JOSIP JURČEVIĆ – INTERVJU: Perković prijetnjom iz zatvora uzdrmao sve udbaške strukture
“Otkrit ću tko su bili Udbini doušnici u redovima HDZ-a, danas veliki klerikalci i radikalni desničari, a još su aktivni”, prenose mediji izjavu Josipa Perkovića. Hoće li suđenje istjerati King Konga, kako je govorio Milanović, i hoće li čitava čimpanza-bojna za svojim šefovima u München?
O novom nastavku njemačko – hrvatske akcijske drame “King Kong u Münchenu” porazgovarali smo sa stručnjakom za UDBA-u, Josipom Jurčevićem.
Josip Jurčević je vrlo kvalificiran sugovornik za temu jugoslavenskih tajnih službi, koje se danas kolokvijalno nazivaju UDBA, i napose Josipa Perkovića. Ranije ove godine izdao je knjigu “Slučaj Perković: Spašavanje zločinačke budućnosti”. Magistrirao je na temu “Problemi proučavanja žrtava Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske”, a doktorirao 2000. godine s temom “Represivnost jugoslavenskog sustava u Hrvatskoj 1945. godine”. Radi kao znanstveni suradnik na Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar”. Tijekom Hrvatskog proljeća 1970.-1971. godine, bio je član Sveučilišne skupštine i studentskog odbora Filozofskog fakulteta. Dragovoljac je Domovinskog rata od proljeća 1991. godine, ima čin bojnika. Nositelj je kolegija “Opća povijest XX. stoljeća” na Studiju povijesti Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, kolegija “Povijest uspostave suvremene hrvatske države” na Studiju novinarstva Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te kolegija “Svjetska povijest XX. stoljeća na Pedagoškom fakultetu u Osijeku.
Zanimala nas je prije svega njegova prijetnja razotkrivanjem mreže udbaških suradnika i doušnika, kojih je u Hrvatskoj bilo na desetke, ako ne i na stotine tisuća u svim slojevima društva, dok je samih udbaša bilo razmjerno malo.
Profesore Jurčević, je li ta prijetnja medijski spin, i koji je cilj te izjave?
JJ: To je ciljana izjava, budući se radi o “večernjem listu” i “jutarnjem listu”. Oni su cijelo vrijeme bili u funkciji zaštite Perkovića, dali su mu najviše prostora, nitko nikad nije dobio toliko prostora s ciljanim intevjuom, intervju s njim je objavljen u četiri nastavka!
To je međutim spin koji je utemeljen, sve službe iz totalitarnih I demokratskih sustava rade sa suradnicima, suradnici su temelj. Doušnici. Suradnici su osobe surađuju bilo zbog novca i povlastica, bilo zbog uvjerenja, bilo zbog ucjene. Suradnici su tajni.
Cilj službi je uvijek pridobiti za doušnika nekog tko se kreće u nekom određenom krugu, na primjer u crkvi, ili u krugovima emigracije, i tko ima povjerenje osoba u tom krugu. U slučaju UDBE, ta suradnja je uvijek bila zločinačka ili diskriminirajuća jer se radilo o službi jednog totalitarnog režima, koja je ljudima radila o glavi za benigne stvari.
UDBA dakle nije istraživala kriminal nego, recimo, tko govori protiv Tita?
JJ: Postojao je čak i poseban odjel temeljne policije koji se bavio političkim kriminalom, koji je uključivao verbalni delikt, dakle one koji su govorili protiv Tita, režima i partije, uz UDBU koja se također time bavila. Imali su izrazito mnogo suradnika u hrvatskim nacionalnim i vjerskim krugovima. Nakon devedesete godine ta suradnička mreža, na tisuće njih, je ostala tajna. Ja sam u svojoj knjizi objavio imena 150 od 750 zaposlenika UDBA-e, profesionalaca, no mreža doušnika je bila mnogo šira od toga.
Hoće li Perković, razotkrije li mrežu suradnika u tim krugovima, morati razotkriti i ostale, spominjalo se i ime Ivice Račana?
JJ: Pa Račan je kao član predsjedništva CK bio u bio u savjetu za zaštitu ustavnog poretka, tamo je bio i predsjednik predsjedništva SRH, sekretar republičke milicije, i drugi.
Partija je morala odobriti ubojstva?
JJ: Apsolutno. Služba je mogla predložiti da se nekog likvidira, ali služba apsolutno nije mogla sama ništa napraviti bez političkog odobrenja. To je radio Tito osobno, a nakon Titove smrti savjet na saveznoj razini, a republički je isto morao dati odobrenje.
Nakon 1974. po Ustavu je republički savjet imao određenu autonomiju.
Perković je apostrofirao udbaše u HDZ-u, zašto baš njih?
JJ: Išao je prema HDZ-u jer su svjedoci optužbe Vice Vukojević i Božo Vukušić. To je zapravo pritisak na svjedoke, ali i generalna poruka svima. Ne može se prokazati suradnike iz HDZ-a a da ne prokaže ostatak mreže, to je lančana reakcija. Doći će do domino efekta.
Glavna teza moje knjige je da je cijela ta struktura koja je spašavala Perkovića, a to je cijela struktura države, nije to radila da spasi njega i Mustača, nego upravo da spriječi da oni progovore o kriminalnim aktivnostima cijele te strukture.
