Rastavljena djeca
Obitelj je danas suočena s opasnostima i izazovima sa svih strana. Jedna od najvećih opasnosti za obitelj je razvod braka. Razvod je, nažalost, sve češći epilog bračnoga života. Nijedan drugi poremećaj odnosa ne ostavlja tako teške posljedice kao razvod braka, i to ne samo na djecu i supružnike nego i na cijelu obitelj i društvo. Istraživanja pokazuju da je razvod drugi najpotresniji događaj u životu čovjeka, odmah nakon smrti drage osobe. To govori koliko je duboko u ljudska srca upisana čežnja za bračnim i obiteljskim životom.
Za svako je dijete rastava potres velikih razmjera i stvara sve moguće vrste pukotina u njegovom životu. Kako je emocionalni svijet djeteta vrlo složen, prvi osjećaj koji će dijete osjetiti kod razvoda roditelja je strah od napuštenosti ili osjećaj krivnje za takav čin, potpuno neutemeljen.
Razvod nije tek bijeg iz nesretnog braka. Pravni razvod samo je prvi korak. Tek tada na red dolazi prilagodba svih članova obitelji na novi život i građenje kvalitetnih odnosa, unatoč rastavi, u kojima roditelji svoje probleme ne smiju rješavati preko djece niti se preko njih međusobno obračunavati.
Iz svega navedenoga se vidi da su prepreke i izazovi brojni, te da tijekom i nakon razvoda treba biti iznimno oprezan. Gdje su u toj situaciji djeca? Što se događa s njima prije, tijekom i nakon razvoda? Mijenja li se njihovo ponašanje? Očituje li se promjena njihovog ponašanja u školskom uspjehu? Kako se prilagođavaju novom načinu življenja? Kakav je njihov odnos prema roditelju s kojim žive, a kakav prema roditelju koji je napustio obitelj? Potrebno je razmišljati o tome kako pomoći djeci ukoliko je brak neodrživ, ali isto tako i priznati da je razvod za dijete jedinstvena tragedija jer djeca žele oba roditelja u svojoj blizini.
Utješna fraza da se roditelji razvode jedan od drugoga, ali da se nikada neće razvesti od svoje djece neodrživa je u praktičnom životu jer kada jedan roditelj otiđe iz doma vidi se da to nije bilo istinito. Djeci je uvijek bolje kada im roditelji ostanu zajedno osim u onim slučajevima kada roditelji nisu sposobni zaštititi djecu od nasilja. Djeca bi htjela da njihovi roditelji ostanu zajedno sve dok ne postoji intenzivno svađanje u kući, a često čak i tada. Djeca mogu tolerirati roditeljski sukob sve dok se rješava na razuman način, ako ih se za to ne okrivljuje i ako se poštuje djetetova potreba za poštivanjem drugog roditelja.
Nije dovoljno ostati u braku samo zbog dobrobiti djece nego je potrebno raditi na sebi, tražiti djelotvornija ponašanja i razmišljanja i napraviti sve da se djecu zaštiti od svađa koje su izvan kontrole. Razvod bi i mogao biti rješenje kada postoji otvoreno neprijateljstvo među supružnicima, ali razvod najčešće ne znači kraj sukoba. Roditelji često i nakon razvoda imaju neprijateljske odnose, problematičnu komunikaciju i stvari rješavaju preko djece.
Jedini stres u djetinjstvu koji je veći od dva roditelja u braku koji se svađaju cijelo vrijeme jest imati dva rastavljena roditelja koji se svađaju i dalje. Razvod, dakle, ostavlja neočekivano nasljeđe svim obiteljima s djecom. Iskustvo majčinstva i očinstva u razvedenoj obitelji je izazovnije i teže nego roditeljstvo u funkcionalnoj i cjelovitoj obitelji. Kod djece, pak, postoje velike razlike u prilagođavanju na razvod roditelja. Dok većina djece uspješno savlada to krizno razdoblje, dio djece doživljava emotivne teškoće veće od uobičajene uznemirenosti i tuge, a posljedice razvoda prate ih i u odrasloj dobi.
Loš učinak razvoda pripisuje se raznim čimbenicima povezanima s razvodom kao što su: izloženost sukobima roditelja, nagla promjena u ponašanju roditelja, smanjena dostupnost roditelja, borba oko skrbništva i imovine, promjena u načinu odgajanja, osjećaj izdaje i krivnje, i stres uslijed pogoršanja financijske situacije u obitelji.
