OBAVEŠTAJNO DEJSTVOVANJE OFICIRČIĆA TOMIĆA
Na Tomićeve spinove i laži obično ne reagiram. No kad ovako prozirna stvar kao što je pokušaj prezentiranja PTSP-a kao puke izmišljotine nekakvih lažnih hrvatskih branitelja, od koje srpski eto ne boluju, dobije osam tisuća lajkova, morate se zabrinuti za mentalno zdravlje nacije.
To i nije tako čudno, Hrvate sustavno izluđuju i prave od njih budale još od 1945. No, svatko kome je preostalo pet grama mozga, znate to je ono što u Hrvatskoj košta oko dvije bosanske marke za kilu, mora se zapitati koliko glup i bezobrazan mora biti netko tko je bio lažni invalid DR punih petnaestak godina, tko je privremeno bio trajno nesposoban za rad, kome je PTSP nestao po duhu svetome onaj čas kad je zasjeo u ministarsku stolicu, tko je godinama na ime svih tih lažnih dijagnoza primao mirovinu, da dovede u pitanje invalidnost onih koji danas prosvjeduju na Savskoj, bez ruku i nogu?
Branitelji ne traže nikakva materijalna prava. Traže ono što od svoje zemlje nikad nisu dobili: poštovanje. Nešto što zaslužuju svi ratni veterani u svim zemljama. Nitko od početka “detuđmanizacije” 2000. godine nije bio toliko na udaru difamacija koliko branitelji i to nije slučajnost, već odlično razrađena medijska strategija, preuzeta od “obaveštajnog dejstvovanja” nekadašnje komunističke tajne policije, koja se u svom radu, više nego nasiljem i ubojstvima, služila dezinformacijama, spinovima i gnjusnim lažima kako bi tulavi dio javnosti uvjerili kako su im oni prijatelji, a branitelji najgori neprijatelji zbog kojih propada država. Oni su redom lažnjaci, pola milijuna njih ima braniteljsku mirovinu, a oslobodili su nas zapravo JNA i partizani. Oni su krvoločni neprijatelji demokracije koji jedva čekaju da svrgnu demokratski izabranu vlast. Kad dobro organizirani i maskirani “fejsbuk demonstranti” bacaju kamenje na policiju na Markovom trgu, to je festival demokracije. Kad branitelji traže da ih se prestane ponižavati, to je u vizuri udbaških medija “događanje naroda” u stilu Slobodana Miloševića.
Ali poštovanje dobiti neće. Ni od vlasti, ni od predsjednika koji ravno sa sastanka s “Documentom”, u pratnji Saše Perkovića dolazi u Savsku, niti od pokaznog vlaja epehazije Ante Tomića, niti od nacije dobrim dijelom impregniranom induciranom mržnjom spram tih ljudi koji su ruke i noge ostavili u obrani domovine. Što bi oni? Poštovanje? Samo zato što su neki poput njih, poput nekidan preminule Nevenke Topalušić, imali u tijelu 4 metka, 28 gelera, i bili prikovani za invalidska kolica? Ne, poštovanje pripada likovima poput Fumića, slavnog partizana koji je imao šest godina kad je rat završio, i ostalim vrlim antifašistima, njih 41 000 s mirovinama – nešto manje nego branitelja – koji su se borili s Yul Brynerom i Milenom Dravić na Sutjesci, Neretvi, i u Otpisanima 1 i 2, a mirovinu su dobili na dva svjedoka iz obližnjeg kafića. A da, i Fredu. Njemu naročito, jer on je branitelj koji nije za privilegije braniteljima. Ionako niti jedan branitelj nije tako dobro unovčio mjesec dana u uniformi kao on! I to bez kapi prolivene krvi.
“Ne usuđujemo se kazati, neugodnu istinu kako je opisani psihijatrijski poremećaj u tisućama hrvatskih slučajeva bio lažno dijagnosticiran, kako je to bila kukavička, brzopleta i slaboumno neodgovorna isprika Tuđmanove vlasti da se u penziju pošalje mnogo mladih, zdravih i radno savršeno sposobnih muškaraca i žena. Da se ne lažemo, svatko od nas poznaje najmanje pet osoba koje su na ovaj domišljati način stekle redovit mjesečni prihod do kraja svojih mizernih i ispraznih života”, kaže Ante Tomić. On time suptilno poručuje naciji: Srbi su se borili za pravednu stvar, pa nemaju PTSP. Hrvati imaju traume, jer su se borili za nepravednu stvar.
