Protuhrvatski nadzor nad kulturom
Nije bablje ljeto nego baš pravo, zrelo, u punoj snazi. Glede klime na koju smo bili navikli može se reći: prošla baba s kolačima. Klima se rasklimala.
Pogled u Bosnu
U tekstu o Bosni i Hercegovini koji je objavljen na drugome mjestu našega portala, spominjao sam ekspertnu skupinu s američkim hintergrundom o BiH, koja se u naravi zove “međunarodna krizna skupina o BiH”. O njezinim sam zaključcima i preporukama saznao bio tek ponešto iz dičnih hrvatskih medija, ali cjelokupan tekst bijaše mi nepoznat sve dok mi ga nije poslala ekspeditivna i oštroumna političarka Zdravka Bušić, na čemu joj zahvaljujem.
Sažetak bi se mogao prepričati ovako: krizna skupina drži da je kriza velika, ali i da je malen rizik od ratnoga sukoba. Drži također da su milijarde dolara strane pomoći ulupane bez velikoga pomaka, da je nametanje međunarodne uprave bilo (prevedeno na normalan jezik) promašaj. I da se BiH “p o l a k o k r e ć e p r e m a r a s p a d u.”
Onima koji ne poznaju stvari, krizna skupina objašnjava da u BiH žive tri konfliktne “skupine”, što je stalni izvor krize koja je dodatno pogoršana ustavom. Komu to odgovara? Političkoj eliti, veli krizna grupa, koja u ž i v a na svim razinama vlasti i velikim dijelom gospodarstva, a birači nemaju načina da ju (elitu) o t j e r a j u. “Nadalje, krizničari dobro zapažaju da je potrebna žurna potraga za novim ustavnim rješenjima.
Tu se na neizravan ali simptomatičan način u igru uvodi hrvatski entitet, odnosno hrvatska republika u budućoj saveznoj državi BiH (ili je ne će biti). Pisci zaključaka krizne skupine ne istrčavaju se (još), nego analiziraju mišljenja “Bosanaca” (kako ih nazivaju) koji se, veli, pitaju kao i u ratu, hoće li BiH biti jedna zemlja, dvije ili ” č a k t r i”, a ako bude jedna hoće li imati dva ili tri entiteta. Točno razumiju da je vrag u aneksu br. 4 Daytonskoga sporazuma koji je razlogom stvorene ustavne shizofrenije i dovođenja BiH do točke rasapa.
Navedeni dio teksta onome koji čita između redaka daje do znanja da zapad opet uvodi Hrvate u igru, iz razloga koje sam pokušao objasniti u napisu i govoru na tribini prošloga četvrtka. Krizničari predlažu novo oblikovanje n o r m a l n e f ed e r a c i je, teritorijalno definirane, “bez posebne uloge konstitutivnih naroda” (eto prve slabosti u tekstu), “ali koja će reagirati na interese t r i j u zajednica i prava svih građana”.
Hrvatski entitet spominje se još jednom u točnoj opasci da “bošnjačka strana odbacuje hrvatski entitet, a da je građanska država nezamisliva Hrvatima i Srbima.” Sljedeće upute BiH, EU itd. zamotane su u razmišljanja često kontradiktorna, jer predlažu promjenu sadašnjega ustroja “temeljenog na etničkom načelu” i odbacivanje političkog sustava utemeljenog na konstitutivnim narodima i njihovim pravima, što svjedoči o vrlo velikoj udaljenosti autora od zbilje na terenu i navodi na pomisao da i se i opet ide na rješenja koja će biti teško provediva.
Taj dio teksta krizne skupine kao da je (naoko) pisao drugi autor, koji predlaže da šef države bude osoba sinteze, da kolektivno tijelo ima izvršnu vlast, da se uvedu samoodržive regije, a u FBiH ukinu županije a ovlasti prenesu što na općine što na entitetske vlade. Zadnji dio rečenice ipak otkriva što nije htjelo biti izravno rečeno: ako se ovlasti u FBIH prenose na općine i na ” e n t i t e t s k e v l a d e “, dakle u množini, sugerira se da će biti dvije vlade, hrvatska i muslimansko-bošnjačka , znači dva entiteta, uz treći tzv. RS.
Ja sam u svom govoru na spomenutoj tribini rabio riječ – prirodno. Krizna skupina rabi riječi – normalno i moderno za buduću federaciju. Nadam se da nismo u samo slučajnom dosluhu. Krizna skupina spominje i potporu reformi federacije po europskim modelima, što je načelno prihvatljivo. Spominje zatvaranje Ureda visokog predstavnika, što je uvjet bez kojega nema pomaka. I na kraju, ono u čemu se potpuno slaženo, jest ustrojavanje BiH kao normalne države, koju će rezolucijom pozdraviti Vijeće sigurnosti UN.
