvati nemaju što tražiti.
Treba reći da je predsjednik srpske Vlade Ivica Dačić bio jedan od najbližih suradnika Slobodana Miloševića. Treba također reći da su četnici u Srbiji rehabilitirani, da su postali antifašisti. Također, treba navesti brojne izjave srbijanskih čelnika koji duboko vrijeđaju hrvatsku politiku i hrvatski narod. Nedavno u istoj toj srbijanskoj skupštini o kojoj je govorio i Josipović tvrdilo se kako je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman fašist i nacist, da je njegova politika 99% nacistička i fašistička. I dalje srbijanski političari nastavljaju sa svojom velikosrpskom politikom i lažno tvrde da je Oluja bila zločinački pothvat i najveće etničko čišćenje u Europi poslije II. Svjetskog rata.
Zbog svih tih razloga mora se i hrvatskim političarima reći da su pokušaji da na sitno trguju s povlačenjem tužbe nacionalna izdaja i kapitulacija jer Hrvatska prihvaća krivotvorine i krivnju koje nema. Dakle, potpuno je neobjašnjivo zašto hrvatski političari pokušavaju trgovati sa velikosrpskom četničkom politikom, zašto su spremni odustati od istine, čak se i ispričavaju ako netko u Hrvatskoj napiše ili kaže istinu o onome što se događalo. Kada bi Hrvatska odustala od tužbe to bi bila kapitulacija, to bi bila pobjeda velikosrpske politike, to bi bila amnestija velikosrpskog agresora, to bi značilo da Hrvatska pristaje na krivotvorine i odustaje od istine, da je spremna na pomirbu i novo zajedništvo sa Srbijom bez utvrđivanja istine, bez isprike agresora i bez odustajanja Srbije od nastavka svoje velikosrpske imperijalističke politike.
Za ovakvu kapitulantsku politiku hrvatskih političara ima i nekih olakotnih okolnosti. Točno je da moćne snage međunarodne zajednice na čelu sa Velikom Britanijom i Rusijom već godinama čvrsto brane velikosrpsku politiku, točno je da i danas zbog raznih interesa postoji jaki pritiska na Hrvatsku da prihvati pomirbu i novo zajedništvo na kompromisu, da prihvati amnestiranje velikosrpske i četničke politike, da prihvati da se bez utvrđivanja istine grade novi odnosi na politici Tomislava Nikolića koji kaže: mi smo se posvađali, mi se sad trebamo pomiriti i trebamo sve dogovorno rješavati tako da nitko ne bude ne samo oštećen nego i da nitko ne bude povrijeđen.
Hrvatski narod gubi energiju. Proces nestajanja i odumiranja hrvatskog naroda već je daleko odmakao. Hrvati narod je sve stariji i stariji, sve je više starih ljudi, sve manji je broj zaposlenih koji sve teže uzdržavaju sve veći broj starih i bolesnih. Time se bitno smanjuju razvojni potencijali hrvatskog naroda. Hrvati narod i izumire i nestaje. Više je umrlih nego rođenih. Hrvatski narod ponovno se iseljava ne samo iz Bosne i Hercegovine nego i iz Hrvatske. Kriza je sve veća i u toj krizi umjesto da se Hrvati udružuju, da traže zajedničke programe, da se usmjere na bitne probleme oni se sve više međusobno sukobljavaju i obnavljaju stare ideološke i sve druge ratove i podjele. Dakle, energija i potencijalne sposobnosti za razvoj iz dana u dan su sve manji i onda i tu umanjenu energiju Hrvati troše neproduktivno u međusobnim sukobima.
Izgleda kao da postoji neka tajanstvena ruka koja stalno potencira i obnavlja te sukobe. Strašno je bilo gledati kako izgleda Vukovar ovih dana, kako su se slegle u Vukovar specijalne policijske snage, kakao je Vukovar faktično ponovno okupiran, kako se metalnim ogradama brani ćirilica od hrvatskih branitelja, kako peta protuhrvatska kolona pokušava vukovarske branitelje proglasiti rušiteljima hrvatske demokracije i državnim neprijateljima. Vodi se specijalni rat protiv Hrvatske kao i 90-tih godina. Skidanje ploča s ćirilicom koje već dugo stoje širom Hrvatske dio je toga specijalnog rata. Jer se time želi kompromitirati i hrvatski branitelji i hrvatski narod. Stvara se lažna atmosfera ugroženosti Srba kao što su se nekada minirali židovski spomenici i drugi objekti od strane KOS-a i velikosrpskog agresora da bi se optužili Hrvati, tako se i danas događa nešto slično.