No ako zna pet takvih ljudi, što ih ne prijavi? To je stari spin koji se u beskraj ponavlja! Znate li vi pet ljudi s lažnim invalidskim mirovinama? Prijavite ih!
Ja evo znam barem jednog: Freda. Moralnu klisurinu kojeg Tomić ističe, a ističe i njegovog malog od kužine, Bojana Glavaševića, malog lešinara koji je karijeru sagradio na smrti svog oca, na njegovim kostima. Bojan je naravno, sposoban raditi, nema PTSP, pa ipak, on je unovčio domovinski rat u kojemu nije sudjelovao unosnije od bilo kojeg branitelja u Savskoj. Nije ostao bez ruku i nogu. Ostao je ratno siroče. I dok se po medijima vodi hajka protiv “privilegija djece poginulih branitelja” koji su imali prednost pri upisu na fakultet, Bojan je kao dijete poginulog branitelja imao, eto, i prednost pri zapošljavanju u Ministarstvu branitelja. Zašto baš on? Jer svakom propagandnom stroju treba netko s “druge strane” tko će mu dati legitimitet. Bojanu bi smrt njegovog oca trebala dati legitimet. A Fredu dani u Vukovaru. I dok se za drugog sina slavne osobe koji je pratio Josipovića u Savsku, Sašu Perkovića, papagajski ponavlja da “djeca ne mogu biti kriva za grijehe očeva”, iako bi prisustvo sina optuženika za teroristička ubojstva sjekirom i agenta komunističke tajne policije u predsjedničkim dvorima bilo skandal prve klase u svakoj bar poluciviliziranoj državi, eto, izgleda da djeca mogu naslijediti zasluge očeva. Ni krivi ni dužni.
No, stvarni razlog zašto su ta dvojica u ministarstvu branitelja su drugi. Fred je tamo samo zato jer je odmah nakon rata počeo olajavati svoje suborce u knjizi “ništa lažno”, u kojoj si je pripisao jedno 90 % uništenih tenkova u Vukovaru, pa je kasnije brojku dva puta smanjivao, s pedesetak na devet. A smanjivao je i invaliditet. Kad bi Tomić imao zeru morala i ljudskosti, prvo bi prozvao Freda, kojem su PTSP, invalidnost, i nesposobnost za rad nestali po Duhu svetome onog časa kad je zasjeo u ministarsku fotelju. Fred je bio trajno nesposoban za rad, godinama je primao mirovinu kao invalid DR. Ispalo je da nije trajno nesposoban, pa bi slijedom toga onaj tko mu je to potpisao trebao automatski, skupa s njim, u zatvor. Imao je 80 % invalidnosti iako se nikad nije ni porezao na papir: na logor se može dobiti najviše 30 %, na što je dobio ostalo? Ali u predstavi dostojnoj Demokratske narodne republike Koreje, Fred Matić se, zasjevši u fotelju, “velikodušno” odrekao mirovine i PTSP-a: “Heal! Heal! Praise The Lord!!!”, poput najgoreg TV propovjednika s trash kablovske TV stanice u Bumfucku, Nowhere, SAD. Fred je čudesno ozdravio, a mediji su to objasnili kao moralni čin! Može Fred, možete i vi, bila je poruka! Odreknite se lažnog invalidetata! Da, lako je bilo Fredu, njemu ništa nije falilo, osim u glavi. No što s ovima bez pola tijela? Hoće li čudesno ustati iz invalidskih kolica?
Dakle, imamo jednog malog lešinara koji služi antifašistima kao “pokazna žrtva DR” koja će eto pokazati pravi moralni put naciji, uvlačenjem u stražnjicu Josipoviću i Pupovcu za koju kunu iz proračuna, i jednog lažnog invalida i lažnog PTSP-ovca, proslavljenog branitelja Crikvenice i otoka Krka, a kasnije i Vukovara kad su ga konačno izvukli iz podruma i tutnuli mu pušku u ruku. Dobitnika odlikovanja koje se dodjeljuje samo najteže ranjenima, iako nikad nije ni lakše ranjen. Za Tomića oni nisu nisu uhljebi. Svi drugi branitelji su uhljebi, ali eto, Fred nije. Ni Sinišin mali koji živi na slavi mrtvog oca. Oni su naše moralne veličine jer su pljunuli na svoje suborce, i na uspomenu na svog oca.
