Monolog jugošovinista o hrvatskoj naciji i državi sve otrovniji!
Gotovo četvrt stoljeća nakon razlaza s Jugoslavijom, posljednjom tamnicom naroda u Europi, Dejan Jović, Viktor Ivančić i niz mudraca iz Novog lista udarili su i na same temelje nastanka hrvatske države – referendum o neovisnosti
Godinama su stidljivo postavljali sugestivna pitanja i otvarali teme koje su na tragu propitivanja smisla hrvatske nacije i države, ali nitko se nikada, valjda zbog još uvijek svježih ratnih rana iz krvavog Domovinskog rata, nije osudio prijeći tu liniju. Gotovo četvrt stoljeća nakon razlaza s Jugoslavijom, posljednjom tamnicom naroda u Europi, konačno su skupili hrabrosti udariti i na same temelje nastanka države – referendum o neovisnosti. Na tu priču nadovezao se cijeli niz kolumnista i komentatora, od Viktora Ivančića do udarničkih timova iz Novog lista, koji ne vide ništa sporno u Jovićevim stavovima o „neliberalnom” referendumu. Osnovna teza Dejana Jovića i svih komentara proizašlih iz njegova teksta je kako bi u slobodnijim, manje dramatičnim, okolnostima stanovnici Hrvatske glasali kao i Škoti. Prevedeno, Hrvati bi izabrali Jugoslaviju. Nadalje, Jović i njegovi sljedbenici tvrde kako, eto, postoje narodi na svijetu kojima „tisućljetni san” nije stvaranje države, referirajući se na Škote.
Još prije članka u Političkoj misli Jović je u emisiji Otvoreno HTV-a pokušao napasti ”mit o tisućljetnom snu”, ali je u posljednjem trenutku odustao, izgubivši valjda hrabrost pred gledateljima na javnoj televiziji. Prije nego razmotrimo alternative koje Jović, Ivančić i udarna pera Novog lista nude Hrvatima u zamjenu za državu i naciju, pozabavimo se Jovićevim najvećim idealom i osnovnom mišlju vodiljom – Jugoslavijom.
Od Pribićevića do gumenih kuglica na ”izborima” 1945.
Slavljena od Jovića i njegovih istomišljenika kao ideal slobode, prosvijećenosti, tolerancije i suživota, Jugoslavija je, gledajući iz kuta zapadnih civilizacijskih vrijednosti, bila najobičnija tamnica naroda. Zašto se Jović, kada već propituje referendum o hrvatskoj neovisnosti, nije referirao na način i postupke na temelju kojih je Hrvatska dva puta ušla u sastav Jugoslavije? Prvi put, 1918., Hrvati su doslovce ugurani u sastav Jugoslavije. Delegacija Narodnog vijeća Države SHS, koja je otputovala u Beograd na razgovore o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom, sastavljena je ne prema volji hrvatskoga naroda, već prema željama Svetozara Pribićevića – produžene ruke velikosrpske politike u Zagrebu. Ujedinjenje je trebao potvrditi i Hrvatski sabor, ali velikosrpski režim nikada kasnije nije dopustio njegovo sazivanje. Kako bi Dejan Jović i njegovi istomišljenici okarakterizirali ovaj čin, nastanak prve Jugoslavije?
Ako smo u prvu Jugoslaviju ugurani na silu bez izjašnjavanja Hrvatskog sabora i bez bilo kakvog oblika referenduma, o drugoj, onoj Titovoj, bilo je moguće čak i glasati. Naime, nakon krvave revolucije KPJ i smaknuća stotina tisuća „narodnih neprijatelja” upriličeni su ”demokratski” izbori na kojima se narod čak mogao izjasniti kakav oblik države želi. Da komedija bude potpuna postojale su čak dvije glasačke kutije. Glasalo se gumenim kuglicama, a na jednoj kutiji bio je natpis Narodna fronta, iza koje se krio KPJ, a druga je bila bez ikakvog natpisa. Kako bi pobjeda KPJ bila što uvjerljivija nerijetko su se iz kutije bez ikakva natpisa gumene kuglice prebacivale u onu Narodnog fronta. Ovo bi za Jovića bio vrhunac liberalizma i demokratski iskorak. Jeste li ikada naišli na rad Dejana Jovića i njegovih istomišljenika u kojem su kritizirali ove maškarade u režiji Partije.
Zarobljenici jugoslavenske mitologije i hrvatska država
Posebno omiljena meta Jovića i njegovih istomišljenika u posljednje vrijeme je „mit o naciji i državi” pogotovo onaj o hrvatskoj naciji i državi. Na meti je tzv. hrvatski nacionalizam kao zapreka otvorenosti društva, a ideal je građansko društvo, bez nacije, vjere i nacionalnih obilježja.
Kao antipod hrvatskoj naciji i društvu postavlja se Jugoslavija. Prema spomenutim autorima ova propala država bila je ideal građanskog društva. Ako na trenutak ostavimo po strani notornu činjenicu kako je okvir Jugoslavije bio samo maska za Veliku Srbiju, dolazimo i do spoznaje kako su oni, poput Jovića i Ivančića, koji negiraju Hrvatsku, naciju i državu, ustvari jugoslavenski nacionalisti. Dakle, nema govora o građanskom društvu bez nacije, jer negirajući hrvatsku naciju spomenuti zagovaraju sve elemente jugoslavenskog nacionalizma.
Ostavimo li po strani jugoslavenski nacionalizam, zapitajmo se što još spomenuti autori nude kao zamjenu za hrvatsku naciju i državu – kozmopolitizam i globalizam? I jedan i drugi pojam označavaju nadogradnju misli o naciji i nacionalnom, a nikako negiranje nacionalnog. Sama Europska unija, koja se uzima kao ogledni primjer posljedica globalizma, izrasla je na zasadama nacionalnog. Odnosno na dobrovoljnoj suradnji nacionalnih entiteta.
Zaključimo, nitko u gotovo četvrt stoljeća postojanja hrvatske države nije ponudio valjan argument na osnovi kojeg bi Hrvati prepustili svoju državnost u svrhu nekog nadnacionalnog projekta. Stupajući u EU Hrvati su pristupili u savez na ravnopravnoj osnovi s ostalih 27 članica Unije. Iako i danas možemo raspravljati o spuštanju ustavne granice na referendumu o pristupanju Uniji, bio je to ipak značajan demokratski iskorak u odnosu na gumene loptice iz nekih prošlih vremena.
Autor: Željko Primorac / 7Dnevno