Strateško partnerstvo sa Velikom Britanijom se mora raskrinkati, jer strateško partnerstvo sa Velikom Britanijom znači da je sadašnje državno vodstvo prihvatilo britansku politiku koja je zaštitnik velikosrpske politike i da je prihvatilo da na krivotvorinama i amnestiranjem velikosrpskog agresora izgrađuju novi regionalni “bratski” odnos u skladu sa britanskom politikom. Isto tako Hrvatska mora bez makinacija i podvala izručiti Njemačkoj Perkovića i obnoviti strateško partnerstvo s Njemačkom jer dolaze crni dani kada će Europska unija, kao što je intervenirala u Grčkoj, intervenirati i u Hrvatskoj i tražiti bolne rezove koji će značiti masovno otpuštanje ljudi i smanjivanje plaća, smanjivanje socijalnih, zdravstvenih i drugih prava kako bi se hrvatska osposobila da vraća velike dugove. U toj situaciji bez strateškog partnerstva s Njemačkom crno nam se piše jer u našoj krizi nećemo dobiti potrebnu pomoć od Velike Britanije kao novog strateškog partnera, a teško je očekivati da će Njemačka koja može pomoći, htjeti pomoći nakon što smo ju odbacili i uvrijedili, nakon što smo joj okrenuli leđa i zaboravili sve ono dobro što nam je učinila Njemačka u borbi za našu samostalnost.
Hrvatsko državno vodstvo prihvatilo je laž, boji se istine, boji se vlastitog naroda i pokušava manipulacijom opravdati svoju politiku koja je protunarodna. U tom kontekstu Josipovićev posjet Beogradu bio je samo točka na i jedne politike koja je opasna za hrvatske nacionalne interese jer sadašnje državno vodstvo sukobljava se sa hrvatskim braniteljima, sukobljava se sa iskrenim prijateljima Hrvatske i okreće se lažnim prijateljima poput Velike Britanije i Rusije koji su bili uvijek a i danas su na velikosrpskoj strani. Prvo što treba učiniti je raščistiti odnose u Hrvatskoj. Oporba treba tražiti izvanredno zasjedanje Hrvatskog sabora i izvješće predsjednika Republike o stanju nacije kako bi se utvrdili uzroci sadašnje krize i utvrdila jasna strategija izlaska iz krize.
Bez utvrđivanja istine o prošlosti nije moguće pronaći pravi put u budućnosti. Bez suočavanja sa istinom hrvatski narod nema šanse da pronađe pravi put iz labirinta u kojem danas živimo. Sadašnja vlast sukobila se sa vlastitim narodom i na stalnom nastojanju da zakonskom silom naturi vlastitom narodu novi ateističko liberalistički svjetonazor. Ne priznaje tradiciju, ne priznaje kršćanski identitet hrvatskog naroda i činjenicu da je katolički moralni sustav jedan od bitnih karakteristika identiteta hrvatskog čovjeka. Pokušava se silom zakona nametnuti ateistički svjetonazor, i u zdravstvu i obrazovanju i u obitelji i svim bitnim područjima ljudskog života.
Dakle, sadašnja nenarodna vlast u sukobu je sa tradicijom i vrednotama hrvatskog naroda. U sukobu je s katoličkom Crkvom, u sukobu je s hrvatskim braniteljima, u sukobu je s radnicima, u sukobu je s poslodavcima, na svim područjima djeluju sile razdora i sukoba. Treba pronaći točku preokreta kada će hrvatski narod iz stalnog sukoba u kojem gubi energiju prijeći u razdoblje suradnje i rješavanja problema, u razdoblje okupljanja u kojem se neće gubiti energija nego će se koncentrirati sve raspoložive snage na rješavanje bitnih problema. Ta točka preokreta vjerojatno će biti obrana istine o Vukovaru i obrana istine o Domovinskom ratu i obračun sa petom haaškom kolonom.
Piše: Prof. dr. sc. Zdravko Tomac
Katolički tjednik
Izvor: glasbrotnja.net