Sve te poteze treba vući žurno, bez obzira na veliku zauzetost velikih sila na drugim područjima ili baš zato – jer su ta događanja i akteri i te kako povezani s BiH. Ako federacija BiH s okusom konfederacije ne bude ustanovljena, i ako granice triju republika u BiH ne budu definirane i zajamčene potpisom tzv. velikih sila, ostvarit će se uvodna misao Međunarodne krizne skupine – da, naime, “BiH polako kreće prema raspadu”, s tim da prilog “polako” ima zadah eufemizma.
Televizije uoči izbora
Naime, izbora u BiH. Informativni biro HTV-a podosta je pregledno, ravnomjerno i suzdržano objektivno prikazao situaciju dan uoči izborne šutnje, cenzurirajući ispade na muslimansko-bošnjačkoj strani. Zato su se komercijalne televizije pobrinule da dadu više Dodika i Bakira negoli Hrvata, a taj je plemeniti napor ipak urodio i nekim plodom – vidjelo se bosanskoga pašu Bakira, fundamentalnoga sina fundamentalista Alije, kako u nastupu bijesa trga neki zemljovid i baca ga u dvoranu.
Na zemljovidu je (koliko se moglo vidjeti i zaključiti) bila i hrvatska republika Herceg-Bosna. Dvorana puna janjičara bijaše raspamećena tim teatralnim (“neizravnim”) pozivom na džihat. Većina janjičara i ne zna za svoje davno hrvatsko podrijetlo, ne zna da govori ponešto pomaknutim hrvatskim jezikom, niti da su djedovi većine ne tako davno bili svjesni hrvatskim korijena te se i nazivali Hrvatima islamske vjere, što su teško platili nakon dolaska komunista na vlast.A onda je došao Alija…
Poslije izbora
Sve televizije na prvom mjestu i sa suzdržanim oduševljenjem spominju na prvom mjestu “trijumf SDA” (u teletekstu). O Hrvatima i njihovu uspjehu kojim je dokončana (je li?) tradicija nametanja hrvatskoga člana predsjedništva – saznajem tek u drugom dijelu teleteksta.
O jeziku, rode (i govoru)
Došao mi je u ruke zbornik s prošlogodišnjih Neretvanskih susreta, pun sjajnih priloga o Petru Tutavcu Biliću, autoru Pravopisa hrvatskog jezika iz 1972., pisanog i objavljenog u iseljeništvu. Tutavac je zastupnik PEtar Tutavacikavice i na tome govoru temelji rečeni pravopis, što je i u vrijeme kada ga ja objavio bio donkihotovski potez. Standardni hrvatski jezik razvijao se kako je znano i ništa ga ( i nitko) više ne može pomaknuti, ali žal za ikavicom također nitko svjestan cjeline hrvatskoga bića ne može suspregnuti jer je bila i jest (makar sve manje) najrašireniji govor hrvatskoga naroda, od mora do Tise.
Ikavica je na stećcima, ikavica je i govor bosanskih banova i velikaša, ikavicom je pisan zapisnik Duvanjskoga sabora, Hrvatska kronika, Poljički statut, Vinodolski zakonik, Razvod istarski… kako u zborniku podsjeća književnik Ljubo Krmek iz Čapljine, a ikavicom su pisali i poislamljeni Hrvati (aljamiado književnost), ikavicom je vjerojatno govorena i Asanaginica nastala na hrvatsko-osmanskoj međi a već ju je Fortis bezmalo “prilagodio”.
Petar Tutavac Bilić, zadnji (?) zatočnik ikavice preveo je 1968. znameniti argentinski spjev “Martin Fierro” Josea Hernandeza, o pustolovnom gauču koji na svršetku prihvaća društvene norme. Preveo je Tutavac Hernandeza služeći se naravno ikavicom (“Pivam pismu uz pratnju gitare/ dok krvare moje rane stare”).
Tračevi
U spjevu “Martin Fierro” i ovi su stihovi: “Da je tebi poslušati bilo/jednom zgodom, kad se vino pilo/ što poglavar s nekim razgovara…/Srdce mi se u prsima para”. Budući da sam jednim okom čitao prijevod argentinskoga spjeva, a drugim aktualne hrvatske novine, slučila se čudna podudarnost: gospođa koja je služila u Uredu predsjednika RH pa ga napustila, našla se ponukanom da obavijesti javnost o onome što po Josipovićevim rezultatima možemo i sami zaključiti, ali je dobro da kaže neposredna svjedokinja.
A ona veli da se u Uredu samo trača, da se trača u zastrašujućim količinama. A nego što? Kog vraga bi ondje radili, trač je zakonito dijete dosade. A mogli bi i raditi da hoće. Jeste li vidjeli koga iz toga Ureda da nosi hranu gladnim Vukovarcima? Umjesto da ih trača.
No, tračevi (koji mi se gade iz dna duše) imaju nešto kreativno, gotovo literarno. Tračevi iz Ureda predsjednika koji se zove Josipović pripadaju nečemu što se nekad nasilno nazivalo jugoslavenskom literaturom.
Ebola
U petak: Nemamo sve što treba, vele doktori i sestre iz “zarazne bolnice”. Za pet milijuna mogli bismo imati sve, kažu.
U subotu: Varga izjavljuje da imamo sve što treba.
Još nam nedostaje samo ebola.
Mediji pod sjevernokorejskim nadzorom
Nikada mediji u samostalnoj državi hrvatskoj nisu bili tako čvrsto, sjevernokorejski potpuno nadzirani kao danas kada Josipović upravo renesansno svestrano kontrolira sve što izlazi prema javnosti, odnosno stopira sve Cveticanin dosješto javnost ne smije saznati. A ako što sazna mimo njegove volje, onda lete urednici i komentatori, ukidaju se emisije HTV-a i slično. Riječ je o diktaturi s nesagledivim posljedicama.
Ipak se tu i tamo usuprot Milicijskom uredu na Pantovčaku progura kakva obavijest javnosti, recimo u intervjuu s Radivojem Cvetičaninom, srbijanskim veleposlanikom u Zagrebu koji kaže da se 2007/8. sastajao u “Vinodolu” i drugdje s Ivo Josipovićem, tada članom ekipe koja je sastavljala tužbu protiv Srbije. Josipović mu je , kaže, dostavljao povjerljive podatke o sadržaju tužbe.
Iz Milicijskog ureda na Pantovčaku nije bilo demantija, Josipović se nije našao ponukanim da rasvijetli slučaj, nazove Cvetičanina lažovom, luđakom i bolesnikom, a medijima su zatvorena usta i vjerojatno poslana poruka da o toj stvari zauvijek šute – pa će narod zaboraviti, za koji dan. Nije se o tome govorilo ni u Hrvatskom saboru, primjerice, nije se ondje stalo na zadnje noge i prekinulo sve aktivnosti (ha!) dok ne bude žurno formirano povjerenstvo koje će ispitati slučaj i podastrijeti zaključke. Doista nenormalna situacija, pa ona u uvodu spomenuta međunarodna krizna skupina za BiH koja tu državu naziva nenormalnom, s istom težinom može i Hrvatsku nazvati nenormalnom, kao što i jest zahvaljujući Josipoviću i Milanoviću.
Ako je bilo što Cvetičanin kaže da je bilo, onda Josipović ne može dočekati ni izbore za predsjednika RH jer prije njih treba biti najuren s predsjedničkog mjesta a na izbore ne može izaći jer je očito, vjeruje li se Cvetičaninu, radio protiv hrvatskih interesa. Slično je njegov prethodnik Mesić, vjeruje li se šefu jugoslavenskog KOS-a Vasiljeviću, dostavljao podatke o stanju u Hrvatskoj početkom devedesetih.
Devedesete u Kerempuhu
To što Josipović nadzire medije, nije najgore. Njegov i Milanovićev vrlo manjinski svjetonazor s jugoslavenskim nagnućima, pomaknuta slika stvarnosti koja se forsira iz Ministarstva kulture, neprijateljsko djelovanje u riječkom HNK Ivana pl. Zajca i orijentacija (dezorijentacija) Kerempuha u Zagrebu – govori o potpunom protuhrvatskom nadzoru nad kulturom čiji su dio i mediji, pa i nad onom vrstom koja bi po prirodi stvari trebala biti izvan svake kontrole – satirom.
Nakon provokacije s LGBT u nazivu Hrvatskoga narodnog kazališta, to jest samo narodnog bez imena naroda, balavi provokator kojemu je omogućeno da bude ravnatelj riječkoga HNK usporedo postavlja u Kerempuhu navodnu stand up provokaciju “Jazavac u Kerempuhu” koju nadzirani mediji odmah havle na sva usta. O čemu je riječ vidi se iz jutarnje tiskovine koja podsjeća da je komad “najavljen kao obračun s nacionalizmom i fašizmom devedesetih, a koji, manje glasan, ne pokazuje znakove odustajanja.” U nastavku autor kazališne “kritike” opisuje devedesete kao komične godine kada je u Zagrebu prodavan “čisti hrvatski zrak”, a Jazavac nestao zbog pogrešnog porijekla, te uvedena kuna.
