Nova jasnoća na hrvatskoj političkoj sceni
Na hrvatskoj političkoj sceni ipak su ovih dana otvorene iznimno važne teme premda sve do sada nije bilo političke volje da se uopće čuju relativno brojni utemeljeni glasovi upravo o tim temama te su učinjeni novi važni koraci, bilo kadrovskim opozivanjem bilo novim oblicima obmana javnosti, a to sve širim krugovima hrvatskih građana otvara oči za istinu i stvarnost. Upravo te sada vrlo aktualne teme još jednom snažno nameću pitanja: kamo stvarno ide Hrvatska i tko to stvarno upravlja Hrvatskom?
U četvrtak 2. listopada snažno je odjeknula vijest da je Predsjednik Republike Hrvatske smijenio svojega savjetnika i glavnoga analitičara povodom njegove tvrdnje kojom je osporio referendum o neovisnosti iz 1991., što su osudile parlamentarne stranke, kao i mnogi analitičari i građani. Nije sporno da svaki hrvatski građanin ima svoje viđenje i svoje ocjene svih događanja, pa i političkih, ali jest sporno i nedopustivo da hrvatski građani koji zastupaju ciljeve i interese suprotne legalnim i legitimnim interesima Republike Hrvatske budu uopće u državnim službama, a osobito u samom političkom vrhu. U javnosti je glede spornih stavova toga savjetnika i glavnoga Predsjednikova analitičara izneseno od početka predsjedničkoga mandata puno ozbiljnih i vjerodostojnih podataka, primjedbi i zahtjeva za smjenjivanje, tako da ne iznenađuje naslov koji se pojavio u Večernjem listu a koji glasi: »Zašto Dejan Jović plače za Jugoslavijom?« I plakanje za Jugoslavijom je legitimni politički stav, no nije ni etički ni zdravorazumski ni politički dopustivo da oni koji plaču za bivšom državnom tvorevinom kreiraju hrvatsku politiku, i to još na tako visokoj razini kao što je to funkcija u uredu predsjednika države.
Poznajući stavove koje je glavni analitičar iznosio za komunizma u omladinskom unitarističkom listu »Poletu« pa do najnovijega objavljenoga u tekstu o škotskom i hrvatskom referendumu u »Političkoj misli«, može se s potpunom sigurnošću ustvrditi da se ti stavovi nisu mijenjali, da među njima postoji kontinuitet. Očito je da je upravo iz tih stavova sve do sada za mandata sadašnjega Predsjednika analizirao sva politička i druga zbivanja i u zemlji i u međunarodnim odnosima te je iz tih stavova davao savjete Predsjedniku odnosno sukreirao cjelokupnu politiku hrvatskoga Predsjednika. Budući da su ti stavovi glavnoga analitičara, na koje on kao građanin ima apsolutno pravo, u potpunom i nepomirljivom sukobu s legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima, nužno se nameće pitanje nije li i dosadašnji predsjednički mandat bio često u sukobu s hrvatskim interesima? Je li sada – kad je to neosporno i tako kristalno jasno da je čak aktualni Predsjednik morao reagirati – dovoljno smjenjivanje glavnoga analitičara ili bi se na svojoj funkciji trebao zahvaliti i sam Predsjednik? Ima li nakon ovoga očitoga političkoga samoubojstva dosadašnji nositelj funkcije Predsjednika Republike uopće etički gledano pravo na kandidaturu za novi mandat?
Nije tajna da je glavni problem samostalne Hrvatske, osobito od 2000. godine, što njome upravljaju nesposobni, neodgovorni i za stvarne nacionalne ciljeve i interese bešćutni političari pa nije iznenađenje što su se dvije najjače političke stranke, koje su se s partnerima i izmjenjivale u upravljanju zemljom, usprotivile građanskoj inicijativi koja zahtijeva promjenu izbornoga sustava. Nije također tajna da u obje te vodeće političke stranke ima puno članova kojima su iskreno važni legalni i legitimni hrvatski nacionalni interesi, i koji su sposobni te bi se za te interese iskreno zauzimali, ali im stranačke otuđene vrhuške ne dopuštaju doći do izražaja. Budući da građanska inicijativa svojim prijedlogom upravo dovodi u pitanje tu gotovo apsolutnu moć otuđenih stranačkih vrhuški, one se toj inicijativi suprotstavljaju svim sredstvima, čak i pribjegavanjem zloporabe vlasti, incidentima i verbalnim agresijama, jer im je bitno slijediti svoje interese, a ne hrvatske nacionalne interese.
Neosporno je jedan od glavnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa oslobađanje svih hrvatskih građana od svih sputavanja: političkih, ideoloških, egzistencijalnih, osobito svih iz komunizma naslijeđenih sputavanja, a upravo to ne odgovara interesima stranačkih i državnih vrhuški koje su često tek lutke na koncu skrivenih stvarnih moćnika. Restriktivni prijedlog promjene zakona o referendumu kao i obmane koje su izrekli političari, a koje su dijelom raskrinkane, kao npr. u tekstu Nine Raspudića u Večernjem listu od 26. rujna, jasno očituju političku volju da Hrvatska i dalje ostane iznutra okovana, neslobodna i neuspješna u svakom pogledu. Ne iznenađuje ni što je komentator Jutarnjega lista u svom tekstu od subote 4. listopada pod naslovom »Je li nam uistinu bolje bez velikih stranka« pokušao obmanuti javnost da građanska inicijativa za promjenu izbornoga sustava, kao i stav četiri petine hrvatskih građana koji žive u Zagrebu (prema istraživanju Snježane Beroš) da su za promjenu izbornoga sustava, znače zahtjev da u Hrvatskoj prestane vladavina velikih stranaka. Nisu, naime, problem velike stranke, nego su problem njihove vrhuške koje onemogućuju svoje sposobne i dobrohotne članove pa onda i čitave takve stranke, kad su na vlasti, ne služe stvarnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima. Nakon smjene u Uredu Predsjednika i nakon obmana političara vodećih stranka i nekih njihovih partnera hrvatskoj javnosti puno je jasnije zašto Hrvatska ne može naprijed i tko zapravo njome upravlja ili želi opet upravljati.
Ivan Miklenić
Izvor: glas-koncila.hr
