ANTUN BUDIMIR: Počivanje u Duhu ili katolici u raspravama
Slika vjernika koji leže na tlu na različitim duhovnim seminarima s tumačenjem da počivaju u Duhu i predstavljanje susreta vrhovnih katoličkih pastira, nazvanoga Izvanredna sinoda o obitelji, kao hod cijele Crkve nekako se nudi kao harmonizirana sinteza o putujućoj i mističnoj Crkvi. Kao prekrasna slika o djelatnoj i molitvenoj zajednici. No, može se tu vidjeti i nešto drugo. Slika Crkve u kojoj je jedan dio pasivan do omamljenosti, a drugi traži ispašu bez stada. Traži nadahnuće, a nema ga tko slijediti. Traži svjetlo, a nema kome osvijetliti put. Može li se katolike laike, pa i svećenike, probuditi iz uspavanosti i sigurnosti kako će pastiri učiniti sve za njih, a oni sami su tu da budu potrošači obrednih dobara što je prispodobivo konzumerizmu sekulariziranoga pojedinca.
Osobito je u ovom kontekstu iskoristivo reagiranje dubrovačkoga biskupa mons. Mate Uzinića na medijske reakciji na sinodsko Međuizvješće. Biskup Uzinić je napisao: „Posljednjih dana sam sa zanimanjem pratio ne samo spomenutu Biskupsku sinodu, nego i brojne reakcije, komentare, izjave, strahove… koje je izazvalo Izviješće nakon rasprave. I čudim se. Ne onima izvan Crkve, nego nama u Crkvi. Kao da smo zaboravili ili prestali vjerovati da se „sveukupnost vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. 1 Iv 2, 20 i 27), ne može u vjerovanju prevariti“ (LG 12)!? Znademo li ili vjerujemo li ovo, trebamo imati puno više povjerenja u sinodalne oce i u papu Franju od onog što pokazujemo! I trebamo imati puno više vjere u Crkvu i u Duha Svetoga, jer Duh Sveti je jamstvo nezabludivosti Crkve!“
Lijepo je to sročeno i točno. Osobito u smislu, koji je Biskup želio naglasiti, a to je povjerenje vjernika u svoje pastire. Ipak, treba dopustiti i pogled iz druge perspektive čime će se dobiti možda komplementarni dio što će onda cjelinu učiniti jasnijom. Uključivanje katolika laika u život Crkve proklamira se tamo od završetka Drugoga vatikanskoga sabora, a papa Franjo je proklamirao odlazak na periferiju riječima: “Bog započinje svoje djelovanje ne samo u zapostavljenim sredinama, već i od jednostavnih ljudi. Isus nije izabrao svoje učenike iz elitnih, znanstvenih krugova, već one koji su spremni ići s njime u periferije i požrtvovno raditi na širenju njegove riječi” Oni koji su u kršćanskom javnom prostoru, volonterski iz uvjerenja, pokušali komentirati i reagirati na vijesti sa sinode jesu periferija. Njima pastiri trebaju doći i poučavajući ih možda budu i sami nadahnuti. Jer možda Bog, kako je papa Franjo 26. siječnja ove godine rekao, doista započinje svoje djelovanje ne samo u zapostavljenim sredinama, već i od jednostavnih ljudi.
Zašto bi komentiranje bilo znak nevjere i nepovjerenja? Nije li to prije znak svijesti da sveukupnost vjernika ima pomazanje od Svetoga i odgovornosti prema obvezi nadnaravnoga osjećaja vjere? I baš zato što je odgovorna cjelina vjernika, obvezan je svaki pojedini katolik dati svoj doprinos u pravcu, i trsiti se oko nadnaravnoga osjećaja vjere. Pogotovo što u već navedenom broju 12 dogmatske konstitucije o Crkvi “Lumen gentium” str. 111, Drugi vatikanski sabor uči: „Sveti Božji Narod ima dio i u proročkoj Kristovoj službi“. Ne pokušati sudjelovati u takvim obećanjima bilo bi puno nezahvalnije i neodgovornije prema kršćanskom pozivu i dostojanstvu, nego što je komentiranje prema vodstvu sinodskih otaca i pape Franje. Takva reagiranja možemo nazvati javljanjem periferije središnjici!
Jedan od uzroka nezauzetosti i nedjelotvornosti laika jest njihova potpuna isključenost iz dinamike dviju dimenzija pastirske službe: naučavanja i upravljanja. Samom sadašnjom praksom da su laici aktivni samo u službi posvećivanja sudjelovanjem u liturgiji čini od njih potrošače obreda, a ne nositelje Radosne vijesti. Isusovo poslanje 72 učenika da liječe bolesnike i navješćuju kraljevstvo Božje (usp. Lk 10, 1-12)svjedoči o bitno drugačijoj izvornoj zadaći. Sve se to u prigodama i službenim dokumentima, kao što je dekret O apostolatu laika str. 417-466, lijepo kaže, ali kada dođe sinoda o obitelji, izvanredna ili redovna, onda se iščitava da uzoriti pastiri podrazumijevaju da su samo oni na zajedničkom hodu kao putujuća Crkva. Periferiji prepuštaju počivanje u Duhu.
Naši pastiri, štoviše, trebaju poticati laike na sudjelovanje u raspravama o otvorenim pitanjima. U prvom redu stoga što je to novozavjetno utemeljeno, a još više iz praktičnih i probitačnih razloga. Kako će vjernici reagirati na zaključke redovne sinode o obitelji sljedeće godine, ako o pripremi i radu sinode ne budu informirani i o tome u svojoj župnoj zajednici ili katoličkom javnom prostoru ne budu raspravljali!? Tada zaključke neće ni pročitati, a hladno će instrumentalnim razumom samo percipirati da je bila neka sinoda ili što već. Zašto naši uzoriti kardinali ne bi bili medijske zvijezde u katoličkom javnom prostoru ukoliko igraju svoje svjetsko prvenstvo. Baš dobro da neki laik s periferije podržava izjave kardinala Burkea, a drugi Kaspera. To znači da igraju s njima. Da im je stalo do rezultata.
U takvom će ambijentu vjernici laici, sudjelujući u većoj ili manjoj mjeri u događaju sinode, u trenutcima pastirskoga iznošenja nauka imati stav i biti pogođeni u svojoj afektivnosti. Tada prijem zaključaka neće biti intelektualno hladan, nego će afektivni odnos izazvati voljni moment vjernika, a to znači na odgovor životom. Strastvenost pokreće na djelovanje, a ne hladni razum. Prepustit će se vodstvu Duha Svetoga, a ne počivanju, jer su članovi putujuće Crkve.
Biskup je Uzinić svojim riječima pozvao na povjerenje u katoličke pastire što je, u jednom trenutku odvijanja rada sinode, dobrodošla reakcija. Ovaj napis ima želju potaknuti vjernike na periferiji da i oni kao rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviješta silna djela (usp. 1 Pt 2,9) posvijeste sebi uzvišenu zadaću i obvezu da ju izvršavaju. Tako će pastiri biti podržani prepoznatljivim nadnaravnim osjećajem vjere cjeline vjernika i lakše nezabludivo izlagati istinu Radosne vijesti.
Izvor: vjeraidjela.com
