ANTUN BUDIMIR: Kolonom sjećanja do noći mučenika
Dani memoriranja pada Vukovara, u dosluhu sa svetkovinom Svih sveti, svakom su hrvatskom čovjeku svetinja, a posvećeni su mučeništvom vukovarskih branitelja i stradanjem svih Vukovaraca što u sebi sažimlju sve patnje hrvatskoga čovjeka u Domovinskom ratu. Tek je mirna reintegracija 1998. godine omogućila institucionalno sjećanje na patnju, bol i mučeništvo Vukovara kada je prvi put išla kolona sjećanja od vukovarske bolnice do memorijalnoga groblja. Sedam godina nakon vukovarske kalvarije. Za usporedbu, prva je komemoracija za žrtve Bleiburga i križnih putova održana 1951. godine. Dakle, godinu dana brže, nego su suvremeni Hrvati imali mogućnost javnom manifestacijom odati počast svojim žrtvama u vlastitoj zemlji. Jasan je to znak okrutnosti, nemilosrdnosti i nehumanosti agresora i zločinaca vukovarske kalvarije.
Izuzetnu je prepoznatljivost i učinkovitost sjećanju na Vukovar i njegovu žrtvu pružila akcija ‘I u mom gradu Vukovar svijetli’ u kojoj se pale svijeće u vukovarskim ulicama hrvatskih gradova u sumrak 18. studenoga. Ovaj je projekt idejno osmislila i inicirala dr. sc. Vini Rakić iz Splita, a u školama se provodi pod naslovom ‘Moje svjetlo za Vukovar’. Projekt ‘I u mom gradu Vukovar svijetli’ predstavlja omage patnji i stradanju Vukovaraca i njihovih branitelja. Projekt će u skoro vrijeme dobiti završni vizualni dragulj u skulpturi anđela „Lumin“ u čijoj je ruci trajno upaljena luč, jer je hrvatska guernica – priča o Vukovaru – trajna i univerzalna priča o patnji. Vukovarski će Lumin biti postavljen u svoju ulicu svakoga hrvatskoga grada, a trajna će njegova luč na Dan sjećanja na Vukovar od predvečerja biti okružena našim gorućim svijećama što će dogorijevati kao vukovarski branitelji 1991. godine. Skulptura Vukovarski lumin rad je kiparice Dijane Ive Sesartić. Gospođa Rakić naglašava da su u sjećanju na Vukovar 1991. uključena sva hrvatska mjesta i ljudi, počevši sa Škabrnjom, gdje se u boli i krvi rađala hrvatska sloboda.
Splitska udruga Benedikt pokrenula je manifestaciju Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju prije tri godine čime se u Splitu doista dostojanstveno i reprezentativno komemoriraju dvije tragedije iz Domovinskoga rata što su se dogodile na isti dan. U Rijeci se već osmu godinu održava manifestacija „Vukovar u Rijeci“ s kolonom sjećanja riječkom Vukovarskom ulicom s paljenjem svijeća na Mostu hrvatskih branitelja. Spontano se, dakle, iz naroda polako izvezla čipka u spomen na žrtvu Vukovara 1991. Postavljanjem Lumina u vukovarske ulice hrvatskih gradova, kolone sjećanja i paljenje svijeća dobit će svoju krunu i vizualni identitet širom hrvatske kao i granitni spomenici masovnih grobnica.
Spomen ploča na hangaru patnje na Ovčari postavljena je 18. studenoga 2002., a u Spomen dom Ovčara preuređen 20. studenoga 2006. godine. Dakle, tek uz 15. godišnjicu spomena mučeništva među kojima je Igor Kačić sa 16 godina bio najmlađi, te čak i trudnica Ružica Markobašić. Od 267 patnika iz hangara patnje trojica su preživjela, 200 ih je bešćutno smaknuto nad masovnom grobnicom Grabovo, u javnosti poznata kao Ovčara. Gdje počivaju kosti preostala 64 mučenika ni danas ne znamo. Mada godinama postoji mogućnost anonimne dojave mjesta njihovoga pogubljenja i zemnih ostataka, nijedan zločinac i ni jedan bližnji bestijalnih zlotvora nije pokazao ni trun savjesti i ljudskosti koliko je potrebno za takvu dojavu. Kolona sjećanja od vukovarske bolnice do memorijalnoga groblja na dan pada 18. studenoga najsnažniji je događaj vukovarskoga memoriranja i u njoj bi svaki Hrvatski građanin morao sudjelovati bar jednom u životu.
Za sve ove manifestacije bilo bi dobro standardizirati određeni sadržaj, kao što je tema stradanja Vukovara, a istovremeno ostaviti mogućnost da svako mjesto memorira svoje mjesne mučenike i stradalnike. Na taj bi način spomen Vukovara postao ujednačen, a mladi bi dobili jezgrovite sadržaje o onomu što memoriramo. Bit će to bitan doprinos stvaranju zajedničkoga identitet na temelju Domovinskoga rata što je do sada propušteno.
Dani patnje, boli i mučeništva od 18. do 20. studenoga dobro bi se uklopili u nacionalni projekt Hrvatskih mučenika na Udbini, te bi predstavljali dimenziju naših suvremenih stradanja. Takvi Dani patnje, bola i mučeništva započeli bi postojećom vukovarskom Kolonom sjećanja, bili nastavljeni paljenjem svijeća i kolonama sjećanja vukovarskim ulicama širom Hrvatske, a završili bi u Noći mučenika 20. na 21. studenoga. Doista su svi Vukovarci, a ranjenici doslovce u potpunosti, kroz ta tri dana živjeli patnju, bol i mučeništvo. Na Grabovu njih dvije stotine. Kosti 64 mučenika s Ovčare još nemaju svoje obilježeno počivalište. Njima u spomen, uključujući sve hrvatske mučenike kroz povijest, na Udbini bi trebalo liturgijski slaviti Noć hrvatski mučenika. Dani patnje, boli i mučeništva započeti vukovarskom Kolonom sjećanja, i ostalim kao što je riječka, došli bi do Udbine povevši sa sobom sve naše stradalnike kroz povijest s Križnih putova. U toj bi Noći mučenika 20. studenoga, zagrlivši se na Udbini s krbavskim braniteljima iz 1493., bdjeli i čekali jutro našega uskrsnuća.
Prozeblost, bol, strah, vapaje, krikove i samrtne hropce s Grabova moramo čuti i osjetiti, jer ako ne oplačemo njihovo stradanje, kao što nismo oplakali kao nacija mučeništvo naših predaka iz svibnja 1945. godine, prijeti nam opasnost da se opet dogodi. I tada su nam ubijali ranjenike iz zagrebačkih bolnica i punili Jazovku i druge masovne grobnice. I one na Prudu i punili Savu. Samo smisleno i učinkovito sjećanje na sve njih sigurna je brana da se u budućnosti nešto slično ne ponovi.
1 comment
Hvala Antune. Nisam bio svjestan da nam je trebalo više vremena od stradanja u Vukovaru do prve kolone sjećanja nego što je prošlo vremena od stradanja u Bleiburgu do komemoracije za njegove žrtve. Bila je potrebna ta usporedba. A i cijeli članak je poučan.