Satiričnom kazalištu Jazavac nije promijenjeno ime zato što bi Petar Kočić bio Srbin, nego zato što je bio opaki i neizliječivi velikosrbin “čiste” Petar Kocicčetničke orijentacije, jedan od onih koji su poticali ideje realizirane u Drugom svjetskom ratu i u srpskoj agresiji na BiH (gdje je svojedobno stolovao) i Hrvatsku. Fadilu Hadžiću ta dimenzija Kočićeva nije bila poznata u vrijeme kada je satiričkom kazalištu dao taj naziv, bila mu je poznata samo Kočićeva komediografska strana i komedija “Jazavac pred sudom” u kojoj nema rečenih Kočićevih pregnuća u političkom djelovanju, kao što je mnogima od školskih dana ta komedija lektirno davana a u kazalištima izvođena.
Da se nije radilo o “pogrešnom porijeklu”, dokaz je i ostanak Duška Ljuštine na čelu novoimenovanog zagrebačkog satiričkog kazališta. A bile su te strašne fašističke devedesete! Te je taj ravnatelj i dalje u “Kerempuhu” s čijim se novim nazivom bez puno otpora brzo složio, za razliku od Fadila kojemu “Kerempuh” nikada nije do kraja sjeo.
To što se danas prikazuje u “Kerempuhu” moglo bi se nazvati manjinskom satirom za vrijeđanje hrvatske većine. A kako je to moguće, odgovara upravo autor “kritike” u jutarnjim novinama: “Kerempuh ima dovoljno političkog zaleđa”. Točno tako.
Koja je (koliko god paradoksalno zvučalo) razlika između satire igrane u “Jazavcu” i današnjeg “Kerempuha”? U komunističko doba zagrebačko je satiričko kazalište podosta izravno zastupalo svjetonazor hrvatske građanske većine koja je bila izrazito antikomunistička i domoljubna, te je bez pogrješke prepoznavala i priznavala načine na koji su se tadanji autori provlačili kroz pukotine crvenoga terora i načinjali zabranjene teme. Satira je odigrala u to doba svoju ulogu, i to dobro, a Fadilu idu sve pohvale jer je često stavljao glavu na panj (pa i poradi tekstova autora ove rubrike).
Sada, 2014. godine u samostalnoj hrvatskoj državi, satira je u “Kerempuhu” iznevjerena. Zašto? Zato jer satira u svako doba ide protiv režima, a režim sada predstavljaju Josipović, Milanović, V. Pusić, ministarka Zlatar itd. O njima,ili barem o pojavama bez osoba, u Kerempuhu ni riječi, i to zato što su oni Kerempuhovo “političko zaleđe”, kako priznaje kritičar. Iz toga zaleđa sada se diktira (i nailazi na dobar prijem u satiričkom kazalištu koje više nije dostojno toga naziva) repertoar koji donosi komade protuhrvatskog sadržaja u smislu krivotvorenja povijesti i sadašnjosti te stavljanja na pijedestal navodno ugroženih manjina (nacionalnih i seksualnih), s neskrivanim aluzijama na valjda zločinački ili barem netrpeljivi karakter Hrvata.
Redatelj rečene predstave dolazi iz BiH, gdje su genocidom očišćena hrvatska područja, a u Sarajevu se Hrvate još može izbrojiti na prste – ali se ondje ne usudi prodavati svoje bijedno “umijeće”, ni u Banjaluci. Koliko god BiH površno izgleda kao Jugoslavija u malom, u njoj frljićima nema prolaza, iz Srbije je najuren, pa sada samo u Hrvatskoj može podmetati jugoslavenske svinjarije i vrijeđati Hrvate.
Ravnatelj HNK može biti samo u Rijeci u kojoj se od vremena jugoslavenskoga komunizma ništa nije promijenilo, no i tada se kazalište nazivalo Hrvatskim narodnim kazalištem, što Frljić kažnjivom provokacijom pokušava poništiti. Naglasak je na riječi kažnjivo. Zašto ne reagira- uz Ministarstvo kulture – i Državno odvjetništvo? Ministarstvo kulture ne reagira jer je u tom cilju i postavilo balavog provokatora…
No, režim ide prema kraju pa ćemo vrlo brzo uvesti red u zemlji Hrvatskoj. Ni satira koja nije satira nego pomoćna poluga režima, ne će opstati. Zato protuhrvatska klatež mora brzo raditi da još malo napakosti Hrvatima. Kritičar jutarnje tiskove zlokobno opaža da je “zaista šteta što (O.F.) ne postavlja kostimirane drame na pozornici HNK.” Očito misli na HNK u Zagrebu.