Majka i otac su djetetovi roditelji i odanost oboma zbunjujuća je, pa i nemoguća. Bolje je podijeliti s djecom tugu i prihvatiti njihovu potrebu za tugovanjem nego ih pokušavati uvjeriti da je sve u redu. Djeca, poput odraslih, mogu biti domišljata u prikrivanju svojih strahova i osjećaja nemoći. Agresivno ponašanje i provale bijesa čest su obrambeni mehanizam u djece koja prolaze kroz proces tugovanja. Zbog osjećaja nemoći i gubitka kontrole djeca često izražavaju ljutnju i to baš prema roditelju s kojim žive.
Određeni problemi ponašanja i prilagodbe mogu se pojaviti i kasnije, u vremenu adolescencije. To su: veći školski neuspjeh, učestalija uporaba droge i alkohola, više problema u ponašanju i lošiji odnosi s osobama suprotnog spola. Prilagođavanje djece i adolescenata novim životnim uvjetima nakon raspada obitelji nije toliko povezano sa samom strukturom obitelji, tj. njezinom potpunosti ili nepotpunosti, koliko s obiteljskim odnosima, tj. s kvalitetom komunikacije u obitelji, sukobima u obitelji i roditeljskim odgojnim postupcima.
Nakon razvoda najznačajnija je prilagodba novim obiteljskim uvjetima, a to zahtijeva određeno vrijeme. Koliko će vremena biti potrebno, ovisi o emocionalnom opterećenju iz predrazvodnog razdoblja i varira ovisno o situaciji, kao i o uzrocima koji su do razvoda doveli. Razdoblje razvoda nesumljivo je teško za dijete i ma koliko ono bilo pripremano nikad nije dovoljno spremno za krizu razvoda i teško je prihvaća. Osjećaj napuštenosti uvijek je prisutan i tugovanje može potrajati neko vrijeme. Osim toga, kompleks gubitka u slučaju razvoda značajno se razlikuje od onog uzrokovanog smrću. Nakon smrti odsutni se roditelj obično idealizira, a nakon razvoda najčešće obezvrjeđuje.
Nekada roditelji jer i sami prolaze kroz životnu krizu ne razumiju koliko je njihovoj djeci teško. Važno je s djecom razgovarati o njihovim osjećajima i mislima, biti osjetljiv prema dječjim strahovima, planirati vrijeme za posjete drugog roditelja, ne kritizirati drugog roditelja i zajedno s njim donositi važne odluke za dijete, te podržavati djetetov odnos s drugim roditeljem (osim ako ne ugrožava dobrobit djeteta). Najpotrebnije im je vjerovanje da su im roditelji doživotno vjerni u svojoj predanosti, brizi i ljubavi.
Za roditelje i dijete je bitno održavati otvorene komunikacijske veze i odnos potpore; oba bi roditelja trebala ostati uključena u djetetov život. Roditelji često misle da njihova djeca neće razumjeti što je to razvod pa o tome uopće ne razgovaraju s njima. Djeca vide i čuju mnogo više nego što roditelji misle i mnogo više nego bi to željeli. Ona se lakše prilagode novoj situaciji ako znaju što se događa i ako imaju potporu ljudi koje vole.
Svaka kriza je kairos. To je prilika za suočavanje s trenutno nezadovoljavajućim stanjem i preuzimanjem odgovornosti za izlazak iz nastale situacije. Promjene su sastavni dio života i neizbježne su. Roditelji mogu nastaviti dalje sa životom, vođeni strahom ili nadom. Što god izabrali, bilo to djelotvorno ili nedjelotvorno, njihovo ih dijete promatra i uči od njih. Ako roditelji pokazuju vjeru, nadu i ljubav i dijete će postupiti tako.
Spoznaja da je voljeno i u sigurnim i dobrim rukama omogućit će djetetu da u svijet i život uđe s optimizmom. Bit će osposobljeno preživjeti nove krize jer će se sjećati da su ga roditelji naučili da razočaranje, tugu, bol, povrijeđenost i previranje dočekuje s nadom i pouzdanjem, a ne sa strahom i tjeskobom.
PIŠE MAJA JAKŠIĆ/MISIJA
