IVICA ŠOLA: Hoće li homoseksualna revolucija uništiti tradicionalnu obitelj?
Nakon što je u srpnju Hrvatski sabor donio Zakon o životnom partnerstvu u kojem će osobe istoga spola uživati ista prava kao i bračni partneri, osim usvajanja djece, mišljenja su bila podijeljena. Lijevi spektar smatrao je ovo civilizacijskom pobjedom u smislu širenja ljudskih sloboda. Udruga “U ime obitelji” smatrala je ovaj Zakon izigravanjem volje birača na referendumu u kojem je brak (ali ne i obitelj) definiran kao zajednica žene i muškarca, što je mišljenje koje dijeli velika većina hrvatskog puka, kao i značajan dio stručne javnosti.
No, osim ovih stavova, ne samo u Hrvatskoj, postoji i treći stav, pomalo apokaliptičan, koji smatra da je relativiziranjem pojma i strukture tradicionalne obitelji putem davanja istih prava homoseksualnim parovima zapravo perfidno otvoren put u trajno rastakanje same tradicionalne obitelji. Razara li više tradicionalnu obitelj socijalni darvinizam i manijakalni način ubrzanog života, od davanja istog statusa homoseksualcima, otvoreno je pitanje. No svakako, kako je Slaven Letica nedavno skovao termin “bezdjecaši”, logika fleksibilnog kapitalizma i darvinističke materijalne i statusne borbe sve više ljude nuka da se odreknu bilo kakvih stabilnih i “tromih” sidrišta koja bi bila prijetnja društvenoj pokretljivosti, pa je svaka čvrsta veza, kažu, anakrona i nemoguća, kao i rađanje djece koja su u takvom društvenom kontekstu najveći uteg novoj ideologiji samoostvarenja po svaku cijenu. Otuda paradoks, dok na Zapadu heteroseksualni parovi, “bezdjecaši”, sve više izbjegavaju brak i obitelj, gdje su djeca nepodnošljivi teret i odbijaju ih rađati, homoseksualci hlepe za onim što heteroseksualci ili napuštaju ili sve teže ulaze u to, a to je brak i obitelj. Tema Sinode koja se ovih dana održava u Vatikanu pod okom pape Franje poprilično je žučna i bučna, a tema joj je upravo brak i obitelj i sva ova pitanja koja ugrubo otvorismo, s naglaskom na rastavljene i ponovno oženjene/udane, kakvih je (raspadnutih) veza i u Katoličkoj crkvi sve više i više.
Ako ostavimo po strani ovaj zapadni paradoks gdje homoseksualci žele nešto od čega heteroseksualci sve više bježe, pokušajmo vidjeti imaju li smisla apokaliptičke najave o nestanku tradicionalne obitelji, iz bilo kojeg razloga. Pođimo stoga s kratkim povijesnim pregledom, da bismo završili sa zanimljivim razmišljanjima književnika Amosa Oza koji je odrastao u kibucu, čiji je ideal bio malo radikalnija jednakost, gdje je također smjerao relativiziranju tradicionalnog pojma obitelji i njenom podruštvovljenju, rabota umnogome slična, ali i različita od one koju su u Francuskoj promovirali jakobinci koji su tvrdili kako djeca pripadaju državi (zajednici) više nego svojim roditeljima, pri čemu se izravno smjeralo na dokidanje (tradicionalne) obitelji. Ta jakobinska potka bila je i prikrivena ideja vodilja pri uvođenju zdravstvenog odgoja bivšeg ministra Jovanovića.
Univerzalna ustanova
Neovisno o kulturi, civilizaciji te povijesnom razdoblju obitelj je sveopće prisutna institucija kao neizbježan dio ljudskog društva. Stoga se može govoriti jedino o razlikama s obzirom na kulture i religije, te s obzirom na ustroj, legitimiranje i formu obiteljskog života. Najmanja obiteljska zajednica je nuklearna obitelj koja se sastoji od muža, žene i njihovog potomstva. Paralelno ovoj, kroz povijest, sve do danas, supostoji tzv. proširena obitelj koja nastaje vertikalnim (ulazak pripadnika trećega naraštaja – roditelji supružnika) ili horizontalnim proširenjem nuklearne zajednice (pripadnika istoga naraštaja supružnika – njihova braća i sestre ili neke dodatne žene i muškarci). S obzirom na dominaciju spolova povijest poznaje patrifokalne (dominacija muškarca, karakteristične za judeo-kršćansko-rimsku tradiciju, te velik dio Novoga svijeta) i matrifokalne obitelji koje su postojale i postoje među latinoameričkim i afričkim domorocima. Matrifokalna obitelj ni u jednoj kulturi nije norma već nastaje kao nusprodukt ugroženosti uloge muškarca hranitelja. Tako se kao bitan činitelj nastanka i širenja matrifokalnih obitelji među domorocima smatra ustanova ropstva gdje su muški članovi bili prodavani tako da su majke s maloljetnom djecom ostajale zajedno, a autoritet muškarca bio je potkopan i podložnošću robovlasniku koji je, ujedno, imao slobodan pristup ženama robova. U SAD-u, među crnačkim stanovništvom, trećina obitelji je matrifokalna (podaci iz 1971.), a u Hondurasu čak polovina (podaci iz 1956.). Poligamija i poliandrija nalaze tako svoje objašnjenje u varijaciji dominacije spolova unutar braka, legitimiranu religioznim vjerovanjima, mitovima te društveno-ekonomskim činiteljima.
