I. MARIJAČIĆ: Još jednom, hvala Njemačkoj
Bolje ikad nego nikad – Premda je dugo trebalo i Nijemcima da procesuiraju kaznena djela likvidacija na svome području, a kašnjenje od 30 ili 40 godina pripisuje se respektu tadašnje njemačke politike prema Titovoj Jugoslaviji, bolje ikad nego nikad.
Odavno više nema ni Tita ni Jugoslavije, Njemačka je danas nešto drugo nego što je nekad bila, promijenile su se bitno i opće međunarodne okolnosti, a prikupljena je i obilna građa pa suđenje može početi. Bivši šefovi Udbe Josip Perković i Zdravko Mustač morat će se obraniti od optužaba za najteža kaznena djela, a ako ne uspiju, čeka ih, nema sumnje, najteža moguća kazna – doživotna robija. Dakle bezbrojne žrtve jugoslavenske Udbe, ali i općenito mračne jugoslavensko-komunističke politike u Hrvatskoj, doživjet će kakvu-takvu satisfakciju već suđenjem, čak ako optuženi Perković i Mustač ne budu osuđeni jer je i suđenje znak da je negdje u svijetu ipak očuvan osjećaj poštovanja prema žrtvama. Imperativ je civilizacije, naime, da se pokaže ubojicama i njihovim režimima da je njihova politika bila neprihvatljiva i pogubna za ljudske vrijednosti.
Mi u Hrvatskoj dočekali smo, na sreću, da netko sudi šefovima zloglasne Udbe, ali, na žalost, nismo dočekali da se ta neizostavna zadaća provodi u Hrvatskoj. Kao što smo naveli na početku ovoga teksta, iako se svijet stubokom izmijenio u zadnjih 30-ak godina, Hrvatska kao da je u tom pogledu ostala tavoriti na dnu. I ne samo kao da se nije pomaknula s mjesta, nego kao da je učinila regresijski korak unatrag. Drugim riječima, ne samo što nije ni pokušala procesuirati partizansko-komunističke ubojice iz vremena rata i poraća nego su oni raznim političkim konverzijama preuzeli vlast u samostalnoj hrvatskoj državi. Oni sami proveli su lustraciju nad državotvornim Hrvatima kad već državotvorni Hrvati nisu nad njima. Umjesto da se njima sudi, oni su počeli suditi drugima. Koliko je to povijesno nakaradno, svjedoči činjenica da u vrhovima hrvatske vlasti danas gotovo i nema nositelja koji nije izrastao na „vrijednostima” jugoslavensko-komunističkoga sustava kojemu je glavni politički cilj bio brutalni obračun sa svakom natruhom hrvatske državotvorne misli.
Žrtve manipulacije
Naravno, izabrali su ih na izborima hrvatski građani, ali tek nakon što su temeljito pretvoreni u žrtve propagande i manipulacije pa su kao takvi, prividno slobodni, odlučili povjerenje uskratiti onima koji su navodno svi lupeži i navodno svi ratni zločinci, a prvih deset godina samostalne Hrvatske predstavljeno kao doba mraka. Oni koji su glasovali, izabrali su „reformirane” komuniste, a oni koji nisu glasovali (a takvi je gotovo većina), također su im svojom apstinencijom omogućili povratak i predaju države u njihove ruke. Što god bilo, ni u vlasti ni u oporbi nije bilo volje za raščišćavanjem bolne prošlosti zato što i u oporbi i u vlasti sjede, ako baš i ne oni koji su sami krojili politiku, onda oni čiji su preci bili aktivni ili pasivni pripadnici režima koji je ubijao hrvatske aktivne ili pasivne domoljube. Duga mračna noć tako je jela Hrvate u Hrvatskoj i izvan nje. Sudeći po dugotrajnosti te krvave represije kao i po mnogobrojnosti hrvatskih žrtava u ratnome, poratnome i tzv. mirnodopskome razdoblju, u povijesti nije bilo većega zločina nad hrvatskim narodom, a možda nema ni većeg nekažnjenoga zločina uopće. U Hrvatskoj gotovo da i nema obitelji koja nije žrtva toga režima. Umjesto utjehe, u samostalnoj Hrvatskoj vlast im upornom rehabilitacijom neprekidno baca sol na ranu.
Nijemci sada daju minimalnu utjehu žrtvama u Hrvatskoj. To im možda i nije primarni cilj na ovome suđenju Perkoviću i Mustaču, ali objektivno proces ima takve psihološko-emotivne pa i političke posljedice. Nitko, pa ni Hrvatska, ne može naprijed ako sa sobom nosi teško breme prošlosti. Bez moralnoga reda ni mi kao individue niti kao nacija ne možemo ostvariti napredak na bilo kojem području – političkome, kulturološkom, gospodarskom i svakome drugom. Bilo bi logično da poslije Nijemaca i Hrvatska poduzme korake i dade žrtvama Udbinih likvidacija i partizansko-komunističkih obračuna minimalnu moralnu satisfakciju, makar i određivanjem prema tom razdoblju tužne hrvatske povijesti, ali s ovakvim političarima i ovakvom politikom to je doista pretenciozno očekivati. Dok se, naime, najvišim državnim odličjima nagrađuju komunistički batinaši (to je činio Mesić, a sada čini i Josipović) nemamo se čemu nadati. Možemo samo reći Njemačkoj jedno veliko hvala, a mi ćemo kao Hrvatska do daljnjega ostati na dnu sa svim mogućim inhibicijama koje proizlaze iz jednostavne spoznaje da se nismo kadri suočiti s istinom.
Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik
