JOSIP JOVIĆ: Utakmica bez elementarnog fair-playa
Kampanja za izbor predsjednika Republike nalikuje utrci na sto metara u kojoj jedan natjecatelj starta s pedesetog metra dok su ostali još na početnoj poziciji. Da se, primjerice, Milana Kujundžića promovira i približno promociji Ive Josipovića, on bi bio sigurni pobjednik
Dan “otvorenog trga” na Trgu maršala Tita 30. rujna! Trg maršala Tita je zapravo zatvoren. Ne prolaze vozila, u jednom krajičku skupina ljudi drži veliki transparent na kojemu se traži ukidanje naziva Trga po imenu uglednog i mnogoštovanog zločinca. Ima tu ponešto ljudi, nastupaju filharmonije, simfonijski orkestri, kazališta, baleti, folklorne skupine… Otvara se Muzička akademija (ne glazbena?), a na njezinu krovu dugine boje i masonska piramida. Ceremonija otvaranja nije unutar, nego ispred staklene zgrade. A zapravo je sva ta glamurozna predstava priređena kao dio predsjedničke kampanje Ive Josipovića, koji se bezobzirno, bjesomučno i beskrupulozno bori za svoj drugi mandat. Okupirao je sve medije i javne prostore, na svim je događajima, o svemu ima neko svoje mišljenje.
Više se sva ta silina njegovih nastupa i pojavljivanja ne da ni pratiti. Jedna vijest prestiže drugu. Putuje u Ujedinjene narode i tamo upozorava svijet na opasnosti širenja ebole, onda ga vidimo u loži na tribinama Arene za odigravanja rukometne utakmice, iznebuha najavljuje novi Ustav iz kojega će izbaciti zabranu stvaranja ulaska države u neki oblik balkanskih asocijacija, nešto se kao buni zbog asimilacije Hrvata u Srbiji ali tek nakon jednog televizijskog priloga, evo ga i na osnivačkoj skupštini novoformirane Čačićeve stranke, prvi put saziva Vijeće obrane kad se srušio avion, ispija kave na javnim mjestima s Mirelom Holy, kojoj munjevito raste anketna popularnost, a fotoreporteri kao slučajno naiđu, naslovnica Jutarnjeg izgleda kao izborni plakat s njegovim likom u gro planu, najavljuje ukidanje Bolonjskog procesa, iako taj proces traje čitavo desetljeće, o čemu nije izustio ni jednu jedinu riječ. Sad se treba svidjeti studentima. I tako iz dana u dan, iz sata u sat – i sve o državnom trošku. Dobro bi bilo neko vrijeme iseliti se dok sve ovo prođe. I predsjednik je, vjerujemo, nestrpljiv. Treba legitimaciju kako bi skoknuo do Beograda u zagrljaj s Tomom Nikolićem sa svojim vrlim savjetnicima Slavkom Goldsteinom, Budimirom Lončarom, Dejanom Jovićem, Sinišom Tatalovićem, Vesnom i Zoranom Pusić, Vesnom Teršelič i ostalim članovima jednog opskurnog jugofilskog tima.
Ali ne zadovoljava se naš ambiciozni predsjednik samo svojim nastupima. Pretvorio se u pravog cenzora, strogo pazeći eliminirati kritičke opaske na njegov račun i neutralizirati protukandidate koliko god je to moguće. Po njegovu nalogu neka je cenzorska ruka izbrisala lik Kolinde Grabar Kitarović iz već pripremljenog i montiranog izvješća HTV-a sa skupa NATO pakta u Walesu, u kojemu se mogao vidjeti njezin srdačan susret s Obamom, Cameronom i Angelom Merkel, u zadnji čast otkazali su joj dogovoreno gostovanje u televizijskoj emisiji Javna stvar, gurnuvši je u kliješta Aleksandra Stankovića, na što je ona prilično naivno nasjela pokrivajući cenzuru umjesto da bojkotom na nju ukaže. Zbog kritičkih tekstova na Josipovićev račun već su stradala dvojica komentatora najtiražnijeg dnevnika.
U zapadnom svijetu građanske i liberalne demokracije, u svijetu inače izrazitih nejednakosti, proklamirano je još od Francuske revolucije barem načelo jednakih šansi, jednakosti pred zakonom, jednakih prava i slično. Predsjednik Josipović se uoči posljednjih izbora pojavio s parolom o “novoj pravednosti”. Ka što vidimo, ta nova pravednost u njegovoj interpretaciji znači ukidanje elementarne političke jednakosti, jednakih političkih šansi, čak i običnog fair-playa, znači beskrajno korištenje političkih privilegija koje ti donosi trenutni položaj u strukturama vlasti. On se pretvorio u pravog protagonista kolosalne nepravde. Pet prije dvanaest Sabor je promijenio čak i Zakon o izboru predsjednika prema kojemu se pristup glasovanju u dijaspori ograničava na konzularno-diplomatska predstavništva s jasnim ciljem da se zapravo iseljenicima, koji zacijelo nisu naklonjeni sadašnjem predsjedniku, onemogući glasovanje. Kampanja za izbor predsjednika Republike nalikuje utrci na sto metara u kojoj jedan natjecatelj starta s pedesetog metra dok su ostali još na početnoj poziciji.
Kolindu Grabar Kitarović nastoji se predstaviti kao nešto jako slično Ivi Josipoviću, što je posve izvan pameti. Ona je po svom cjelokupnom habitusu nešto posve različito. Umjerena je i pomirljiva, okrenuta prema Zapadu i prema budućnosti, prema Tuđmanu a ne prema Titu, prema Hrvatskoj a ne prema “regionu”. Njezinim prvim javnim nastupima nisu bili zadovoljni tzv. radikalni desničari, koji su očekivali nešto više, nešto žešće i određenije. Za sada joj, istina, nedostaje potrebna jasnoća i preciznost o svim važnim pitanjima. Ne zna se ni tko je savjetuje i priprema za javne nastupe. I ne možete se nikada svidjeti svima. Nije li, ili ne bi li trebao biti cilj političke utakmice, ne tek tvoja pobjeda, već pobjeda tvoje ideje. Tendencija prema centru može se pokazati promašenom, jer je posve nejasno što je to centar i postoji li uopće.
U takav prostor s jedne strane neojugoslavenstvom i neopartizanštinom ideološki veoma opterećenog i vlastohlepnog Josipovića i blage nedvojbeno nacionalno opredijeljene protukandidatkinje, kojima se daju najveći izgledi, vrlo je spretno i zapaženo uletio Milan Kujundžić s decidiranim odgovorima koji ne ostavljaju dilemu iza sebe. On se ne bi ljubio s Nikolićem, homoseksualnost tolerira, ali je smatra devijacijom, Inu, Plivu i banke bi vratio u hrvatske ruke, ne bi prodavao autoceste, ukinuo bi dotacije ideološkim “nevladinim udrugama”, kao i Ured bivšeg predsjednika, pretresao bi diplomaciju koju su Josipovć i Vesna Pusić natrpali svojim i sebi sličnim kadrovima, ne bi se skanjivao otići u Bleiburg, ne bi tražio ćirilicu u Vukovaru, itd. Situacija u društvu je sama po sebi poprilično radikalna i ona traži, uvjetno rečeno, radikalnije stavove. On je čovjek iz naroda i nametnuo se kao vrlo ozbiljan pretendent. Prema Kolindi je suzdržan, a prema Josipoviću žestok. Kad bi imao odgovarajući tretman i veliko bi iznenađenje bilo moguće. Usuđujemo se kazati, da se, primjerice, Milana Kujundžića promovira i približno promociji Ive Josipovića, on bi bio sigurni pobjednik.
Postoje spekulacije o tome kome bi više štete mogao nanijeti Kujundžić, pod pretpostavkom da je on tek treći po izgledima. Jedni kažu kako će oduzeti glasove Kolindi Grabar i tako pomoći Josipoviću, što je kriva procjena. On može samo aktivirati one glasače koji nisu ni za jedno ni za drugo i koji ne bi ni izlazili na biralište. Na taj bi način onemogućio Josipovićevu pobjedu u prvom krugu. U drugom bi krugu, pretpostavljam, kao rođeni imotski džentlmen pozvao svoje birače neka pomognu dami u nevolji. Ako je predsjednik samo figura neka figura bude onaj ili ona koja ljepše figurira.
Autor: Josip Jović/dnevno.hr
