Što Nijemci znaju o Perkoviću?
Sve tajne udbaškog ubojstva
“Optuženik je kriv za ubojstvo, stoga se osuñuje na doživotnu kaznu zatvora”, glasila je presuda Visokog zemaljskog suda u Münchenu, istog onog pred kojim se danas sudi udbašima. Izrekao ju je sudac prof. dr. von Heintschel-Heinegg, a pomoćnici su mu bili dr. Schneider i dr. Manfred Dauster, isti onaj koji danas predsjeda sudu u suđenju Pratesovim nalogodavcima.
Nevjerojatno je koliko je spinova o suđenju agentima UDBE pušteno u javnost otkad je Njemačka pred nekoliko godina raspisala tjeralicu za njima, pa ipak, malo tko zna što se zapravo događalo. Ovdje su relevantne činjenice o ubojstvu Đurekovića, razotkrivene 2008. u Njemačkoj na suđenju Krunoslavu Pratesu. To je ono što Nijemci imaju zavedeno u svojim dokumentima, i u pravomoćnoj presudi. Sve te činjenice teško terete Perkovića i Mustača, ali i cijeli politički vrh tadašnje SFRJ i SRH, premijera Miku Špiljka, Stane Dolanca… a i mnoge druge.
Prates je napustio Jugoslaviju 1971. godine, jer mu je kao sudioniku “Hrvatskog proljeća” prijetilo uhićenje. Dijelio je propagandi materijal i lijepio plakate, pa je nakon ispitivanja na policiji, svjestan da se masovno uhićuju “proljećari”, napustio zemlju i otišao za Njemačku. Prates nije bio intelektualac, radio je u poljoprivrednoj zadrugi. Tamo je upoznao dr. Jelića, jednu od vodećih ličnosti hrvatske emigracije, a od njemačke je zatražio i dobio politički azil.
Tamo se i oženio, a nakon smrti dr. Jelića nastavio pomagati njegovom sinu na časopisu “Hrvatska država”, uglavnom za sitniš od petstotinjak maraka mjesečno. Početkom osamdesetih uz pomoć sestre kupuje garažu u kojoj je ubijen Đureković, gdje se bavi plastificiranjem, a uskoro, neposredno pred ubojstvo Đurekovića nabavlja i tiskarske strojeve. Na tim strojevima je Đureković tiskao svoje knjige kad je ubijen. Pratesu je kasnije posao propao, pa se devedestih ponovo zaposlio kao skladištar, za nekih 1.000 maraka mjesečno, što je radio sve do uhićenja 2005.
Ulazak Perkovića i UDBE u Pratesov život
Jednog dana 1975. godine Pratesova supruga, Makedonka koju je oženio u Njemačkoj, vratila se u domovinu, posjetiti obitelj, i tamo ju je dočekao poziv da se javi u milicijsku stanicu. Ona nije bila politički aktivna, i zapravo je imala malo saznanja o tome da se njen suprug među ostalim bavi emigrantskim tiskom. Rečeno joj je da jedan djelatnik “jedne posebne službe iz Hrvatske” želi razgovarati s njom. Taj čovjek je bio udbaš Josip Perković, djelatnik regionalnog centra SDS-a Osijek, koji ju je na policiji nekoliko dana ispitivao o radu njenog supruga, o dr. Ivanu Jeliću, o hrvatskoj emigrantskoj sceni u Münchenu. U Njemačkoj je tada živjelo oko pola milijuna Jugoslavena, od kojih je oko 15.000 osoba bilo pripadnika političke emigracije. Dao joj je broj telefona i rekao joj da želi da mu se njen suprug javi, te je puštena.
Po povratku u München, supruga mu je ispričala da je bila na ispitivanju i dala mu ceduljicu s brojem telefona koju je stavio u džep košulje. On je prvo htio sve dojaviti Njemačkim vlastima, ali je od toga odustao jer se bojao da bi to agent koji je ispitivao njegovu suprugu – kom tada nije znao ime – mogao doznati, te nauditi njegovoj obitelji u Hrvastkoj. Ceduljicu je uskoro izgubio, te je u tome vidio “znak sudbine”: jednostavno je zaboravio na cijeli slučaj i Perkovića.
No Perković nije zaboravio njega.