Geneza suvremenog modela
Oblik institucije braka kakvog danas poznajemo na Zapadu jest sinteza judeo-kršćanske vjere te antičkih (rimskih) običaja i zakona – što ilustriramo navodima iz židovske, rimske i kršćanske tradicije.
Židovstvo – u brak po želji i izboru roditelja
Ženidba u Židova nalazi svoj legitimitet i ostvarenje u volji Stvoritelja (Post 2,24), a konkretni modaliteti i ostvarenje regulirani su propisima koje nalazimo u Petoknjižju. U brak se često stupalo po želji i izboru roditelja (Post 24,2), a bio je ograničen na pripadnike iste nacije (Pnz 7,1-4; Ezr 9) te s vrlo jasnim zabranama glede ženidbe među srodnicima (Lev 18, 6-19). Za jahvističkog pisca monogamna ženidba je ideal (Post 2, 18-24), no iz nekih razloga tolerirana je poligamija: u slučaju neplodnosti “zakonite” žene problem se rješavao dovođenjem inoča i ropkinja (Post 16, 2; 30,3; Izl 21, 7-11; Pnz 21,10-14), te u slučaju političke koristi na razini vladara koji sklapahu mnogobrojne bračne veze (1 Kr 3,1), tako da pri dvorovima susrećemo i hareme (2 Ljet 13, 21). Što se tiče bračne vjernosti, običajno je pravo (Post 38, 24), potvrđeno kasnije pisanim zakonom (Lev 20,10), kažnjavalo smrću svaku ženu preljubnicu, kao i sukrivca, no zabrana preljuba smjerala je na zaštitu muškarca budući da njemu nisu bile branjene veze za slobodnim ženama ili bludnicama. Isto tako, muškarac je u pravnom smislu dominantan te može zbog mnogih, često banalnih, razloga otpustiti ženu, što Isus iz Nazareta oštro kritizira afirmirajući monogamiju te apsolutnost ženidbene veze, jer je to od početka izvorna Božja volja (Mt 19, 1-9), a sve prijašnje odredbe Zakona Bog je pripustio “zbog tvrdoće njihova srca”.
Rimska ugovorna praksa
Pred zakonom jedino su rimski građani imali pravo sklapanja braka (Ius connubii). Usporedo su postojale dvije vrste braka: conferreatio, svojstvena patricijima, i coemptio, što je značilo plebejsko vjenčanje. Svrha je bračne zajednice ostvarenje nesljedstva i biološkog kontinuiteta obitelji i društva. Brak je imao društvenu valjanost potpisivanjem ugovora koje je bilo prisutno deset svjedoka, a sadržaj su konkretizirali očevi mladenaca. Ovaj postupak (dextrarum iunctio) odigravao se u kući mladenke. Bit ugovora i svadbenih običaja bila je pravno prelaženje mlade žene pod “manus” muža, koji stječe i zakonska prava raspolaganja mirazom. Kao i svi ugovori, tako se i bračni može opozvati prema razlozima definiranim zakonom ili običajem: u prvo vrijeme to je mogao samo muž govoreći ženi (sam ili preko posrednika) “tuas res habeto”, dok je u razdoblju kasnog carstva to pravo priznato i ženama. Brak je bio monogaman s dominacijom muškarca, a obrnute prakse bile su izraz dekadencije o čemu svjedoče Seneka i Tacit, kudeći razvode napose iz hedonističkih i materijalističkih motiva, te hvaleći ideal bračne ljubavi i vjernosti.
Kršćanstvo – nerazrješivost i isključivost monogamnog braka
Isus iz Nazareta, tumačeći izvorni smisao Post 2,24, afirmira apsolutnu nerazrješivost i isključivost monogamne ženidbe, a izuzatak “osim zbog bludništva” (Mt 19,9), u tradicijama Crkava interpretirao se različito: u tom slučaju radilo bi se o otpuštanju nezakonite žene ili pak razvodu nakon kojeg je nemoguć novi brak… Ova klauzula i danas stoji kao sporna točka ekumenskog dijaloga među kršćanskim Crkvama. Pavao iz Tarza stoga prispodobljuje bračnu zajednicu slikom odnosa Krist-Crkva, sa svim elementima uzajamne ljubavi i vjernosti (Ef 5, 25-26). Po ovom uprisutnjenju odnosa Krist-Crkva ženidba je (formalno s Tridentinumom) uzdignuta na razinu sakramenta.