No, vratimo se Bojanu i PTSP-u. On je podvalio braniteljima da oni imaju PTSP, a njihovi srpski kolege – ne. No, oni ga imaju. Samo im nije priznat, jer je Srbija izbjegla svojim veteranima priznati “vijetnamski sindrom”. Evo što kaže samo Pupovčevo SNV o tome, čiji je pulen Bojan:
“U Srbiji se samo rijetki bave traumama bivših boraca, koji često nemaju ni osnovna prava. PTSP postoji samo u državama koje su pobijedile u ratu, ne i u onima koje su rat izgubile, kaže beogradski psihijatar Alek Vučo. U Srbiji se tek rijetki bave traumama bivših ratnika: VMA, nekoliko nevladinih organizacija i poneko u organizacijama koje okupljaju veterane.
A evo što piše beogradska politika o PTSP-u u Srbiji:
“Svaki deseti ratni veteran u Srbiji pati od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), a polovina njih ima dijagnostikovan najmanje još jedan psihijatrijski poremećaj, rezultati su istraživanja o zdravstvenom stanju i zdravstvenim potrebama učesnika ratova devedesetih godina prošlog veka, koje su uradili Ministarstvo rada i socijalne politike, Medicinski fakultet u Beogradu i Vojnomedicinska akademija.
I onda jedna vrlo cinična konstatacija: “Ono što srpske ratne veterane najviše razlikuje od hrvatskih branitelja odnosno njihovih kolega po oružju iz Bosne i Hercegovine je činjenica da njih u njihovoj vlastitoj zemlji ne smatraju herojima.” Da, možda bi netko kolegama iz Politike trebao objasniti čime neki ovdje smatraju naše veterane.
Politika nastavlja: “Prva ispitivanja PTSP-a, ili Vijetnamskog sindroma, bolesti koja je tako dobro poznata u Hrvatskoj, nad 2400 bivših srpskih vojnika i dobrovoljaca pokazala su bijednu sliku: alkoholizam, depresije i samoubojstva među njima u Srbiji su dio svakodnevnice. Srpski veterani spadaju u prošlost koje se danas nitko rado ne sjeća.
Prva istraživanja PTSP-a u Srbiji pokazuju da je posttraumatski stresni poremećaj u ovoj zemlji rašireniji nego u SAD-u ili u Iraku. Više od 50 posto ispitanika psihički su bolesni, od depresija pati 22 posto njih, a 20 posto su alkoholičari.”
Bojan i Tomić dakle jednostavno – lažu. A ljudima u Hrvatskoj se te laži sviđaju. Kažu da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Narod koji vjeruje Tomiću zaslužuje sve što će mu se dogoditi. Vratimo se zaključku iz beogradske Politike: “Kao što se u Hrvatskoj već toliko puta pokazalo, ratom obilježeni nesretni ljudi često predstavljaju opasnost, ne samo za sebe već i za ljude oko sebe. Bez obzira na to jesu li se borili za pravednu ili nepravednu stvar.” Da, Tomiću, i Srbi pate od PTSP-a. Samo im ga njihova država – ne priznaje, jer ne priznaje da je ikad bila u ratu. No, naravno, nesuđeni oficir JNA to ne mora znati. Ono što bi trebao znati je da je ono što Glavašević govori javna uvreda, njegove riječi su upućene osobama koje su 100 % invalidi, koji nemaju ruke, noge a neki ni jedno i drugo, što smo svi mogli vidjeti, a izgubili su ih u obrani države i svih nas, tako da bi se to moglo promatrati i kao napad na deklaraciju o Domovinskom ratu i kazneno djelo protiv RH. A uvreda je zapravo i za Srbe – jer oni, naravno, imaju PTSP. Priznavala im ga njihova država ili ne.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