Nekoliko mjeseci kasnije, iste 1975. godine, Perković se iznenada nenajavljeno pojavio pred Pratesovim vratima. Predstavio se pravim imenom i objasnio je optuženiku da njegovoj suradnji pridaje jako veliku važnost: u Jugoslaviji su željeli biti informirani o djelovanju hrvatskih emigranata kako bi se u ranoj fazi mogli otkriti “eventualni planovi protiv jugoslavenske države”. On bi, rekao mu je Perković, mogao doprinijeti osiguranju mira u njegovoj domovini. Perković mu je rekao da ne žele naškoditi niti njemu, niti njegovoj obitelji u Hrvatskoj ili u Njemačkoj; zato je bilo važno da pristane. Radilo se o pritajenoj prijetnji: ako ne budeš surađivao, tvoja će obitelj stradati!
On je pred sudom rekao da se nije osobno bojao Perkovića – ali je jako dobro znao da se UDBA ne libi ubojstava ljudi koji rade protiv interesa komunističke diktature i režima u Jugoslaviji. No, kako Prates nije baš bio posebno inteligentan, zapravo je bio naivan i povodljiv čovjek, smatrao je, kako je rekao na sudu, da će davanjem informacija udbašima odgovorni u Jugoslaviji postati svjesni da se u okruženju dr. Jelića ne koriste nasilna sredstva u radu za uspostavu hrvatske države već isključivo sredstva iz područja politike i medija: izdavanje novina i propagandu. Pristao je raditi kao informator, naivno misleći kako se UDBU tiču tek teroristi, i kako oni ne ubijaju one koji se ne služe nasiljem u svojoj borbi. Međutim, UDBA je mislila drukčije.
Kako su funkcionirale službe u diktaturi?
Njemački sudski dokumenti iz tog slučaja detaljno utvrđuju kako je ta služba funkcionirala. Navode da je komunistička partija je imala isključivi ideološki monopol, te se smatrala jamcem društvenog poretka jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Na tom sveobuhvatnom pravu kojeg je komunistička partija polagala na vlast temeljila se bliska povezanost partije i države na svim razinama. Tako je, primjerice, predsjednik Centralnog komiteta komunističke partije bio članom kolegijalnog predsjedništva države od 1982. na dalje. Partijske i državne funkcije su bile spojene.
Ustroj republika podudarao se s ustrojem savezne države. Od 1974. godine, i one su imale kolegijalno predsjedništvo, republički parlament i republičku vladu. I u republikama su država i komunistička partija bile usko isprepletene. Tako je, primjerice, i u Hrvatskoj predsjednik Centralnog komiteta komunističke partije po službenoj dužnosti bio ujedno i član predsjedništva RH.
Do reforme iz 1966. godine, rukovođenje UDBE bilo je centralizirano, sve se vodilo iz Beograda. Nakon reforme, svih šest republike imale su po jednu “službu za zaštitu ustavnog poretka”, a II. odjel službe, kojeg je od 1979. pa sve do 1986. vodio Perković, imao je zadaću postupati protiv emigranata u inozemstvu. Regionalni centri su držali na vezu agente u inozemstvu koji su službu opskrbljivali informacijama. Ukoliko bi s, gledišta službe, prijetila posebna opasnost režimu od emigranata, pokušalo bi se te osobe “pasivizirati” tzv. operativnim sredstvima. Ta sredstva za “pasiviziranje” protezala su se u rasponu od kampanja dezinformiranja i ozloglašavanja, što se obilato koristi i danas kroz viskotiražne medije koji drže leđa udbašima i njihovim interesa, pa sve do fizičke likvidacije režimu nepoželjnih osoba.
Takvih likvidacija – dakle, ubojstava – hrvastkih emigranata je bilo 22 samo u Saveznoj Republici Njemačkoj u razdoblju od 1970. do 1989. godine. Njemački sud je na procesu Pratesu ocijenio da je za sva ta ubojstva postojao politički motiv. Radilo se, zapravo, o državno terorizmu. O teroru nad emigrantima koji je provodila država iz koje su pobjegli kako bi sačuvali život. Nije se tu radilo ni o kakvim “teroristima”, radilo se uglavnom o intelektualcima koji su zastupali bilo demokratske promjene u Jugoslaviji, bilo slobodu i neovisnost Hrvatske.
Takve političke likvidacije su, prema navodima presude, neki nositelji političkog odlučivanja još i 1980.-tih godina, nakon smrti Tita, smatrali posve legitimnim sredstvom za očuvanje vlasti. Zakonske osnove niti pisanih uputa za to, naravno, nije bilo. No sud navodi da tajne službe nisu imale nikakvu nadležnost da na svoju vlastitu odgovornost narede ili izvršelikvidacije. To se radilo isključivo po političkom nalogu, i upravo tu treba tražiti uzroke nemira na hrvatskoj političkoj sceni u vezi ovog uhićenja.