U vrijeme inkulturacije kršćanstva u rimski svijet, Crkva je svoje teološko shvaćanje bračne zajednice stopila s postojećim oblicima rimskih običaja i predkršćanskog simbolizma. Sve do razvijenog srednjeg vijeka uzajamni se pristanak davao u kući zaručnice, bez točno propisanog obreda, a privola je smatrana elementom po kojem nastaje ženidba. Po propasti Karolinškog carstva u 9. i 10. st. Crkva se pozabavila pravnim formalnostima ženidbe, ne načinivši od obiteljskih obreda liturgijske čine. Naime, u to vrijeme obitelj je postala žrtvom socijalnog bezvlašća i bratoubilačkih ratova, s nebrojenim otmicama žena i obešćašćenjima svetosti ženidbenog veza uslijed materijalnih i drugih interesa. Ovoj krizi Crkva uzvraća tako da traži javni karakter ženidbe kako bi osigurala slobodu mladenkine volje. Da bi se činu dala što veća javnost i društvena stabilnost slobodnu od manipulacija, obred se prestaje vršiti u kući zaručnice već na vratima crkve, (“in facie ecclesiae”) uz prisutnost svećenika. Od tog vremena hijerarhijska crkvena vlast, sa sustavom vječnih i vremenitih kazni, preuzima kontrolu nad institucijom braka postajući jamac stabilnosti bračne zajednice.
Zbog Božanske promisli razvod je nemoguć, svrha je ženidbe rađanje djece, a bračni moral je rigorozan posebno s obzirom na područje spolnosti (uživanje u bračnom činu od mnogih crkvenih autoriteta smatrano je nužnim zlom i lakim grijehom, itd.). U mnogim “katoličkim” državama i carstvima, Crkva je sve do u zoru 20. st. nastojala zadržati svoje ingerencije i na građanskom području.
Sekularizacija društva i kriza braka
Tek s procesom sekularizacije, francuskom i američkom revolucijom te emancipacijom građanskog društva dokinuta je supremacija Crkve, a s II. vatikanskim koncilom završeno je razdoblje rigorizma, pri čemu ostaju istaknute dvije svrhe braka: dobro supružnika (ljubav) usmjerena rađanju djece.
Danas je, a to je i tema spomenute Sinode u Vatikanu, tradicionalna obitelj u najvećoj krizi u povijesti, od čega će svaka struka, od psihologa sociologa do teologa i antropologa navoditi različite razloga takvog stanja. No hoće li tradicionalna obitelj propasti? Kako najavismo, “zaključnu riječ” prepuštamo Amosu Ozu. Na upit C. Barlowena u kontekstu “zamki” koje je u sebi skrivao kibuc, u kojem je Oz započeo odrastanje, spominje se i pokušaj “kibucara” da se promijeni ideja i činjeničnost obitelji, Oz je odgovorio: “Obitelj! U određenom smislu smatram se pomalo stručnjakom za pitanja obitelji budući da je glavna tema svega što sam napisao u zadnjih četrdeset godina, tema gotovo svih mojih romana, gotovo svih mojih priča, sažeta u jednoj riječi – obitelj. Rekao bih da je obitelj najčudnija, najtajnovitija, najparadoksalnija i, istodobno, najmoćnija povijesna institucija. Ljudi predviđaju njezinu propast već tisućljećima. Platon je htio raskrstiti s obitelji. Isus je htio raskrstiti s obitelji (u eshatološkom kontekstu, dodao I. Š.). Sve revolucije započele su s pokušajem uklanjanja obitelji (pa i homo/seksualna, I. Š). Pa ipak, možemo vidjeti da obitelj uspijeva opstati i u Teheranu i u Sjevernoj Koreji, i u Greenwich Villageu i u Europi, i kod Eskima i kod Afrikanaca. Ta je institucija tajnovita. Kibuc stoga mora ponovno razmotriti svoj pokušaj da nadomjesti tu jezgru. Nije loša ideja da se obitelj poveća na proširenu obitelj, ali s time da ne popustimo želji da kibuc nadomjesti obiteljsku jezgru. Ukratko, obitelj je komplicirana, ali tvrdoglava institucija… Ponavljam, ta je institucija snažnija nego što općenito mislimo.”
Ovim Ozovim promišljanjima nema se što dodati osim pitanja: Zašto je ta institucija tradicionalne obitelji “snažnija nego što mislimo”? Najlogičniji odgovor čini mi se jednostavnim, premda može zvučati “diskriminirajuće”: zato što je utemeljena u ljudskoj naravi, a ne u prolaznim društvenim i ideološkim napaljenostima i lijepim željama, gdje nema ništa biološki zadano, gdje je sve konstrukcija, kako tvrdi aktualno znanstveno i kvaziznantsveno pomodarstvo u obliku rodne ideologije.
Hoće li tradicionalna obitelj nestati pod širenjem sloboština? Premda ne želimo biti futurolozi i baviti se futurabilijama, i danas obitelj proživljava, kao što je to bilo o kroz povijest, različite krize, osporavanja i teškoće. Jamačno, proživljavat će ih i u budućnosti, na apokaliptička predviđanja o nestanku (tradicionalne) obitelji, čine se, ipak, malo vjerojatna.
Autor: 7Dnevno/Ivica Šola