Poruka je upućena svjedocima, ali na drugoj razini je upućena i Milanoviću i Josipoviću gdje ih se upozorava da će progovoriti, ako ih ne spase. Trese se cijela država, trese se udbaška struktura koja je u svim strankama.
I nakon dvedesete, kad pogledate recimo INA-u, ništa se nije dogodilo, ista ekipa nastavlja pljačku, radi se o tranziciji moći. Ta struktura je nadzirala sve, dakle od Špiljka i Broza koji su tada bili u vrhu INA-e do sitnog kriminala.
Dakle, niti jedna institucija bivše države nije netaknuta preselila u samostalnu hrvatsku državu osim UDBA-e, nastavili su posao kao da se ništa nije dogodilo, oni su oblikovali sve što se nakon rata događalo u Hrvatskoj. Sve ovo što se događalo oko Perkovića, to koliko su oni daleko u stanju ići, to jasno dokazuje.
Nakon negiranja da udbaške strukture uopće postoje i djeluju, prešlo se na priču da je Tuđman kriv za to, međutim vaša je teza da je UDBA prihvatila Tuđmana kad je morala, ne on njih?
JJ: 1987. se pojavio Milošević, krenula je “antibirokratska revolucija”, bilo je svima jasno kamo će ići stvari, hrvatskim udbašima je bilo jasno da će njima prvima pasti glave. Oni su se obratili “neprijateljskoj emigraciji” i iseljeništvu, sklopili s njima sporazum koji je omogućio UDBA-i da preživi a Hrvatima da dobiju državu, i ti ljudi kojima mi i dalje ne znamo imena i prezimena čine upravljačku strukturu koja je najmoćnija u Hrvatskoj.
Ta mreža je ucijenjena prije svega kriminalom. Tu su poslovi obitelji Zorana Milanovića, poslovi obitelji Vesne Pusić… Time što su svi oni pokušali spriječiti transfer udbaša u Njemačku se nastojalo onemogućiti da oni dođu u poziciju da progovore.
Hoće li suđenje razotkriti što se točno događalo?
JJ: Njemačka ima svoje Perkoviće. 1968 je Willy Brandt kreirao “novu istočnu politiku”, došlo je do trgovine s komunističkim režimima, ima par dokumenata gdje se vidi kako je ta suradnja bila duboka. UDBA se ne smije potcijeniti, čak 57% njih je imalo akademsku naobrazbu. Bili su sposobni za sve vrste operacija. Vidjeli su da se raspada sustav, i bilo im je bitno sačuvati moć, društveni položaj i utjecaj.
Možemo reći da je to bilo slično onom što se događalo u SSSR-u, gdje je KGB prvo prerastao u mafijaške strukture, a potom preko Putina preuzeo svu vlast u državi?
JJ: Da, to je bio sličan proces.
Nijemci po svemu sudeći ionako već sve znaju, koliko je bitno što će Perković reći? Koliko je uopće Perkoviću za vjerovati?
JJ: Nijemci ne znaju sve. Pitanje je ne samo jesu li Nijemci spremni suočiti se s tim što oni imaju za reći, UDBA je pratila i druge zemlje, Mustač i Perković imaju sjajne podatke o njemačkim tajnama, Brandtu i ostalima.
Perkoviću naravno ne treba vjerovati, on je iskusan obavještajac. Ali treba provjeravati. On je educirani obavještajac i neće govoriti potpune neistine, nego će dati mali dio istine, naznačit će nešto, zamutiti… neće reći ni “crno” ni “bijelo” nego sivo. Tražit će nagodbu, a ako ih se ne spasi, progovorit će sukladno svojoj procjeni vlastitog interesa, kako bi spasio sebe.
Hrvatska ne želi dati dokumente, predala je dokumente s prebrisanim imenima, i time se zapravo sramoti pred EU, no trebaju li Nijemcima uopće ti dokumenti ili imaju svoje vrpce, saznanja…?
JJ: Predali su pročišćene dokumente, čistili su dokumente i ranije. To je više test Hrvatske. To s neizručenjem je bio do tada nezamisliv skandal u EU, nitko se nije usudio napraviti takav skandal. Vidjelo se koliko je napora cijela državna struktura uložila, to govori koliko je duboka moć udbe u Hrvatskoj. Slanje te dvojice u Njemačku je samo međupotez da ne progovore, da hrvatska javnost ne sazna ništa, i jasno da će oni i dalje opstruirati suđenje. Kao što su opstruirali i suđenje Pratesu, uostalom. Nijemci su rekli da cijela hrvatska državna struktura opstruira sudski proces, naročito DORH koji je trebao zastupati Njemačku, a oni su zastupali Mustača, žalili se na presudu u korist onog kog su zastupali,to je protivno svim civilizacijskim standardima i pravosudnim standardima, još od rimskog prava.
A srbija i BIH, mogu li one dati dokumente koje je Hrvatska uništila ili sakrila? Može li Srbija dati te dokumente, obzirom da hrvatska UDBA sve pokušava prebaciti na Srbe, kao ubijala je zla srpska udba a hrvatska je bila dobrohotna i domoljubna?
JJ: Sve dokumente koje ima Zagreb ima i Beograd, ovo što je kod nas uništeno i sklonjeno postoji i tamo. Srbija će to znati dobro prodati, neće ih dati iz psihološko emotivnih razloga koje vi navodite, ali će istrgovati s Njemačkom. Nijemci ne vjeruju u tu priču “mi nemamo dokumente”.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