Tko je bio tko u stroju za likvidacije?
Do svoje smrti, Tito je sam izdavao te odgovarajuće naloge. Nakon njegove smrti 1980. godine, za izdavanje naredbi za likvidaciju bili su isključivo ovlaštene osobe unutar izvršnih komiteta komunističke partije na republičkoj razini. Tko je u trenutku ubojstva Đurekovića bio nadležan za takve naredbe u izvršnom komitetu Hrvatske i je li bio potreban bilo kakav postupak savjetovanja ili donošenja odluke na razini izvršnog komiteta prije operativne provedbe likvidacije, sud u Njemačkoj nije uspio razjasniti tijekom glavne rasprave na suđenju Pratesu. No, neka imena su ipak spomenuta u dokumentima.
Mika Špiljak bio je član zajedničkog predsjedništva Jugoslavije od 1. ožujka 1983.
godine. Dana 13. svibnja 1983. godine izabran je za predsjednika istog. U razdoblju
od 1984. do 1986. godine, bio je na čelu komunističke partije Hrvatske. Kao Titov suborac iz drugog svjetskog rata, značajno je sudjelovao u određivanju poslijeratne politike Jugoslavije i Hrvatske sve do 1986. godine. Bio je član CK KPJ i CK KPH još od šezdesetih, te jedno vrijeme i predsjednik vlade Jugoslavije.
Stane Dolanc bio je sekretar unutrašnjih poslova Jugoslavije od svibnja 1982. do
svibnja 1984. godine. Zdravko Mustać bio je u razdoblju od 1982. do 1986. godine zamjenik ministra unutrašnjih poslova i kao takav je bio politički šef hrvatske službe sigurnosti SDS; pored toga bio je jedna vodeća ličnost tajne službe. On je bio i politički rukovoditelj SDB-a. Josip Perković je rukovodio je II. odjelom za neprijateljsku emigraciju SDS-a u Zagrebu od rujna 1979. godine do jeseni 1986. godine. Prije toga je bio rukovoditelj regionalnog centra SDS-a u Osijeku. Od 1986. godine do demokratskih promjena bio je pomoćnik republičkog ministra unutarnjih poslova, a nakon promjene vlasti nastavlja vršiti istu dužnost, no 1992. godine je otpušten sa svih dužnosti. 1993. se vraća kao savjetnik bez operativnih ovlasti.
Što je radio Prates?
Prates je za ubojstva emigranata, zbog svog rada za emigraciju, morao znati. Ta ubojstva su tadašnjoj njemačkoj javnosti ostavila duboke traume, jer su ostala nerazjašnjena. Ipak, on je sustavno dostavljao podrobne informacije Perkoviću. Sustavno je istraživao HNO i okruženje dr. Ivana Jelića. Perkoviću je stavljao kopije dokumenata i arhiva HNO-a na raspolaganje, financijske planove i privatnu prepisku dr. Ivana Jelića. Prates i Perković razgovarali su telefonom dva do tri puta mjesečno. Za slučaj kada bi Perković trebao hitno porazgovarati s Pratesom dogovoren je način zvonjenja telefona kao znak: telefon bi zvonio po tri puta u puni sat, što bi se ponovilo dva puta. Zatim bi Prates nazvao iz javne telefonske govornice. Pored toga, Prates se najmanje jednom godišnje sastajao s Perkovićem osobno u inozemstvu – u Belgiji, Španjolskoj, Italiji, Luksemburgu, ili u Zapadnom Berlinu.
Perković je sastavljao opširne “izvještaje suradnika” za UDBU, odnosno SDS, o kontaktima s optuženikom. U tim izvještajima je Pratesa navodio prvo pod pseudonimom “Boem”, a od 1978. godine pod pseudonimom “Stiv”. Za Perkovića je Prates bio najvažniji informator u Njemačkoj do 1978. godine. U izvještaju od 21. kolovoza 1978. godine Perković je zabilježio da se optuženika “može koristiti daleko više nego li u prethodnim godinama”. Za cinkanje drugova, Perković je isplaćivao Pratesu od 2.000 do 3.000 DEM godišnje za troškove. Novac bi mu davao na ruke kad bi se sastajali.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
