Krv mučenika – sjeme novih kršćana
Nama preostaje rasti i donositi plodove
Čovjek nikako da nauči onu: Historia magistra vitae est. Stalno se okreće istim idejama i uvijek iznova pokušava zatrti one drukčije. Jedna od zatiranih ideja, posebice danas, je ideja kršćanstva. Od vremena prvih kršćana, kada ih se progonilo samo zbog toga što vjeruju u „svojega” Boga, pa do srednjeg vijeka gdje se uloge malo izmjenjuju i na kraju – Francuskom revolucijom opet počinje kršćanofobija. To traje i danas, čak se i radikalizira. Ali ne mislim samo na području Bliskog istoka, već tu, kod nas – u Hrvatskoj.
Stajališta
Stajališta su sljedeća: vjera je poželjna samo u sakristiji; nema joj prostora u javnosti (kako je nedavno T. Munižaba upozorila vlč. Stojića); nije dozvoljeno djelovati ni promišljati kršćanski (kako je nedavno upozorena gđa. Ćavar), a kamoli da je prisutna u školama (ministar Jovanović). To je nešto što, ako baš moraš nosiš u srcu, ali javno ne! Ta mi smo sekularno društvo i kakve veze vjera i Crkva imaju sa društvom, svijetom, politikom… Da takvo stajalište nije viđeno bezbroj puta, čak bi se i moglo logično objasniti njihove razloge djelovanja (ne i složiti se s njima), ali ovako – teško. Kao da nam je društvo puno „intelektualaca” kojima svijet počinje nakon II. svj. rata. Ako je nešto i bilo prije, to treba izbrisati jer nije vrijedno. S komunizmom započinje razdoblje raja na zemlji i on je jedini ispravni sustav i svjetonazor u kojem su svi jednaki. Ako netko nije ili ne želi biti jednak, nema problema – eliminirat će ga i ostat će samo jednaki. Mogli bismo Kranjčevićevim stihovima opisati: „…u ime čovječanstva i bratsva i slobode – počeše krvno kolo da bezbožnički vode…”
Opet smo došli do trenutka u kojem ćemo trpjeti zbog svojih uvjerenja, kada će nam biti onemogućeno djelovanje po savjesti (primjer Jage Stojak). I kao da se ovaj progon sve više i više radikalizira, jer gore navedeni primjer koji se dogodio gospođi Ćavar – upravo to nagovješćuje. Premda je bilo takvih progona i ranije ( Stepinac, Bulešić i ostalih 660 osoba posvećenog života koje su izgubile život nakon II svj. rata), vjerovalo se kako je to program i posljedica prošlog režima. No, kako režima više nema, opravdano se postavlja pitanje: egzistira li on u zamaskiranom obliku ili progon nije uzrokovan režimom već ljudima koji su to radili, a kojima se treba baviti psihopatologija. Moj odgovor je kako rješenje leži u oba ova prijedloga. Od 1945. sustav je bio bolestan, a posebno su to bili njegovi upravitelji. Promjenom političkog sustava ljudi se nisu promjenili, odnosno ozdravili. Uvjerenja su im ostala ista, isklučivost im je ostala ista, metode su im ostale iste – dakle, mentalni sklop je potpuno isti. Samo, jadnici nikako da shvate onu o povijesti kao učiteljici života. Bili su jači i krvoločniji od njih, ali uvijek je krv mučenika rađala mnoštvom novih kršćana.
Krist u prispodobi govori:
„Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu” (Mt 13, 30)
Nama jedino preostaje rasti i plodove donositi. Za kukolj će se Drugi pobrinuti!
Jakov Mamić/hkv.hr
